Lonjsko polje: Park zaštićen od ljudi, ali i života u njemu

(Foto: Park prirode Lonjsko polje)

Laku noć zdravom razumu i pameti

Proglašujemo neki park prirode, zatražimo novce iz EU fondova za održanje bioraznolikosti ili što drugo i ne trebamo ništa dalje raditi. Ludi, pardon ljudi dolaze i uz plaćanje ulaznice razgledavaju ono, najčešće – »ništa«. Nekima izgleda kao da nas parkovi prirode hrane. Kao da je to dovoljno za život ljudi u njima i oko njih, a u tim parkovima prirode je sve manje životinja i života uopće

Branko Holzer

Mnogi su zapamtili TV emisiju – animiranu seriju humora i satire pod nazivom Laku noć, Hrvatska, LNH sktraćeno! Na Wikipediji se u ožujku 2016. godine može pročitati da je to »parodija hrvatskih televizijskih informativnih i zabavnih programa u kojoj se na satiričan način prikazuju hrvatski i svjetski političari. Svaka epizoda-emisija ima tri osnovna dijela: vijesti, sport i vrijeme. Croatia film Zagreb je izdavač ove animirane serije od 2005.g. prikazivane na Nova TV 2005. i kasnije 2006. na Jabuka TV«.

Prošlo je 25 godina od osamostaljenja Hrvatske i oko 11 godina od početka emitiranja LNH i u tom vremenu se promijenilo mnogo toga. Možda nisu svi primijetili koliko su velike promjene i događaji bili. Tijekom vremena oprostili smo se od zdravog razuma, odnosno od pameti. Kako su nam rasle aspiracije o tzv. e-Hrvatskoj, o zemlji školovanih ljudi, o zemlji znanja itd., to je sve skupa nestajalo po onoj narodnoj izreci. O čemu se više priča toga ima sve manje!

Ili prema anegdotalnom prikazivanju, kako kurtizane odvjetnici i političari stalno pričaju o poštenju, vojska naravno o skraćenju roka služenja, sirotinja i Cigani pjevaju kad kiša pada ili je studeno, znajući da će poslije sinuti sunce, itd…

Razumljivo je sada zaključiti što je značio naslov spomenute TV serije. To sada i ne treba ponavljati, nego samo dodati: laku noć zdravoj pameti ili razumu u Hrvatskoj! Danas smo stigli u vrlo razvijeno stanje društva bez kriterija iz kojeg nije moguće očekivati napredak za sve nego samo za neke. A trebali bismo nešto poduzeli za osiguranje nekog napretka o kojem govorimo već četvrt stoljeća. Ili barem zaustaviti propadanje. Takvo što se ne događa, kao što građani znaju. Ne razumije se ovo stanje, u kojem se naročito traži pamet i znanje, poštenje i etika, naravno i odgovornost. Oni koji bi to mogli razumjeti ne stanuju više u RH ili to više ne žele slušati niti gledati. Oni koji su to mogli razumjeti i pomoći pri tome otišli su van Hrvatske ili su umirovljeni li »umireni« ili su se umirovili sami na više načina.

Besmisleno prizivanje novih izbora

Pokušava se prakticirati demokracija, pa se često prizivaju i novi izbori, kao da će novim izborima doći novi ljudi, koji će svojim znanjem i svim drugim pozitivnim i potrebnim karakteristikama omogućiti razvoj i boljitak. Naime, trebaju nam zaista neki novi ljudi, ali nama su oni nepoznati. Nema novih ljudi za nas u Hrvatskoj već 25 godina. Postoji javna lista sa oko 2200 tzv. javnih osoba, koje se same rotiraju na svim razinama vlasti još od osamostaljenja Hrvatske, a ti su ljudi pokazali što znaju i tko su. A mi opet očekujemo nešto od njih!? Zar se za nas glasače može reći da imamo razuma ili zdrave pameti? Težak je taj odgovor.

Danas se kuca na kriva vrata demokracije koja to nije. Nude nam se osobe koje nisu dovoljno školovane i još manje obrazovane, bez dovoljno kulture, etičnosti i kojima nedostaje sloboda mišljenja i konačno, to su osobe bez odgovornosti. Pa zar nismo sve to već vidjeli i proživjeli u proteklih 25 godina? Niti u aktualnosti u vođenju politike i države ne vidi se nikakva odgovornost koju zapravo akteri niti ne razumiju kao nešto važno i potrebno. Tko uistinu razlikuje one od jučer od ovih danas, jer nam svi izgledaju isto? Pa oni i jesu svi isti iako imaju drugačija imena. To je neki zaključak prema zdravoj pameti i razumu. Ali, je li to demokracija, nije lako odgovoriti.

Kada bismo zaključivali sportskim terminima, onda se zna da se pobjednička momčad ne mijenja. Isto tako se ona gubitnička mijenja, ali se mijenja i voditelj. Međutim, kod nas su svi dobitnici i pobjednici, a gubitnici su samo glasači! Zaključuje se da su izbori i demokracija važni samo za »igrače«, a za gledatelje – nema veze. Napredujemo li ili nazadujemo, je li nam dug veći ili manji, je li ovaj ili onaj neki predsjednik ili premijer ili ministar itd. To za ekonomiju i gospodartsvo, državu i glasače nema nikakve veze. To smo dokazali i dokazujemo od osmostaljenja do danas.

Valja razumjeti, ako hoćemo nešto poduzeti i promijeniti u smislu pokretanja boljitka za sve, treba poduzeti nešto sasvim novo! Ali, na »istoku« nema ništa novo!

Jedna priča o uspjehu

Mnogi smo se ponadali da će u samostalnosti Lijepe Naše doći do stvarnih potreba za inteligencijom i omogućivanja da ona uz znanje dođe na pozicije. Takvo je shvaćanje bilo dostupno svima, a nekima i bez pozitivnog interesa za ostvarenjem. Takvi su brzo shvatili da je razvoj znanja, porast inteligencije i njihov dolazak na pozicije sasvim očiti gubitak vlasti za njih. Takve su mogućnosti vrlo brzo shvaćeni kao najveće opasnost i odmah se krenulo u određenu borbu za »demokratsku« vlast.

I pokojni akademik Ivan Supek je o tome pisao u svojem romanu EPR efekt, već 1995. godine. A on kaže o tome slijedeće, parafrazirano iz konteksta rečenice: »…zdravo razumsko i logično ili prirodno govorenje samo bi ojačalo one birokratske i vojne strukture kojima je rastući broj inteligencije najveći problem. Naša je ovdje dužnost da mobiliziramo sve intelektualne snage kako bismo stvorili svijet gdje će primjene znanosti širiti blagostanje i opću sreću….« (str. 20. i 21.).

Takva prekretnica i »pozitivno« razumijevanje potrebe za znanjem ili inteligencijom, dogodila se prije dvadesetak godina već, a prije oko osam godina je to u LNH lijepo prikazano. Danas se kao neka reinkarnacija LNH pojavio News bar (njuz bar) portal i grupa entuzijasta, koji mnogo toga spominju i možda ponavljaju za nas »zaboravne«, koje su oni prethodni demokrate već više puta izigrali! News bar piše, pjeva i glumi fantastičnu satiru i humor, prikazuje stvarnost za budućnost kakva jest.

Očekivanja od stranih investitora i hrvatska stvarnost

U Hrvatskoj se očekuje da strani investitori donesu novac, izgrade tvornice, hotele i još ponešto, zaposle nas i daju nam plaće, a Država će lijepo ubirati poreze. Porezima će političari upravljati i trošiti po svojim planovima, a svi znamo kakvi su već 25 godina.

Nadalje, Hrvatska je vrlo bogata vodama, svih vrsta, a to je vidljivo samo u pola godine, a nevidljivo u drugoj polovici. Ali još ne shvaćamo da su obije opcije strašno štetne za sve nas.

Naime, jednu polovinu godine nas naše bogatstvo hrvatskih voda poplavljuju, već niz godina neprekidno i nezaobilazno, baš kao po planu. To su kako svi znamo trajno ugrožena područja oko Karlovca Siska i Lekenika, oko Čića i donje sisačke posavine Jasenovca itd., kao da ta područja nisu tako važna kao imanja naših zaslužnih niže Zagreba i drugdje koja su obranjena.

Također smo izgradili nove nasipe na Savi ispod Županje i Gunje itd., a voda ih je odnijela! Također smo utrošili milijarde kuna još prije osamostaljenja, u bivšem novcu jugo-dinarima, za izgradnju kanala Sava-Odra-Sava, od Zagreba do Siska, ali on nije u funkciji. Preko tog kanala su izgrađeni i danas se grade još više mostova, prijelaza, obala i pregrada-ustava i td. U samostalnoj hrvatskoj državi gradnja nije nastavljena i kanal nije izgrađen do kraja, nego samo oko 50 % ili oko 30 kilometara do visine Peščenice i kraj! A on je prazan i pomalo u njemu vrbe rastu, ali se nitko ne pita čemu on može služiti. Valjda se bojimo tog pitanja jer je kanal isplaniran i dijelom izgrađen u »crnom socijalizmu«!? Iako je trebao biti okosnica obrane od poplava u zapadnom dijelu RH.

Nekima se još uvijek čini da se obrana od polava može učiniti gradnjom nasipa. Sve su viši i sve nestabilniji i td. Uz to valja navesti kako se objašnjavaju poplave zadnjih 4-5 godina. Kiše su najveći i ponekad univerzalni krivci pa se nabodi kako su padavine tih godina najveće od 1945. godine. To je vrlo sumnjivo, jer su padavine u dvije godine u tom periodu bile veće nego one iz 2014. do danas, a provjera je moguća u radovima stručnog skupa hidrologa i drugih stručnjaka »za poplave« u Vukovaru 2012. godine. Ali uz sve to nitko nije objasnio kako je moguće da se tzv. povijesni najveći vodostaj Kupe kod Letovanića, kod odteretnog kanala iz ribnjaka od oko 30 cm premaši za 100 cm, i naraste na nivo od oko 130 cm, mjereno na istom mjestu!? Ovaj novi, sada povijesni vodostaj dogodio se od veljače 2014. godine već osam puta do veljače 2016. godine. Prije toga su vodostaji zastajali na visini od 30 cm.

Sada o drugoj polovici godine

Nakon što zasijemo naša polja, vode nema. Niti od kiša niti iz tokova onih bogatstava od vode, niti iz nekih kanala-retencija vode, niotkuda. Jer te su vode otekle nekamo kamo nisu trebale ili nekuda dalje. A suha polja ljeti vape za vodom. Šteta je opet tu jer urodi nisu dovoljni nekada niti za pokriće troškova sjetve. A turizam nam je najčešća riječ tijekom sušnog razdoblja i zbrajanje gostiju te prognoze o milijardama dolara u nekim bilancama. Turizam je naša dika, ali tko i kako zbrinjava otpad? To nije obveza gradova i općina uz morski turizam niti primorskih županija. To mora rješavati cijela Država!

Za turizam se čini nepotrebna i struja, jer nećemo izgraditi elektranu u Pločama. Možda nećemo niti u Plominu ili oko Zadra. Struju ćemo dobivati u Sisku, nekada prozvanim »najazagađenijem gradu u Europi« ili svijetu!? A znamo i tko je to stručno učinio i obrazlagao, sjetimo se tih naših uvijek istih demokrata nekih od onih 2200 javnih osoba.

Nije na odmet spomenuti i to kako imamo mnogo parkova prirode i koji opet niču kao gljive poslije kiše. Proglašujemo neki park prirode, zatražimo novce iz EU fondova za održanje bioraznolikosti ili što drugo i ne trebamo ništa dalje raditi. Ludi, pardon ljudi dolaze i uz plaćanje ulaznice razgledavaju ono,najčešće – »ništa«. Nekima izgleda kao da nas parkovi prirode hrane. Kao da je to dovoljno za život ljudi u njima i oko njih. Međutim, u tim parkovima prirode je sve manje životinja i života uopće, ali to nije lako vidljivo onima s popisa javnih osoba. A za održavanje tih parkova plaćamo svi mi, iz proračuna!

Prikaz ne bi bio cjelovit kada nebismo oslikali izgled i sadržaj u prostorima dnašnjih parkova prirode, kako je nekada bilo tamo. Evo primjera za to. Mnogi znaju za park prirode Lonjsko polje. Nekada brojne močvare i bare, šume i šikare, potoci rijeke i mrtvaje, travnjaci i pašnjaci, silne oranice i vrtovi, životinje i ljudi, svake vrste! U tom prostoru od Siska do Popovače i Lipovljana, pa dalje do Kutine, Novske i Jasenovca, lijevo i nešto desno od Save je dakle nekada živjelo oko 120 tisuća ljudi, bez Siska i Kutine. Svi su živjeli od svojeg rada i znanja. Takođe prije, na tom prostoru bilo je desetine tisuća hektara hrastovih, jasenovih johinih i drugi šuma. Danas johe gotovo da nema, jasen je na izumiranju, ima još nešto hrasta. Siječe se i siječe! Između šuma sela i gradova teku rijeke Sava, Lonja, Trebeš, Strug, Ilova Pakra i Sunja te više manjih potoka i bujica. Takođe postoje desetine tzv. mrtvaja-jezera, u kojima je bilo obilje svake vrste riba kao i u rijekama.

Nekad prije na istom tom prostoru, ali danas »posebno« zaštićenog parka prirode Lonjsko polje, živjelo je i uzgajalo se stotine tisuća svinja, slično i ovaca, tisuće i tisuće goveda i konja, nebrojeno peradi i td. Ribolovom se bavilo tisuće ljudi sa stotinama tzv. privrednih ribolovnih dozvola. Riba se legalno lovila još do sedmadestih godina prošlog stoljeća u tisućama tona godišnje, kako god to nekome izgledalo puno ili malo. Uz to, poljoprivreda je bila vrlo jaka i vrlo dugotrajna od pamtivijeka. A zemlja ona posavska, aluvijalna i nizinska, to treba vidjeti. Plodnost nije nikada bila upitna pa makar ju niste niti zaorali. Na nekim mjestima je bilo dovoljno baciti sjeme i plod bi sam izrastao.

Ipak valja spomenuti tek, što imamo danas u tom parku. U istom prostoru danas živi manje od 50.000 osoba, manje od 10.000 svinja, manje od 3.000 ovaca, manje od 3.000 konja i goveda. Za kokoši i patke, pure i guske ne zna se broj, ali nema ih više od nekoliko tisuća svih zajedno.

Ako biste htjeli započeti neki »ozbiljan« posao u tom parku prirode, npr. osnovati farmu muznih krava od 10 ili 100 komada, uzgoj svinja itd., onda znajte slijedeće: za to morate obići tri ministarstva, oko 15 ureda za različite dozvole i suglasnosti i možda još nešto, ako nemate sreće.

Stotinama godina ljudi su ovdje živjeli od svojeg rada i uz to hranili još milijune ljudi! Danas im se tzv. pokretnom trgovinom dovoze namirnice, svaki dan. Kruh paradajz i mrkvu tu kupujemo također. Svježi sir i vrhnje kao i onaj sušeni ne možete kupiti svakog dana niti u svakom selu. Za to morate čekati petak ili subotu, dok ih pripreme na maloj farmi u Lonji i razvoze niz Savu do Jasenovca. Sir je vrlo ukusan, ali se jedva i ta prodaja isplati jer ga nema tko kupiti ili ga ljudi nemaju čime kupiti!

Ova priča o uspjesima mogla bi me možda i skupo stajati. Navođenje onoga što je »prije« bilo i još u socijalizmu, to odiše jugonostalgijom! Međutim, dragi moji čitatelji, u tom lonjskom polju imam vikendicu. Volio bih da svaki dan mogu kupiti sir i vrhnje pa makar da mi bleje telići pod prozorima, da mi rokću svinje i da ržu konji, a oko njih trčkaraju razne peradi. Pa makar sve te životinje zagadile cijelu okolinu svojim izmetima i svakojakim sranjima, od kojih štitimo taj zaštićeni park prirode s tri ministarstva i desecima potrebnih dozvola za neki rad, volio bih to vidjeti i onjušiti opet!

Ali uspjeli smo u jednome, kako se čini: taj smo park zaštitili od ljudi i života u njemu.

(Autor je ribolovac i lovac iz Siska i Puske)