Lutkama udahnjuje život

Lutkama udahnjuje život

Kreativna Zadranka priznaje kako su dvojake reakcije ljudi na njezine „reborn“ lutke. Neki se oduševe i instinktivno drže lutku kao pravo dijete, tepaju im i ninaju ih, dok se drugi zbog njihove životnosti uznemire…

Valentina Vukoje

Mališanima diljem svijeta, ali i nama koji smo odrasli čitajući bajke poznata je priča Carla Collodija, talijanskog pisca, o Neobičnim doživljajima lutka Pinokija. Priča je to o stolaru Geppettu, koji je napravio drvenu lutku Pinokija. Kako postolar nije imao djece, poželio je da Pinokijo bude pravi dječak. Dobra vila oživila je lutka, a ostatak priče je već dobro poznat. Priča koju vam donosimo također se odnosi na lutke, no one nisu drvene, one pod vještim rukama jedne mlade djevojke dobivaju izgled poput živih.

Martina Gulin je Zadranka, a već 12 godina živi u Zagrebu gdje je nedavno diplomirala na studiju komparativne književnosti i bohemistike na Filozofskom fakultetu. Honorarno radi kao novinarka i fotografkinja, no to ipak nije njezina glavna preokupacija. Prije pune četiri godine, Gulin je započela oslikavati lutke od vinila. „Riječ je o reborn lutkama, na koje sam slučajno naletjela dok sam pretraživala nove polimerne gline na eBayu. Oduševila sam se razinom realizma koju su razni kreativci postizali oslikavanjem i retuširanjem lutaka i rekla sama sebi: To je nešto što moram isprobati!“, Kaže Gulin i dodaje: „Bilo je to u vrijeme kad je Lijepu Našu preplavio jedan novi val kreativne energije izazvane krizom. Svi su nešto izrađivali, nakit, odjeću, kozmetiku, dekorativne i uporabne predmete, ali nitko se nije bavio oslikavanjem lutaka. Nitko zapravo nije ni znao što su te reborn“lutke i čemu služe. Odlučila sam da ću se okušati u tome i vidjeti gdje će me to odvesti“, prisjetila se mlada kreativka.

Martina-Gulin-Rad-na-novoj-lutki„Oslikavanje ide u mnogo koraka i nanosim minimalno deset tankih i poluprozirnih slojeva boje da bih postigla realističnu transparentnost kože, slojevitost i životnost. Vene, kapilarice, plavičasti podtonovi na pravim mjestima gdje bi koža trebala biti najtanja, slojevi kože, novorođenačke flekice i crvenilo, sjenčanje malih žljebića na koži i svi oni fini detalji“

Njezina prva lutka nastala je iz jednog jednostavnog i malog kompleta. Gulin priznaje da kada je danas gleda toj lutki ne bi dala ni prolaznu ocjenu, no tada je njome bila zadovoljna i to ju je potaknulo da se s ovim hobijem nastavi i dalje baviti.

Najveći problem s kojim se mlada kreativka susretala bio je nabavka materijala za izradu. Posebne boje i kistovi, spužvice za aplikaciju boja, dijelove za lutku, tijela krojena po mjeri, oči, kosa od angora vune, samo su dio pribora koji su potrebni Gulin za izradu lutke.

„Kod nas nije postojalo tržište, a niti u susjedstvu se nisu mogli nabaviti materijali. Sve je trebalo doći izvana, uglavnom iz Amerike, koja ima najveću ponudu. Mnoge internetske trgovine u mojim počecima nisu uopće slale svoje materijale u Hrvatsku. Sva sreća, s jednom velikom američkom tvrtkom uspjela sam nakon dugog nagovaranja isposlovati da nas konačno stave na kartu. To je uvelike olakšalo stvar nabave materijala i smanjilo troškove dostave“, objašnjava Gulin.

Lutke „gostovale“ u domaćim filmovima i serijama

Maštovitu Gulin nitko nije podučavao izradi rukom oslikanih lutaka, a ona smatra kako je u svakom kreativnom procesu najvažniji i najteži dio put pokušaja i pogreška. „Za mene, to je jedini pravi način da se ovlada vlastitim stilom i vještinama. Sada, nakon četiri godine intenzivnog rada, dogodi mi se da ponekad nešto zabrljam. Isto tako sa svakom novom lutkom otkrijem i neku novu tehniku i štos“, iskrena je. Ona kaže kako nikada nije mislila da će se baviti izradom lutaka te kako se ni kao dijete nije baš igrala lutkama.

„Reborn“ lutke danas su pravi hit u svijetu, a često se koriste za potrebe filmskog snimanja. Gulin navodi kako je možda najbolji primjer serija Dr. House gdje su „reborn“ i silikonske lutke više puta zamijenile prave male pacijente. „Ni naša filmska i TV produkcija ne kasni za svjetskim trendovima. Moje je lutke koristio Ivan Livaković u svom debitantskom dugometražnom filmu „Svinjari“ za scenu poroda i scenu u rodilištu, Lukas Nola u svojoj drami „Šuti“, i Jasmila Žbanić u svom „Otoku Ljubavi“. Jedna je nedavno bila i u dramskoj seriji „Zora dubrovačka“. Puno je jednostavnije ako se koriste u filmskoj sceni, posebno rizičnim scenama ili scenama koje bi mogle izazvati neugodu malom djetetu. Tada je normalno da se koristi realistična lutka koja se može namještati, smočiti ili za scenu poroda, obložiti lažnom krvlju. Malo vješte filmske čarolije i nitko neće ni posumnjati da se tu zapravo radi o lutki“, uvjerena je Gulin.

Radionica-kuhinjski stol u unajmljenom stanu

Njezina radionica je smještena u unajmljenom stančiću u Zagrebu u kojem živi sa svojim dečkom. Sastoji se od malog stola, koji kako kaže ujedno služi kao stol za objed i radni stol, male pećnice za pečenje polimerne gline i dijelova za lutke. „Kad je lijepo vrijeme, preselim se u vrt i radim za velikim stolom. Maštam o danu kad ću imati vlastiti prostor za rad, barem jednu veliku sobu sa radnim stolom, dobrim osvjetljenjem i mnoštvom polica ispunjenim materijalima“, priznaje naša sugovornica i napominje kako još uvijek ne razmišlja o pokretanju obrta jer joj to ne bi bilo financijski isplativo.

martina-gulin-lutka

Ona svoje lutke uglavnom prodaje putem eBaya, ali i putem domaćih oglasnika i preporuke. Priznaje kako skuplje lutke lakše pronalaze kupce putem eBaya. Gulin kaže kako interes naših ljudi svakodnevno raste, no oni ne gledaju na „reborn“ lutke kolekcionarski, kao na umjetnine, već ih uglavnom kupuju kao igračke svojoj djeci. Osim lutaka, ona već 18 godina izrađuje originalni nakit i figurice od polimerne gline pod logom „Friki Fimo“. Dio njezinog asortimana nalazi se u trgovini Kloto u zagrebačkoj Massarykovoj ulici, a osim toga oglašava se i na WooHoo internetskoj trgovini.

„Cijene lutki jako variraju. Sve ovisi o materijalima, vremenu izrade, veličini lutke, detaljima, načinu ugradnje kose. Neki kompleti dijelova za lutke u startu me koštaju više od tisuću kuna, tako da će dovršena i kvalitetna lutka, koju sam izrađivala dulje od mjesec dana, naravno i koštati više. Kod određivanja cijene nisu ključni samo materijali za izradu i vrijeme uloženo u rad. Lutku valja i dobro opremiti, odjenuti u lijepu i novu odjeću koja joj odgovara po veličini, profesionalno je fotografirati i prezentirati potencijalnim klijentima u najboljem mogućem svjetlu. Cijene mojih dovršenih lutaka kreću se od oko 2000 kuna naviše. Povremeno se nađe i neka povoljnija, ispod 1000 kuna, ali imam u ponudi i znatno skupljih“, pojašnjava Gulin.

Ugradnja kose može potrajati mjesecima

Martina-Gulin_Sophia-MadelinaNjezine su lutke do sada putovale u Ameriku, Kanadu, Tursku, Australiju, a za izradu jedne „životne“ lutke potrebno joj je najmanje dva dana za oslikavanje i oko tjedan do mjesec dana za ugradnju kose. Tijelo lutke mora biti skorjeno po mjeri, a najbolje su oči, objašnjava Gulin, one od puhanog stakla, koje su skuplje i puno životnije. Kosa je također jedan od najvažnijih detalja, a nju Gulin ugrađuje uz pomoć iglica za filcanje koje hvataju malen broj vlasi kod ugradnje kose kako bi ona izgledala što prirodnije. Za mikrougradnju samo jednog četvornog centimetra površine, vlas po vlas, potrebno joj je više od sat vremena.

„Oslikavanje ide u mnogo koraka i nanosim minimalno deset tankih i poluprozirnih slojeva boje da bih postigla realističnu transparentnost kože, slojevitost i životnost. Vene, kapilarice, plavičasti podtonovi na pravim mjestima gdje bi koža trebala biti najtanja, slojevi kože, novorođenačke flekice i crvenilo, sjenčanje malih žljebića na koži i svi oni fini detalji. Svaki tanki i transparentni sloj boje potrebno je zasebno zapeći u pećnici da bi se boja vezala za vinil i postala trajna. Oslikavanje u puno slojeva jest zahtjevno i traje dugo, ali kad u jednom trenutku lutka prestaje biti bezizražajan i prazan komad vinila i poprimi životan, rumeni izraz lica, tada znam da se trud isplatio. Završni detalji uključuju oslikavanje obrva i pažljivo iscrtavanje vrškova noktiju, te sloj-dva specijalnog sjajnog premaza za vinil na noktima, unutrašnjosti ušiju i nosnicama koji imitiraju prirodnu vlažnost i sjaj“, pažljivo opisuje detaljnu proceduru izrade Gulin. Ona do sada nije nikoga podučavala izradi, no planira nakon rješavanja fakultetskih obveza podučiti jednu klijenticu. Najveća kritičarka, ali i podrška u radu joj je baka.

Mogu imati i srce

Svestrana Gulin priznaje kako je lutkama moguće ugraditi male zvučne kutije na koje se snimi glas, pa čak i malena kucajuća srca, koja se mogu osjetiti nakon što ih se aktivira dodirom. No priznaje kako ju takvi dodaci nisu nikada zanimali jer zvuče neuvjerljivo, posebno kad se isprazni baterija. „Kontaktirao me jedan gospodin, koji je planirao izraditi mehanizam pomoću kojega bi jedna velika lutka mogla hodati, govoriti i reklamirati razne proizvode. Ja sam je trebala oslikati i ugraditi joj kosu, a on bi odradio mehanizaciju. Ispostavilo se da to nije tako jednostavno kao što zvuči. Ove lutke ipak su izrađene od vinila, čak je nemoguće da otvaraju i zatvaraju oči jer i tako mala sitnica zahtjeva posve drugačiju obradu, druge boje koje se ne smiju izlagati visokim temperaturama i materijal koji je savitljiviji i naravno znatno skuplji, poput silikona“, pojašnjava Gulin i dodaje kako se ovaj hobi i dalje razvija.

Danas je već trend da lutke nemaju samo krpeno tijelo, već i kompletan anatomski ispravan torzo unutar kojeg je krpeno tijelo skriveno, a opet lutki daje određenu pokretljivost. Tko zna što budućnost još donosi za ovaj hobi? Martina Gulin uvjerena je da će i dalje biti zanimljivo pratiti ga i baviti se njime.

Jedni oduševljeni, drugi uznemireni

Zanimalo nas je postoje li lutke koje ne planira prodati. „Iako se ne vežem za svoj rad i nisam kolekcionar već rukotvorac, postoje dvije lutke koje ne namjeravam staviti u prodaju. Jedna je nastala iz rasprodanog kompleta Sophia Madelina moje omiljene autorice Bonnie Brown iz Australije i postoji tek 350 primjeraka u cijelom svijetu. To je prva lutka na kojoj sam okušala mukotrpnu mikrougradnju kose koja je trajala cijelo jedno ljeto i dala mi mnoštvo žuljeva na rukama. Nije savršena, nije čak ni malo simpatična (ima vrlo mrzovoljno lice), ali možda je baš zato ne dam. Druga lutka zove se Little Keyden i zapravo je originalno bila dječja igračka američkog proizvođača Lee Middleton, koja se dala transformirati u neodoljivog reborna radoznalog izraza lica i šarmantnog osmjeha. Provela sam gotovo godinu dana u potrazi za tom lutkom po bespućima eBaya i još godinu dana u potrazi za kompletom udova koji bi joj pristajali po veličini. Malu Keyden nedavno sam oslikala, ali još joj trebam ugraditi kosu. Nakon tako duge potrage i kombiniranja, ne bih je dala ni za kakve novce“, iskrena je ova umjetnica.

Martina-Gulin-lutka_BerenguerOna priznaje kako su dvojake reakcije ljudi na „reborn“ lutke. Neki se oduševe i instinktivno drže lutku kao pravo dijete, tepaju im i ninaju ih, dok se drugi zbog njihove životnosti uznemire. „Mala djeca na lutke reagiraju oduševljenjem i zagrljajima, no kako moje lutke u pravilu nisu namijenjene djeci, nerado ih pokazujem i dajem u dječje ruke, osim ako nije neka od lutaka za djecu u pitanju ili malo starije dijete u koje imam povjerenja.“

Njezin plan je da u budućnosti izmodelira i reproducira svoj prvi „reborn“ komplet. Ipak, najveća joj je želja da veći prostor za rad, mali atelje u kojem bi mogla u miru i pod dobrim osvjetljenjem raditi i fotografirati svoje uratke. Na pitanje planira li možda u budućnosti pokrenuti svoju malu tvornicu lutaka, ona odgovara. „U to čisto sumnjam. Kod nas naprosto ne postoji toliki interes, a ja ipak nisam neki veliki poslovnjak i ulagač, već rukotvorac i hobist s vrlo ograničenim budžetom. Poanta ovih lutaka i nije štancanje na pokretnoj traci, već individualna ručna izrada s prepoznatljivim autorskim pečatom. No poslovna suradnja s potencijalnim ulagačima je moguća i poželjna“, zaključila je Gulin.