Ljiljani i vrapci
U ljudskoj je prirodi brinuti se. Međutim, ukoliko se pretjerano brinemo, bit ćemo u stalnom grču koji će nas opterećivati i uzimati nam životnu energiju i koncentraciju koju bismo mogli uložiti za mnogo toga drugoga. Nemojmo se prepuštati tjeskobi! Jedna od mnogih biblijskih mudrosti kaže: „Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti.“
„Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?! Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!“ (Evanđelje po Mateju 6:26-33)
Osvrnimo se oko sebe! Pozvani smo da na temelju opažanja budemo nečemu poučeni. U ovom se primjeru radi o Božjoj providnosti. On je u cijelom svojem stvorenju postavio zakonitosti, pa tako i u živom svijetu, u hranidbenim lancima ekosustava. Ptice ne moraju doslovno razmišljati kako će si priskrbiti hranu. U prirodi je Tvorac tako planski uredio da ptice u skladu s usađenim instinktima sebi pronalaze dostupnu hranu. Za čovjeka stvorena na Božju sliku možemo reći da je on duh koji ima dušu i živi u tijelu i da je iznad svega što je Bog stvorio i Bogu je posebno dragocjen. Zašto bismo se onda trebali brinuti, pita Isus? Ako su ptice zbrinute, kako se onda naš nebeski Otac ne bi pobrinuo za nas koji smo mu „mnogo vredniji“? Naravno, ako mu se prepustimo.
Gubitak životne energije
To opet ne znači da samo trebamo čekati što će to Bog učiniti, pa da mi nešto dobijemo. Vrapci također samo ne sjede na grani ili žici, očekujući da im Bog stavlja hranu u kljun. Isto se neće ni nama dogoditi. On proviđa mogućnosti u okviru kojih se mi možemo snaći za ono potrebno. Naravno, u ljudskoj je prirodi brinuti se, što je u jednu ruku dobro. Time dajemo do znanja da nam nije posve svejedno, da nešto želimo i da nam je stalo do određenih stvari, događaja i drugih. Međutim, ukoliko se pretjerano brinemo, hoće li to stvarno nečemu u našem životu pridonijeti? Neće. Dapače, oduzet će nam se neke stvari. Propustit ćemo ih zbog toga što ćemo biti u stalnom grču koji će nas opterećivati i uzimati nam životnu energiju i koncentraciju koju bismo mogli uložiti za mnogo toga drugoga. Nemojmo se prepuštati tjeskobi! Jedna od mnogih biblijskih mudrosti kaže: „Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti.“ (Izreke 17:22)
Drugi slikoviti primjer je poljsko cvijeće. Za njega isto tako postoji predviđeni uzorak životnog ciklusa u kojemu mu je po prirodi, od Stvoritelja, dostupno sve potrebno. Njegov opstanak je osiguran iako je danas tu, a možda će već sutra biti pokošeno i sasušeno. Cvijeće je ponajprije prepoznatljivo po svom ruhu – bojama, obliku, teksturi. Tu je ono uspoređeno s našim odijelom. Opet, kako se Bog ne bi pobrinuo za svoju djecu i njihove materijalne potrebe, koje uključuju i odjeću, ako je toliko pažnje pridodao cvijeću? Poljski ljiljani su čak ljepše „ogrnuti“ – ukrašeni, obojeni, nego što se odijevao jedan od najbogatijih kraljeva, mudri izraelski kralj Salomon. Prekrasan primjer Božje kreativnosti, njegove ljepote i veličanstva! Priroda uistinu svjedoči o Božjoj brizi za stvorenje. Stoga mu čovjek djetinjom vjerom može pristupiti imajući povjerenja da će mu Bog pružiti sve potrebno: hranu, odjeću, smještaj… Zato „Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.“ (Poslanica Filipljanima 4:6-7)
Tjeskoba šteti, a ne rješava ništa
Tjeskoba šteti, a ne rješava ništa. Istina, lakše je to reći ili napisati, a puno teže provesti u praksi jednom kad nas brige snađu. Ipak, umjesto da se utapamo u tjeskobnim mukama, bolje je sve predati u ruke Svemogućega. On ionako zna što, kad i gdje nam je najpotrebnije. Razgovarajmo s Bogom, molimo. Iskreno, priprosta, otvorena srca, bez skrivenih i sebičnih motiva, pa i bez nekih teških riječi, dubokoumnih misli i filozofiranja. Jednostavno mu iznesimo ono što nas muči i tišti. Uz to budimo zahvalni na onome što već imamo, ali u vjeri i nadi za ono što ćemo tek primiti, što će Bog za nas učiniti. Tako dijelimo teret koji nam je poput bremena na leđima s našim dragim Bogom, Stvoriteljem i Spasiteljem. Rezultat toga će biti mir. I to ne bilo kakav mir, nego u tim tjeskobnim trenucima nama nepojmljiv mir. Mir čiji je izvor u Bogu, a ne u nama. Stoga to i nije neki trenutni i nestalni mir, već onaj postojan i trajan. On će nas čuvati iznutra. Utješit će naše duše, srca će nam biti spokojnija. Sve po Isusu Kristu, našem učitelju i prijatelju.
Rekao je: „Sve što s vjerom zamolite dobit ćete.“ (Evanđelje po Mateju 21:22) To još uvijek vrijedi! Možda ne onda kada bismo mi to htjeli ili na neki instant način na koji si mi zamišljamo Božji odgovor, ali ipak na najbolji mogući način i u najbolje vrijeme, onda kad nam je nešto najpotrebnije i u obliku koji će nas ispuniti i zadovoljiti određenu potrebu. Bog je taj koji vidi čitavu sliku – prije, sada i poslije, dok mi vidimo samo djelić cjelokupne situacije. Često samo ono što želimo vidjeti. Zato je dobro podložiti mu sve svoje na raspolaganje. Upućeni smo: „Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce.“ (Evanđelje po Luki 12:34) Ako samostalno pokušavamo nešto riješiti, unatoč svemu nešto zadržati ili odbaciti, sva će naša koncentracija biti usmjerena na to. I tu će ležati naša bit. Bolje je to dati u Božje ruke jer „Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.“ (Djela apostolska 10:34-35)
Hodimo s Bogom kroz život
Pouzdajmo se da nas on poznaje, iskažimo mu priznaje za ono što Bog jest i što čini, pa neka njegova pravednost djeluje u našim životima i vodi sve na dobro. Nemojmo nikad zaboraviti na ono što nam je Bog dao: život, prirodu, obitelj, možda partnera, prijatelja, ljubimca, talente ili određena materijala dobra. Stvoritelj „ipak nije nikad prestajao davati svjedočanstvo za samoga sebe svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem.“ (Djela apostolska 14:17)
U svim mogućnostima, koje su nam svakim danom pružene, prepoznajmo Boga na djelu. Uvidimo koliko je milostiv i u stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. Kroz njegovu brigu izraženu u prirodi, budimo privučeni k njemu. Naučimo nešto od stvorenja koja nas okružuju. Razgovarajmo s Bogom. Hodimo s njim kroz život. Zahvaljujmo!
*Izvorno objavljeno u knjizi Stvoriteljeva ostavština – Božja objava u Knjizi Prirode autora Saše Zavrtnika, izdano 2013. godine.