Prof. emer. Vlatko Čerić: Većina »klasičnih« umjetnika danas na jedan ili drugi način koristi računalnu tehnologiju, npr. skeniranje, obradu slika, stvaranje animacija pomoću različitih softvera i slično. No kod nas su rijetki umjetnici, a u nekoj mjeri i dizajneri, koji su otišli dalje od toga i počeli koristiti programiranje. Stoga je to područje za većinu njih prilično nerazumljivo i teško im je prihvatiti da se programiranjem može stvoriti umjetničko djelo
Razgovarao: Boris Jagačić
Prof. dr. sc. Vlatko Čerić je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu koji se bavi jednim neuobičajenim područjem – izradom apstraktnih računalnih slika pomoću matematičkih algoritama. Završio je studij fizike, magistrirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te doktorirao organizacijske znanosti na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. Više od 20 godina radio je kao profesor i znanstvenik na Katerdri za informatiku pri Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a osnovno mu je područje rada bilo računalno modeliranje i simulacija kompleksnih poslovnih i prometnih sustava. Izradom vizualnih struktura programiranjem na računalu počeo se baviti čim su se kod nas pojavila prva računala i na tome je s manjim ili većim intenzitetom i dalje radio. Prvu samostalnu izložbu imao je 2005. godine u Zagrebu, a nakon toga je izlagao na brojnim izložbama kod nas i u inozemstvu. Povod za naš razgovor s profesorom Čerićem bila je njegova nedavna izložba Algoritamski susret, održana na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.
Na izložbi Algoritamski susret predstavljeno je 12 vrlo interesantnih grafika. Izložba se, na neki način, mogla doživjeti i kao divljenje matematici, no nama društvenjacima ponekad je malo teže objasniti kako se uopće može »voljeti« matematika, a da ne govorimo o »čistoj matematici« u umjetnosti…
Prije svega se zahvaljujem na pozivu za intervju za ZG-magazin. Što se ove izložbe tiče ne može se baš reći da ona predstavlja divljenje matematici, ali je nastajanje prikazanih radova svakako povezano s matematikom. Pritom smatram potrebnim reći i to da je matematika izuzetno zanimljiva disciplina koja razvija maštu i trenira jasno i logičko razmišljanje. Uz to ona daje ključne doprinose našem razumijevanju svijeta, ali i rješavanju značajnih problema s kojima se čovječanstvo susreće.
Jedan moj prijatelj iz umjetničke sfere mi je jednom rekao da je meni lako jer ja samo stisnem »Enter« i pojavi se slika. Rekao sam mu da je posve u pravu, ali da je previdio da se prije toga nekada i mjesecima razvija ideja i eksperimetira s njome kako bi se dobio željeni rezultat
Što se zapravo krije iza pojma »algoritamska umjetnost«? Može li je se opisati kao vizualizaciju ili – da se matematički izrazim – »reducirati« na (doduše umjetničku) reprodukciju geometrijskih oblika?
Algoritamska umjetnost je umjetnost koja koristi algoritme, tj. postupke za rješavanje problema u koracima, koji se nekoliko posljednjih decenija gotovo bez izuzetka opisuju računalnim programima. Ova se vrsta umjetnosti ni u kojem slučaju ne može svesti na reprodukciju geometrijskih oblika, već predstavlja razvoj algoritama kojima se izražavaju ideje umjetnika. Izvođenje algoritama dovodi do stvaranja različitih vizualnih struktura na ekranu računala, na štampaču, 3D pisaču i slično.
S računalnom grafikom počeli ste se baviti još sredinom 1970-ih. Kako je to izgledalo u to doba s obzirom da računala nisu bila ni približno napredna kao danas?
Računala tada naravno nisu bila toliko napredna kao danas, ali su ipak omogućavala prikaz vizualnih oblika. Prije svega, bila su neusporedivo sporija, a ekrani i štampači na kojima su se generirane slike prikazivale bili su znatno grublji, tj. nisu mogli prikazati odnosno otisnuti slike fine strukture. Ekrani su bili male preciznosti i većinom jednobojni, a štampači su mogli štampati samo slova, brojke i posebne simbole. Pored toga, programski jezici tog doba nisu imali takve mogućnosti prikaza algoritama kakve imaju današnji programi koji se u tu svrhu koriste. Sve to međutim nije sprečavalo ljude da stvaraju zanimljiva djela.
“Labyrinth 7”
Koliko je to zahtijevalo informatičkog znanja?
To je zahtijevalo dosta informatičkog znanja pa su autori često bili inženjeri, budući da je tada malo ljudi znalo programirati.
Na kojim ste sve računalima radili i koje ste programske jezike koristili?
Radio sam na različitim računalima do kojih je bilo moguće doći kod nas. Na početku najviše na popularnom IBM 1130 računalu, zatim na IBM 360 i 370 računalima te na UNIVAC 1100 računalu (u SRCu). Kada su se pojavila mini računala tada sam si kupio Commodore 64 računalo uz kojeg sam programirajući algoritme za generiranje slika znao provesti dobar dio noći (budući sam tokom dana radio). Dolaskom IBM PC računala ona su postala moj glavni alat.
No tu treba svakako uz računala dodati i programske jezike bez kojih kvalitetan rad na algoritamskim grafikama ne bi bio moguć. Koristio sam različite programske jezike, od raznih oblika Basic-a do softvera Mathematica te open source jezika Processing. Mathematica je golemi, vrlo kompleksan softver izvanredno velikih mogućnosti koje najviše koriste inženjeri i matematičari ali u nekoj mjeri i vizualni umjetnici, dok je Processing jezik koji ne zahtijeva ni izdaleka tako velike računarske resurse kao Mathematica te je i izvođenje programa znatno brže.
Kako je tekao proces izrade grafike?
Proces rada na algoritamski generiranim slikama je otprilike ovakav. Sve počinje s nekom idejom, baš kao i kod klasičnog slikarstva, samo se ona izražava na drugačiji način. Tada se postepeno razvija algoritam koji bi tu ideju trebao realizirati, odnosno program koji sadrži taj algoritam. Program se testira (najčešće korištenjem izlaza na ekranu računala) kako bi se vidjelo da li uopće radi, a onda i realizira li ideju koju smo zamislili. Ja zatim puno eksperimentiram da vidim unapređuje li promjena nekih parametara programa ili nekih njegovih dijelova sliku ili animaciju koju razvijam, i to traje dok nisam zadovoljan dobivenim rezultatom, odnosno rezultatima. Baš kao i kod klasičnog slikarstva…
Taj se proces, dakle, može karakterizirati kombinacijom racionalnog – pri tome mislim na razvoj programa te intuitivnog pristupa, odnosno procjene estetske kvalitete generirane slike, pa su to ujedno i dvije neophodno potrebne osobine ljudi koji se žele baviti algoritamskom umjetnošću.
Radili ste i na popularnom Commodoreu 64 što vas svrstava u veliku manjinu koja je taj popularni model kućnog računala koristila za ozbiljniju namjenu…
Da, bilo je to krasno razdoblje, a jedna od velikih prednosti tog malog programabilnog računala je uz jednostavno programiranje bila i to da nije imalo svojeg ekrana već je izlaz išao na televizor, a to je u to vrijeme bila i praktično jedina mogućnost da stvarate i vidite slike u boji!
Nedugo nakon Commodorea u bivšoj se državi pojavio i domaći proizvod, kućno računalo Orao. Jeste li imali kakvih iskustva s tim »strojem« i kako uopće gledate na tu informatičku eru? Naime, tvorac Orla, Miroslav Kocijan ustvrdio je kako su se u to vrijeme računala gradila s entuzijazmom jer se vjerovalo da ona donose stanovitu neovisnost i slobodu, dok se danas dogodilo upravo suprotno – ispada kako nas računala na neki način – »porobljavaju«…
Imao sam razmjerno kratko iskustvo s Orlom jer je Narodna tehnika u našoj blizini imala nekoliko Orlova, a moj je sin rado boravio i radio u toj krasnoj instituciji (ne mogu prežaliti da je ona ukinuta jer je pružala velike mogućnosti za razvoj tehničkih vještina djece i nije bila profitna institucija) pa su me zamolili da to računalo pogledam i dam im savjete za rad s njim. Koliko se sjećam, to je bilo dosta dobro računalo, a izgrađeno je bilo u tadašnoj državi, Jugoslaviji. Teško mi je reći da li su stvari tako jednostavne, tj. je li se na početku radilo o neovisnosti i slobodi ili je to vrijedilo samo za jako mali broj ljudi. No činjenica je da su lakoća korištenja mobitela, tableta i sl. te njihove multimedijske i komunikacijske mogućnosti te privlačnost tzv. društvenih mreža takve da danas velika većina djece i mladih ljudi (bar u gradskim sredinama) samo pasivno koristi te uređaje i servise.
Ovdje bih želio istaknuti da je upravo programiranje područje koje omogućuje kreatvno korištenje računala i da naša zemlja nažalost nije prihvatila izazov naprednih zemalja Europe da se programiranje uvede od prvog razred osnovne škole i tako omogući djeci da nauče tu vještinu koja im omogućuje daleko veće mogućnosti i zadovoljstvo nego samo pasivno korištenje računala.
Čini se da smo podbacili i u osnovnom informatičkom opismenjivanju, dok je programiranje već vrlo zahtjevna razina koja vjerojatno nije primjerena svakome niti je svima potrebna…
Što se tiče razloga za uvođenje programiranja već na početku školovanja osnovno je to što je programiranje izuzetno korisno za razvoj djeteta jer se pokazalo da ono podstiče kreativnost, logičko razmišljanje, preciznost i sposobnost rješavanja problema. Rad s djecom je ujedno pokazao da programiranje nije pretjerano zahtjevno jer ga već djeca predškolske dobi mogu savladati i služiti se njime. Što se tiče pitanja potrebe za znanjem programiranja, jasno je da poznavanje programiranja povećava vjerojatnost zapošljavanja budući da danas velik broj poslova zahtijeva vještinu programiranja. Zbog svih tih razloga je npr. Velika Britanija uvela programiranje kao obavezan predmet od 5 do 16 godine života.
Ostavimo to ipak sada po strani. Vi i danas koristite računalo u jednom »slobodarskom«, umjetničkom smislu. Kako na vaše radove gledaju klasični umjetnici? Prihvaćaju li vaše radove kao ravnopravnima?
Većina »klasičnih« umjetnika danas na jedan ili drugi način koristi računalnu tehnologiju, npr. skeniranje vizualnih materijala, obradu slika pomoću alata kao što je Photoshop, stvaranje animacija pomoću različitih softvera i slično. No s druge strane kod nas su rijetki umjetnici, a u nekoj mjeri i dizajneri, koji su otišli dalje od toga i počeli koristiti programiranje. Stoga je to područje za većinu njih prilično nerazumljivo, a i teško im je prihvatiti da se programiranjem na računalu može stvoriti umjetničko djelo. Obzirom na ono što sam rekao mogu ih i razumjeti, ali žalim što i se na našim umjetničkim akademijama programiranje ne koristi kao jedan dio spektra suvremenih izražajnih sredstava. Mogu ipak s velikim zadovoljstvom reći da u Kabinetu grafike HAZU podržavaju moj rad u algoritamskoj grafici i zainteresirani su za njega, a to u velikoj mjeri mogu zahvaliti i upraviteljici Kabineta mr.sc. Slavici Marković.
“Birth 1”
Kad smo već u računarstvu i matematici možete li nam reći nekakav omjer – koliko ste za pojedini rad zaslužni vi, a koliko računalo?
Pa evo, jedan moj prijatelj iz umjetničke sfere mi je jednom rekao da je meni lako jer ja samo stisnem »Enter« i pojavi se slika. Rekao sam mu da je posve u pravu, ali da je previdio da se prije toga nekada i mjesecima razvija ideja i eksperimetira s njome kako bi se dobio željeni rezultat. To me podsjetilo na anegdotu o slavnom japanskom slikaru Hokusaiju kojem je neki bogataš skupo platio da mu naslika pijetla, ali umjetnik nikako da mu donese sliku. Konačno je on otišao do Hokusaija i požalio se na to kako dugo čeka na tog pijetla. Hokusai je na to uzeo papir i pero i u jednom potezu naslikao pijetla. Bogataš se pobunio jer je sliku skupo platio, a naslikana je ovako brzo. Na to ga je Hokusai odveo do prostorije koja je od poda do stropa bila popunjena njegovim skicama pijetla. Eto, nije sve onako kako izgleda …
No da vam pokušam odgovoriti na pitanje. Umjetnik koristi alate koje ima na raspolaganju, bili to kist ili tiskarski stroj ili računalo i pravo pitanje nije koliko je zaslužan on, a koliko alat koji koristi već koliko je on sposoban da iskoristi alate koje ima na raspolaganju.
Izlagali ste u SAD-u, Australiji i Europi… Na kakav su odjek naišli vaši radovi i koliko ste grafika izradili do današnjih dana?
Izlagao sam u mnogim zemljama svijeta, a moji radovi se nalaze u različitim javnim zbirkama po svijetu što govori nešto o njihovom odjeku. U zadnjih desetak godina od kada sam mogao više vremena posvećivati radu na algoritamskim grafikama napravio sam preko dvadeset grafičkih ciklusa sa ukupno negdje preko tri stotina grafika.
Gdje se danas mogu vidjeti vaši radovi?
Osim na izložbama na kojim sudjelujem ili na mojim samostalnim izložbama moji se radovi mogu vidjeti u različitim javnim institucijama kao što su to SRCe, Ekonomski fakultet u Zagrebu, Institut za fiziku u Zagrebu, bolnica Magdalena za kardiovaskularne bolesti – jedinica u Zagrebu, prostorijama informatičke grupe IN2, Cisco Systems Croatia ili OTP banke u Zagrebu, pa sve do npr. North Carolina State University – Computer Science Department u Raleighu, SAD ili zgradi UN-a (u Economic and Social Commission for Asia and the Pacific) u Bangkoku, u Tajlandu, koji ipak nisu tako blizu …
Imate li uzore u umjetnosti? Odakle crpite inspiraciju?
Moji uzori su Mondrian, Vasarely i Max Bill i njihova moderna apstraktna i ponajviše geometrijska umjetnost.
Koje vam je najdraže djelo i prodajete li svoje grafike?
Nije mi to lako reći jer je čovjeku obično najbliži rad na kojem upravo radi ili je nedavno radio, tako da bih mogao reći da mi je danas vjerojatno najdraži rad grafika Metamorphosis 6. Prodajem svoje grafike, a one koji bi eventualno za njih bili zainteresirani upućujem na svoje web stranice www.vceric.net na kojima mogu naći i moju email adresu za kontakt (vlatkoceric@gmail.com).
“Metamorphosis 6”
Najdraže geometrijsko tijelo vam je…?
Rekao bih da je to možda kružnica, odnosno kugla.
Zbog čega?
Ona privlače svojom »savršenošću« i »mekoćom«.
Jeli neka od vaših grafika bila nadahnuta Zagrebom, odnosno nekim njegovim prepoznatljivim obilježjima?
Nije, budući da radim isključivo apstraktne slike …
——
*Objava intervjua je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Obzirom na interes za temu uvođenja programiranja u škole kratko ću komentirati osnovne iznesene stavove iako, kao što sam to g. Jagačiću već bio i predložio, smatram da ova tema zapravo zaslužuje poseban tretman. Ne namjeravam se naravno obazirati na tvrdnje kao što je ona da fizičari i umjetnici žive izvan realnog svijeta ili da profesori tvrde da je informatika sve što treba za život i slično. Pri uvođenju programiranja u škole polazi se od toga da se programiranje temelji na rješavanju problema i time potiče kreativnost mladih ljudi i uči ih logičkom razmišljanju te rješavanju problema na sustavan način, a rješavanje problema ujedno iznimno motivira djecu (znatno više od memoriranja). To je osnovni razlog zbog kojeg se preporuča da sva djeca uče programiranje. Inače nije točno da dijete od 5 godina ne može naučiti programiranje jer su za djecu te dobi razvijeni grafički programski jezici poput Scratch.Jr u kojima djeca slažu program iz grafičkih programskih blokova i s pomoću njih stvaraju vlastite igre i sl. Za djecu od 8-16 godina razvijen je jezik Scratch koji ima veće mogućnosti i koristi se za rješavanje problema u različitim područjima. Naravno da uvođenje programiranja u škole treba biti usklađeno s opterećenjem djece, ali isključivo gledanje na “domaću realnost” moglo bi značiti to da našu djecu osuđujemo da ostaju bez suvremenih tehnoloških znanja i mogućnosti vezanih s time, što bi se naravno reflektiralo i na tehnološko ekonomski potencijal naše zemlje. Treba imati u vidu i to da programiranje daje znatne mogućnosti za zapošljavanje i samozapošljavanje stvaranjem vlastitih tvrtki koje onda doprinose i tehnološkom napretku zemlje te njenoj ekonomiji.
Mišljenja sam da se daleko bolji način podučavanja djece temelji na sustavnosnoj teoriji gdje se barata s tri osnovna pojma: informacija, energija i materija. Svojedobno je šef kadrova BMW-a rekao da se informacije ne jede, ne može se u njih odjenuti i da se pod njima ne spava. A i prijenos informacija traži energiju. Taj istaknuti kadrovik BMW-a je rekao da u cijeloj kompaniji samo 5 % zaposlenih vidi automobil kao cjelinu. Automobil na cesti znači imati ceste, policiju, liječnike itd. Mislim da sam na ovom portalu negdje pročitao da se sa sustavnosnom teorijom može danas opisati više od 250 inačica jednog postupka u preradi materijala kojem je prirodni model reprodukcija čovjeka i viših životinja. Zalaganje za programiranje je zalaganje za invalide koji ništa ne znaju sami. Zato svaka čast prof. emer. V. Čeriću za njegovo vladanje fizikom koju je kasnije primijenio na potpuno drugom području. I njegovu ljubav za umjetničko izražavanje. Iz tih godina inače potječu i takve grafike jednog strojara, prof. N. Šermana i danas vrlo poznatog prof. emeritusa V. Žiljaka. Obrazovanje mora biti za sve a ne za invalidnu kastu kompjutoraša. Pa ne će svi to raditi a kreativnost se može postići i bez učenja programiranja u vrtiću. Ne vjerujem da bi prof. emer. V. Čerić bio tako uspješan u životu da su ga jedino obrazovali u programiranju, već se za tu kreativnost koristilo i druge predmete.
Iz nekih razloga čitao sam ovaj tekst dva puta. Izgleda da je naknadno ubačeno nešto zašto djeca moraju učiti programirati. Ima li prof. emer. V. Čerić dokaze za to iz neovisnih izvora? Fizičari i umjetnici si mogu dopustiti da žive izvan realnog svijeta. Ali njih je malo. Programirati u školi trebaju učiti zainteresirani. Isto kao što uče glasovir. Indija je informatički najbolja populacija. Ali raditi programe možda tamo zna nekoliko posto pučanstva. Drugdje je to kojih 1 do 2 %. Učimo radije djecu ručnim vještinama, tehnici općenito gdje je informatika tek jedna od 6 osnovnih tehnika. Imam iskustvo s pitanjem na koje ne zna odgovoriti gotovo nijedna studentica. Kako se prave čokoladne ili voće kuglice s orasima. A može se objasniti četiri važne tehnologije i jamstvo kvalitete. Ne znam kuda vodi to guranje populacije u virtualnu stvarnost ili kako bi neki neuki ljubitelji hrvatskog jezika rekli u prividnost kao suprotnost od stvarnosti. Taj stav je jedan od najvećih promašaja kurikularne reforme. A pritom nam ogromna većina pa i sveučilišnih nastavnika ne zna definirati tri osnovna pojma: informacija, energija i materija. Pa čak ni što znači to materijal. Neki sveučilišni nastavnici javno tumače da se tvorevine, kakvu je načinio FSB po digitalnom zapisu prof. emer. V.Čerića prave “printanjem iz rezine” umjesto tiskaju od smole. Ima puno pametnijih predmeta za stvaranje kreativnih osobnosti, poput likovnog odgoja i crtanja rukom itd. Prestanite terorizirati da ćemo živjeti u prividnoj realnosti od informacija u kompjutoru. Živi se od realnih tvorevina, ne spava se pod informacija niti se od njih deblja. Gospodo profesori dokažite da je informatika sve što čovjek treba za život. Ili možda treba i neke vještine.
Istina, je. Dio o programiranju je naknadno ubačen na inzistiranje sugovornika. Osobno i sam znam ponešto o programiranju i ostajem pri tvrdnji da to nije svakome primjereno niti potrebno. To je ista logika kao da netko mora znati konstruirati automobil da bi ga znao voziti. Ili da svi mogu i trebaju znati sve. A vidimo kamo nas je to dovelo u Hrvatskoj. To koliko jedno dijete od 5 pa i nešto više godina može naučiti o programiranju čak nije ni vrijedno komentara. Predstavnici naše akademske zajednice stalno vole navoditi nekakve primjere iz inozemstva, samo što je domaća hrvatska realnost ponešto drukčija. Djeca nam imaju problema s elementarnim poznavanjem matematike i pismenošću, imamo tu prečih obrazovnih rupa koje treba zakrpati, pa im taman još treba programiranje! Iz finskog ministarstva obrazovanja tako je najavljeno da zbog posljedica digitalne revolucije od jeseni 2016. godine u osnovnim školama diljem Finske đaci neće učiti pisati pisanim slovima, već samo tiskanim, a djecu će se poticati na korištenje tipkovnice umjesto olovke. Možda bismo trebali preuzeti i to (vrlo »kreativno« rješenje), kojeg će dovesti do toga da će se čovjek bez elektroničkog pomagala (pametnog telefona, tableta i sl.) morati osjećati kao svojevrsni invalid jer neće biti kadar napisati ni rečenicu bez tipkovnice? Ili napokon trebamo prilagoditi obrazovni sustav stvarnim potrebama i mogućnostima našega društva? No ipak, naglasak ovog razgovra je na vrlo interesantnim gafikama koje prof. Čerić radi, kao i metodama koje pritom koristi.
Izvrstan razgovor. Prof. emer. Vlatko Čerić imao je u okviru Dana FSB-a izvrsnu izložbu koju sam stjecajem okolnosti razgledao. Čini mi se da je tamo bio jedan rad uvaženog profesora izveden u 3D tisku. To su načinili djelatnici FSB-a.