“Mati, mati”

Mati.
Htijenja su se ispunila strahom,
Želje u naručju beskrajne stežu.
Ukočile se nade hrapavim dahom,
A pogledi nježni do sudbina sežu.

Pred suzom se odmarala majka,
Drhtava utjeha potištenih uspomena,
Svjetlo svjetla,
Čarobno prosanjana bajka,
Nevidljiva iskra proživljena trena.

Uspavali se sijedi valovi kose,
Zagrlile se bore vječitim valom.
Umorne riječi kao da prose
Svjetlucave sjete na jastuku malom.

Prebiru prsti zamagljene note,
Slušaju bila muziku raja.
Majčine ruke s molitvom divota
Još samo ljubav sa sudbinom spaja.

Mati.
Ozarena kušnja kao uskrsnuće,
Utkani osmijeh zavodljivih muza,
Srce koje samo o ljubavi šapuće,
Pronađena sreća iz odbjeglih suza.

Govorile su oči
Više od prolaznosti.
Nemirna duša
Htjela bi izaći.
Zgrčena radost odanosti
Majku na obzorju želi pronaći.

Mati.
Tajanstvena knjiga brižnih odgovora,
Nejaki korak lutanja kroz osjećanja,
Utjeha svih utjeha,
Zora svih zora,
Prostrana suša
Veća i od udisanja.

Ladislav Prežigalo
(»Majčino blago«)