Mađari oru tuđu ledinu za Mađare, za koga oremo mi našu?

Mađari oru tuđu ledinu za Mađare, za koga oremo mi našu?

(Ilustracija)

Da se silne milijarde, koje svaki čas Vlada obećava Slavoniji, troše na opremu i usluge koje bi se proizvele u Slavoniji, iz Slavonije više ne bi išao niti jedan autobus s onima koji odlaze. Autobusima bi dolazili novi stanovnici

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara. (Ante Starčević)

Viktor Simončič

U lipnju 2015. godine objavljen je prvi “poučak”. “Poučak” je u sedmoj godini i kreće u školu.

Na slovenskoj TV sam pogledao intervju s mađarskim ministrom vanjskih poslova i trgovine Péterom Szijjártóm u povodu što je OTP banka (vlasnik jedan Mađar) u Sloveniji preuzela neku stranu banku, čime je OTP, s udjelom od 30 %, postala najveća banka u Sloveniji. Ne bih to primijetio da me nije iznenadila izjava mađarskog ministra kako oni rade na osvajanju tuđih tržišta za svoje tvrtke, tako što podupiru jake koji otvaraju vrata tržišta.

Spomenuo je da »OTP ore ledinu na koju kasnije dolaze mađarske tvrtke«. U istom kontekstu je kao one koji otvaraju tržište spomenu i MOL. Ministar se pohvalio i s podatkom kako je Mađarska 12. najveći izvoznik na svijetu u odnosu na BND (bruto nacionalni dohodak), štogod taj podatak značio.

Postavio sam si logično pitanje – tko u Hrvatskoj pomaže da se otvore vrata drugih tržišta? Mislim da mi takav instrument, izuzev formalno, nemamo. Zadnja vrata su hrvatskom gospodarstvu otvarana još za one države, političkim utjecajem među nesvrstanima, u Istočnom i Zapadnom političkom bloku. Naravno da Hrvatska nema niti približno takav politički utjecaj kao bivša zajednička država. Nažalost, nema niti političke mudrosti da vodi proaktivnu izvoznu ekonomsku politiku. Kod nas je još uvijek važnije koja je stranka dobila izbore u Mrduši Donjoj, negoli je li netko otvorio ili barem sačuvao dio tržišta.

Slobodno tržište – priča za naivne

Nerazumnom i po mome čak protunacionalnom politikom prema Ini, Agrokoru, Plivi, bankama, turizmu (…) izgubili smo utjecaj i tržišta, ne samo u susjedstvu nego i kod kuće. Ne bi me čudilo da se kao posljedica političkog kadroviranja i Podravka počne urušavati.

Ne vidim da itko od naših ore ledinu u tuđem dvorištu, ali vidim da drugi oru za druge kod nas. Kada oru drugi, smatram to logičnim potezom u borbi za tržište. Smeta me što ne vidim da netko ore za nas, pa si postavljam pitanje tko i za koga ore ledinu u Hrvatskoj? Maske o nekoj slobodi tržišnih utakmica davno su spale. Mjere koje provode pojedine države unutar EU-a, posebno SAD, pokazuje da se ekonomija sve više usmjerava na protekcionizam vlastitog gospodarstva. Pozivanje na slobodno tržište je ostala samo priča za naivne i sve i sva makro i mikro ekonomiste, koji uče po zastarjelim udžbenicima, a ne vide stvarnost.

Za domaće tržište, u onom dijelu koje se (su)financira javnim sredstvima, glavni orač bi moralo biti Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja. Ono bi moralo voditi računa da se programi razvoja prilagođavaju mogućnostima društva i gospodarstva. Kao prva mjera pri tome je da se kod natječaja ne izuzmu domaći ponuditelji roba i usluga. Dapače, morali bi, u natječajima preferirati i davati, u granicama fer tržišne utakmice, prednost domaćim ponuditeljima.

U bivšem sistemu, preferiralo se domaće i kada je bilo nešto, ne pretjerano, skuplje. Mislim da smo to pravo zadržali i kada su se projekti financirali iz međunarodnih financijskih institucija. Danas je praksa da se domaći ograničavaju uvjetima natječaja, a u pravilu su jeftiniji od ponuda izvana.

Da se ispravno ulaže u Slavoniju, autobusima bi stizali novi stanovnici

Kako se radi o Ministarstvu koje pored gospodarstva pokriva i održivi razvoj, u natječajima bi morali poticati domaću proizvodnju i kao dio lokalnog razvoja i natalitetne politike. Takav uvjet u natječajima je legitiman i o njemu vode računa oni koji su upravo i zbog toga bogati. Da se silne milijarde, koje svaki čas Vlada obećava Slavoniji, troše na opremu i usluge koje bi se proizvele u Slavoniji, iz Slavonije više ne bi išao niti jedan autobus s onima koji odlaze. Autobusima bi dolazili novi stanovnici.

Za koga Ministarstvo ore, vidljivo je iz natječaja koje pripremaju. Na stotinama teškim milijunskim natječajima za centre gospodarenja s otpadom, pripremljenih uz učešće stranih tvrtki, prijavljuju se samo strane tvrtke, koje niti same nemaju tehnologiju, nego ju sklepaju zbrda-zdola, pa je u toj kombinacija logična asocijacija na Frankesteina. Za domaće se mudro već u fazi planiranja smišljaju ograničenja na način »no pasaran«.

Uz žaljenje zašto se meni ne dogodi neki ministar koji bi više brinuo za hrvatsku, a ne (samo) za mađarsku ekonomiju, na poučak me potakao raspis Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Fond je kao financijska institucije kojom upravlja spomenuto ministarstvo za novu opremu u narednom periodu predvidio 616 milijuna kuna. Pročitah kako će, između ostaloga, početkom lipnja objaviti javni poziv za sufinanciranje kupnje energetski učinkovitih vozila za prikupljanje otpada. Pročitah i objavu natječaja trgovačkog društva Gospodarenje otpadom Sisak d.o.o. za nabavku šest kamiona za prijevoz otpada u visini od 8.991.560,00 kn bez PDV-a. Prije par dana su nabavili već jedno vozilo.

Čemu tolika vozila uz postojeći relativno dobar vozni park nije mi baš jasno, ali o tome nekom drugom prilikom. Nametnulo mi se logično pitanje – kakav je to natječaj, kojim se potiče kupnja energetski učinkovitih vozila, u kojem je iznos preciziran do razine kune? Namještaljka za naivne? Kakve veze ima energetska učinkovitost ako nema kriterija koliko »eqCO2« smije ispuštati vozilo po kilometru i toni prikupljenog otpada?

Uz informaciju koja je išla uz obavijest o nabavci, prema priloženoj slici ispada da vozila dolaze izvana. Netko je dobro zaorao njivu za uvozno vozilo u kome nema dodane vrijednosti za naše proizvođače vozila – smećara, koji rade nadogradnju, jer ne proizvodimo kamione. Tko to ore našu ledinu da na njoj može uspijevati samo uvozno sjemenje?

Mađarski ministri znaju svoj posao

Znam da Tehnix radi nadogradnje i da su ta vozila energetski sam vrh. Je li uvozni kamion – smećar usporediv i čak i bolji? Ako već imamo domaću proizvodnju nadogradnje kamiona – smećara, zar ne bi za naše novce iz Fonda trebali poticati domaću proizvodnju? Da se vodi briga o lokalnom i nacionalnom, zar ne bi bilo logično da je u Sisku netko postavio uvjet da se u funkciji obnove dio opreme za kamione proizvede u Sisku? U Sisku, nekadašnjem divu metaloprerađivačke industrije, danas još postoje oni koji znaju. Tu su i prazne tvorničke hale. Nadogradnja smećara i druge komunalne opreme bi se mogla raditi i kod nas, po licenci Tehnixa, Jedinstva iz Krapine, i inih.

Iz Siska je još jedan primjer kako netko (Ministarstvo?) priprema ledinu za tuđe sjeme. Naime, bio je natječaj za reciklažno dvorište, u sklopu kojeg se trebala nabaviti i preša – balirka. Bile su predviđene performanse preše, koja po njima, zbog tehničkih razloga, niti teoretski ne može biti manja od nekih recimo 10 metara. Tako je bilo propisano i u natječajnoj dokumentaciji. Kako je u lancu ministar – Fond – lokalna tvrtka prevladala ljubav spram »Made in China« (ništa protiv Kine!), nabavljena je po tlocrtu duplo manja preša, čiju učinkovitost se vidi iz priloženih slika.

Bez komentara. Zare ne izgleda skoro kao da je nova? Olakotna okolnost je, da je za razliku od kamiona – smećara, koji su skuplji od domaćih, neupotrebljiva preša »Made in China« dosta jeftinija od one »Made in Croatia«.

Kako je u globalnom poslovnom svijetu praksa da se kupuju menadžeri, zamišljam kako bi bilo lijepo da našeg ministra zamijeni netko iz Mađarske. Kada nam već vode Inu, zašto ne bi i državu? Kako im ide, čini se da oni znaju svoj posao.

Izvanredan primjer našeg oranja je bila odluka o izvozi nafte u Mađarsku, umjesto u rafineriju u Rijeku, kada je već Sisačka na pravdi Boga zatvorena, ali to nema veze s oranjem već s nečim drugim…

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni