Ma koga briga za klimu!
Borba protiv klimatskih promjena je izuzetno složen problem. Tolika je povezanost svega sa svime da je gotovo nemoguće naći rješenje bez istinske suradnje svih sa svima. A mi to izgleda ne znamo. Zadnji primjer su i stradanja u Ukrajini…
Dr.-Ing. Viktor Simončič
»Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu.« (François Voltaire)
Prvi puta je, u čast Zemlje i koncepta mira 1970. godine, u SAD-u 22. travnja obilježen kao Dan planete Zemlje. Njegovo obilježavanje je 1990. prošireno na 141. zemlju. Mi smo prvi puta taj dan obilježili 1992. godine, misom kardinala Kuharića i velikim koncertom u Lisinskom koji je prenosio HTV. Do tada smo, a mnogi to čine i danas, u čast prve UN konferencije posvećene okolišu u Stockholmu 1972. obilježavali 5. lipnja, kao Svjetski dan okoliša.
Priznajem, prvi puta sam čuo za taj dan, kada je do mene došao bračni par Jadranka i Zlatko Pejić, s idejom kako bi bilo dobro da se priključimo obilježavanju Dana planete Zemlje. U to vrijeme su otvorili makrobiotički restoran. Danas imaju cijeli niz tvrtki povezanih s proizvodnjom i prodajom bio proizvoda.
Te 1992. godine je vladala euforija izazvana samostalnošću. Činilo se da sve možemo. Bio je dovoljan poziv na HTV, malo objašnjenja o čemu se radi i ono kako bi bilo dobro da se i mi drugima pridružimo obilježavanju. Ne znam tko je bio odgovorni/a na HTV-u, ali prijedlog prijenosa koncerta, pa još u udarnom terminu, bio je pun pogodak. Puna dvorana. Imao sam čast održati prigodni, kao i uvijek – improvizirani govor. Mi, malobrojna ekipa iz okoliša, Lidija, Višnja, Tijana, Vesna, Branka, Jakša, Jasenka, Saša, Vlatka, Damir, Ante, Janja, Milan, … punog srca.
Društvo umanjene vrijednosti – (str. 129) Svečana misa. 22. travnja 1991. ili 1992. – Dan planeta Zemlja. Taj dan je kod nas promovirao bračni par Jadranka i Zlatko Pejić. Donijeli su nešto novo. Rado sam surađivao s njima. Kardinal Kuharić tim je povodom organizirao misu u kapelici u Maksimiru. Svaka mu čast. I on je htio promovirati okoliš Hrvatske kao neku dodanu vrijednost u trenucima osamostaljivanja. Došao sam i ja, onako po službenoj dužnosti. Prije mise sam imao priliku biti kod kardinala Kuharića u nekoj vrsti audijencije. Darovao mi je bijeli šal. Nisam vjernik, ali rado obilazim vjerske spomenike. Čak i po nekoj tradiciji svakom prilikom zapalim svijeću ondje gdje uđem u crkvu. To je povezano na neki način i kao pomoć onima koji uzdržavaju objekte naše civilizacije.
Krenula je misa. Bio samu drugom redu. U prvom sjedio je prvi predsjednik Sabora, gospodin Žarko Domjan. Okolo su sjedili neki bivši funkcionari, po novom dužnosnici, znanstveni radnici, predstavnici nevladine scene. Slijedio sam misne obrede. Kad su svi ustali ustao sam i ja, kada su se molili šutio sam. Sa svima sam se rukovao i svakome poželio mir. Svi oko mene su se križali. Pjevali su glasno da glasnije ne može biti. Kao da nešto nadoknađuju. Mora da ih dugo nije bilo na misi.
Do mene je jedan prijatelj, u bivšem sistemu dosta visokopozicioniran, pa opet na visokoj dužnosti, kod svakog križanja, kao ovlaš popravljao kravatu. Činilo se kao da se i on križa. Ja jedini nisam. Nekako mi nije išlo. Ipak mi je bilo malo neugodno. Počeo sam se znojiti. Pitali su me nije li mi slabo. Nije. Malo mi je bilo muka pokraj sebe gledati one koji se pretvaraju. U mnogim sam državama radio na dosta lokalnih akcijskih programa za okoliš. Svugdje sam savjetovao uključivanje vjerskih zajednica u akcije. One mogu dati velik doprinos, ako ih se na vrijeme uključi. Žao mi je da se crkve jače ne uključuju.
Planet »visi o koncu«
Oni gore su propustili priliku da obilježe i Dan planete Zemlje i tridesetu godišnjicu obilježavanja tog dana u Hrvatskoj. Poneka objava u medijima. Poneko čišćenje od smeća i to je to. Imaju li oni gore uopće pojma o značaju tog dana? Nismo znali obilježiti niti dvadesetogodišnjicu prvog sudjelovanja samostalne Hrvatske na jednoj konferenciji UN, onoj u Riju 1992. Nije čudo. Svaki onaj na vrhu misli da povijest i tradicija počinje s njegovom strankom i s njegovim ustoličenjem.
A briga o Zemlji je potrebnija nego ikada: https://zg-magazin.com.hr/u-glasgowu-potvrden-nastavak-odumiranja-zemlje/. Povodom prošlogodišnje 26. konferencije klimi, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres uzalud je apelirao kako planet »visi o koncu« i upozorava kako je »vrijeme da pređemo hitno na akcije – ili će naše šanse da dosegnemo neto nulu i same biti nule.«
A to je bilo prije rata u Ukrajini koji bi mogao imati, a već i ima, ne ohlade li se glave, uz velike žrtve i Ukrajinu, pogubni udarac i na naš zajednički dom – Zemlju. Od rata u Ukrajini i broju žrtava i razaranja bilo je puno sličnih i još gorih ratova. Ali niti jedan rat nije imao tako razorne kolateralne učinke na ugrožavanje klime.
Posljedice rata na klimatske promjene
Rat se događa u našem (zapadnom) dvorištu, pa je borba protiv klimatskih promjena već nakon prve bombe prestala biti prioritet. Postala je tema koja se ne spominje. Koga briga za klimu, ako se ubija i ruši. Ali unatoč ratu koji je ušao u naše stanove ne smijemo zaboraviti na ono što nam je još jučer izazivalo strah. Strah od mogućeg uništenja Zemlje zbog klimatskih promjena, ako nešto hitno ne poduzmemo u narednih desetak godina.
Uz zanemarivanje brige o klimi, svi su odlučili trošiti novac za naoružanje. Svi se odjednom moraju opremiti topivima i avionima. Razumijem velike da kupuju avione. Oni kupuju od sebe. Ne razumijem što će avioni ovdje, nama malima. Oko nas su članice NATO-a, pa nas valjda one neće napasti.
Mogla bi nas napasti 2/3 Bosne i Hercegovine (1/3 su Hrvati), a oni i ne djeluju baš kao netko tko napada druge. Nažalost, do sada su uvijek oni stradali od nekoga. Mogla bi nas napasti Srbija, i oni kupuju avione, ali ni njima sljedećih 50 godina neće biti do rata. A i da nas napadne, branile bi nas članice NATO-a: Slovenija, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Italija i barem 1/3 Bosne i Hercegovine.
Ulaganje u borbene zrakoplove – promašena investicija
Znači da je nabavka aviona u Hrvatskoj i Srbiji više nego promašena (sigurnosna) investicija. Da taj novac uložimo u djecu i obrazovanje, manje bi nas odlazilo.
Utjecaj na klimu će imati i sankcije Rusiji. Pitanje je dana kada će se Europa odreći ruskog plina i nafte i zamijeniti ga onim iz SAD. A niti plin niti nafta nisu uvijek plin i nafta. Jako pojednostavljeno, nafta (a i plin) može samo poteći iz zemlje. Onako kako se obično pokazuje na filmovima. Postoji i nafta, koja će poteći tek kada se »razbiju« nalazišta ili/i kada se kruta masa »otopi smjesom vode i kemikalija i/ili zagrije«.
Razlike u utjecaju na okoliš između ova dva načina eksploatacije su enormne. Onako, »π x palac«, da se dobije tona nafte nekonvencionalnim putem, »iz stijena«, mora se potrošiti dobra dodatna tona.
Zatvoren je ruski zračni prostor. Ali avioni i dalje lete za Japan i Kinu. Lete zaobilazno, pa se neke rute produžuju i za 4000 kilometara. Bit će još posljedica, a već ove nisu nimalo bezopasne.
Koliko tko zagađuje
Prvi puta sam našao podatak za emisije »CO2« umanjen ili uvećan za onaj dio emisija koje nastaju kod proizvodnje za druge ili za onaj dio emisija koje su rezultat robe proizvedene od drugih. Kinu se optužuje da je »kriva« za najveći udio ukupnih svjetskih emisija »CO2« i to od 28,6 %. No veliki dio emisija nastane za robe koje se izvoze, pa kada se ne bi proizvele u Kini proizvele bi se kod onih koji uvoze te robe.
Po toj računici je kineski udio u svjetskim emisijama manji za 10%. Udio SAD-a od 14,3 % treba biti zbog velikog uvoza povećan za 7 %, udio Japana od 3 % od ukupnih emisija trebao bi biti uvećan za čak 16,5 %, a udio Njemačke od 1,9 % uvećan za također velikih 15,9 %. Uz Kinu, od velikih, realno smanjenje imaju Indija (8,2 %), Rusija (14,7 %) i Iran (1,1 %).
Prosječna emisija po stanovniku »CO2« je ispod 5 tona godišnje. Stanovnik SAD-a proizvodi tri puta više »CO2« od prosjeka – oko 16 tona, Kine dvostruko manje od stanovnika SAD-a – oko 8, a Indije samo 2 tone.
Borba protiv klimatskih promjena je izuzetno složen problem. Tolika je povezanost svega sa svime da je gotovo nemoguće naći rješenje bez istinske suradnje svih sa svima. A mi to izgleda ne znamo. Zadnji primjer su i stradanja u Ukrajini…