“Markuševac je mjesto u Hrvatskoj s najviše tamburaša po glavi stanovnika “

“Markuševac je mjesto u Hrvatskoj s najviše tamburaša po glavi stanovnika “

Marko Bujanović: Kad se prisjetim negdašnjeg Markuševca, ljudi su ovdje nekada uzgajali krave, kokoši, pajceke. Bilo je tu nekada i manje ljudi, stanovnika a naravno i kuća. Danas se Markuševac spojio sa Zagrebom, to je naselje s urbanim vilama

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, učio svirati tamburicu i s kim je prijateljevao ZG-magazinu govori Marko Bujanović, pjevač i menadžer tamburaške grupe Gazde. Otkriva nam što su to kupili u Americi odnosno što će im „vratiti želju za životom”…

Zašto volite Zagreb?

Zašto volim Zagreb? Pa zato jer sam se u njemu rodio, proveo djetinjstvo, završio osnovnu i srednju školu, skoro i fakultet,ekonomski. Volim ga jer je zaživio…

Kako?

Pa u svakom pogledu, grad je prepun događanja.

Mislite i turistički?

Pa i to svakako.

Vi ste, reklo bi se, „dečko” iz Markuševca, odvajkada ste u njemu?

Da, iako sam zapravo rodom iz Dubrave, ali sam kao mali doselio s roditeljima u Markuševac. Roditelji su tu sazidali obiteljsku kuću.

Kakvim pamtite Markuševac, svakako se od tada promijenio?

O, da! Danas je to itekako bolji kvart u odnosu na prije. Puno se izgradio pa je dobio i gradska obilježja, odnosno nema više odlike prigradskog sela. Kada se prisjetim negdašnjeg Markuševca, ljudi su ovdje nekada uzgajali krave, kokoši, pajceke, a pogledajte ga danas. Bilo je tu nekada i manje ljudi, stanovnika a naravno i kuća. Danas se Markuševac spojio sa Zagrebom, to je urbano naselje, organizirano, s urbanim vilama. Markuševac danas ima mnogo toga, počevši od sportskih terena do škole čije je dvorište nedavno obnovljeno… Idealan je ovaj kvart, zelen je, ima svoj mir, nadomak je Sljemena pa je i skijanje jedna od naših aktivnosti. Blizu je i Maksimir, gotovo je desetak minuta do te zelene oaze, dobro smo povezani s javnim prijevozom. Kažem, urbanizirao se uvelike. Normalan je to i lijep zeleni kvart.

To je i kvart tamburaša?

Karakterističan je po tome, jer Markuševac je mjesto s najviše tamburaša po glavi stanovnika u Hrvatskoj. Profesor Danko Mazut kod kojega sam i ja bio tamburaš, kao i moji prijatelji iz benda, odgojio je čak četrdeset generacija tamburaša.

Fascinantno je da ste svi članovi benda istodobno i prijatelji odmalena, iz školskih dana. Još ste uvijek skupa, pa čime njegujete tu opstojnost? Tolerancijom, dogovorom? Pitam, jer ljudi se mijenjaju vremenom,združuju i razdružuju…

Tolerancija i dogovor svakako su potrebni. Da, zanimljivo je to kod nas, jer dio nas je išao u istu osnovnu školu čak i razred. Najstariji smo takav bend. Zapravo mislim da smo i jedini kod nas, koji od početaka nije mijenjao ljudstvo. Mi smo prijatelji iz djetinjstva.

Kako ste ga provodili?

Igrali smo košarku, nogomet, družili smo se, bilo je uvijek kod nas zezancije i tamburice… Nakon osnovne škole svirali smo u KUD-u Prigorec, u Markuševcu. Tamo negdje oko završetka srednje škole odlučili smo oformiti bend. Preuzeo nas je tada primaš Dražen Mihovec, bilo je to od 1991. do 1998. godine. Dražen je bio naš menadžer, a vrijeme je to i kada smo krenuli s prvim hitovima.

I vizualnim identitetom? Dečki s kožnjacima?

Ma to se zapravo slučajno dogodilo. Za jednog puta po SAD-u, u vrijeme našeg početka kao benda, bili smo u Americi i tada uživo vidjeli te njihove velike aute, šoping centre, kada ih kod nas nije bilo. Bili smo u nekim trgovinama i sebi kupili štošta obleke koja nam je usput i dobro stajala. Odlučili smo tada da svi isfuramo isto, kožnjake i sve što je već postalo prepoznatljivim stilom Gazda.

Što kažete na glazbeni stil koji se nekako spojio s hrvatskim prostorom, turbo folk? Ugrožava li nam tamburaškiu glazbu? Guta li nas on?

Nemrete se spojiti s nečim čemu niste skloni. To nemalo ovisi i o odgoju, ali i intelektu. Guta li nas turbo folk? Ne, ne mislim da nas guta.

Mislite, tamburaška glazba ima svoju publiku?

Da, proširenija je ona danas itekako. Mogu reći da smo i mi dio kamena temeljca u tom smislu, jer pjesme koje radimo nisu načelno narodne, imaju one i svoj zabavni štih, čak su prisutne primjese rock and rolla, pa i svojevrsnog countryja. U svoj smo glazbeni izričaj mi tada bili uvrstili i bubanj, a danas gotovo da i nema tamburaškog benda bez bubnja.

Svirate tamburicu, niste posegli za gitarom. Koje su razlike između ta dva žičana instrumenta? Koji je složeniji za svirati?

O, ima razlike i dugo bi bilo da ih sada nabrajam. Gitara je kao i tambura doživjela svoje mijene kroz povijest, jer nije s povijesnog joj početka bila predodređena za rock, pop i sl. Prošla je put od klasične do električne. Tako je i s tamburicom koja je naša glazbena baza. A koji je instrument teži? To se ne može reći, jer svaki je zahtjevan na svoj način.

Pokazuje li netko od vašeg podmlatka sklonost ka glazbi, tamburici?

U bendu, kako to volimo reći, brojimo 17 djece a nas je šestero. Da, imamo svirača, plesača, skijaša,sportaša…

Zapravo ste poput velike obitelji.

I jesmo.

Zaista je to lijepo i rijetkost. Je li taj prijateljski duh u Markuševcu, poseban sebi svojstven?

Moglo bi se reći da jest, da. Iako ima u njemu i doseljenika, novih žitelja još uvijek je to mjesto gdje se ljudi sreću i prepoznaju.

Živite u obiteljskim kućama ili …?

Svi živimo u kućama.

Imate i svoj studio. Što spremate ovih dana?

Promoviramo novu pjesmu Vrati mi želju za životom, odnosno riječ je novom spotu koji se može vidjeti i na našem Youtube kanalu, kao uostalom i sve o Gazdama uključujući i nastupe, na Gazde.hr

Kada smo kod pjesme i pjesama, pitat ću vas ima li trešanja u Markuševcu?

Znam na što ciljate, pa ću reći da ima trešanja, kako ih ne bi bilo u prigorju! Od Vrapča, Mikulića, Šestina, Dubrave i dalje sve je načičkano trešnjama. S njima smo odrastali, a ja mislim da nije bilo trešnjinog drveta na kojem me nije bilo. Vi mislite na pjesmu Još i danas zamiriši trešnja…

Naravno, bezvremenski hit koji doista dira u dušu. Gazde ih imaju još, ali trešnja vam je poput „osobne karte”.

Da, autor je te pjesme Miroslav Rus, stvorio ju je 1995.godine. Jedan nam je to od najvećih hitova.

Koje glazbene uratke još spremate? Održavate li koncerte, je li ljetna turneja završila?

Aktivni smo mi stalno, evo 10. listopada smo na Danima vina u Jastrebarskom jednoj od vrhunskih manifestacija takvog karaktera. Potom smo 12. listopada na kestenijadi u Hrvatskoj Kostajnici…

Vi ste i menadžer benda, pjevač, tamburaš ali i suprug, otac. Kako sve izdržavate?

Eto, uspijeva mi. Mi sami i produciramo svoja glazbena djela, a surađujemo s glazbenim, inače vrhunskim producentom Predragom Martinjakom. Potpisuje on svoj rad kod Nine Badrić, Massima… Kaj da vam velim, i on je „dečko” tu pri nas, zapravo brdo do nas, iz Gračana je.

Kada ćete podariti koncertom zagrebačku publiku?

Za Zagreb zasad ništa ne planiramo, ali 28.12 krećemo na turneju po Australiji gdje namjeravamo održati pet koncerata diljem zemlje.

Kako sve vaše aktivnosti pa i putovanja izdržavaju supruge?

Našli smo zajednički jezik.

Jesu li one iz glazbene branše?

Nisu nam supruge iz glazbene profesije, ali iz šarolike su branše.

Jeste li sretan čovjek?

Sreća je individualna stvar jer ne moraš biti sretan tamo gdje živiš i s čim se baviš. Danas se svakako bolje živi nego prije nekoliko desetljeća. Stalno slušam „kak se tu nemre živjeti, kak se mora ići van”, a nikad se nije više i bolje oblačilo, izlazilo po restoranima. Ljudi nisu ni svjesni kaj imamo, a mi to možemo s pravom reći jer proputovali smo dosta svijeta i vidjeli dosta toga.

A kopanje po kontejnerima, sve ga je više?

Toga je bilo i prije samo se o tome nije baš govorilo, pisalo i isticalo.

Za kraj još jedno pitanje. Nedostaje li što vašem Markuševcu?

Bolje urbano planiranje jer dosta se tu divlje gradilo. Ali to je manji dio problema, jer tu nekada nije bilo ni vode ni struje, a danas imate sve to uključujući i plin. Imate ovdje i sportske dvorane, ljekarne, igrališta, restorane. Imamo lijepi zeleni okoliš pa je i ljeti u Markuševcu ugodnije, i za oko pet stupnjeva hladnije nego što je to u Zagrebu.

Komentiraj

*