Lincoln Zephyr: Hrabra uspješnica

(Lincoln Zephyr iz 1936. godine / Izvor: ford.com)

Lincolnov Zephyr prvi se put pojavio na tržištu u listopadu 1935. Isprva, kupci kao da ga nisu najbolje dočekali. No izgleda kako je trebalo samo malo pričekati da im dizajn malo »legne«, jer je prodaja odjednom počela naglo rasti, bilježeći proizvođaču pomalo neočekivane rezultate

Boris Jagačić

Za razliku od komercijalno neuspješnog Chryslerovog Airflowa iz 1934. godine, Lincoln Zephyr, koji je uslijedio nepune dvije godine kasnije, bio je pravi dokaz da automobili napravljeni u skladu sa zakonima aerodinamike mogu biti dopadljivi široj publici i dobro se prodavati. Lincoln Zephyr je, kada već nije bio idejni prvijenac, barem pokupio titulu prvog uspješnog serijskog automobila sa »zrakovarljivom« karoserijom, napravljenog u SAD-u.

Ova Lincolnova uspješnica prvi se put pojavila na tržištu u listopadu 1935. Isprva, kupci kao da ga nisu najbolje dočekali. No izgleda kako je trebalo samo malo pričekati da im dizajn malo »sjedne«, jer je prodaja odjednom počela naglo rasti, bilje-žeći proizvođaču pomalo neočekivane rezultate.

Razlog tome valja tražiti i u relativno povoljnoj cijeni s obzirom na to da se radilo o marki koja je oduvijek slovila za luksuznu, a od Zephyra se vjerojatno u cijelom svijetu tada nije mogao naći jeftiniji automobil s V12 motorom. Koštao je oko 1300 dolara, dakle manje od osamcilindarskog Airflowa.

Za estetski dio ovog automobila, odnosno njegovu vanjštinu, glavni je »krivac« bio stilist John Tjaarda, dok je za njegovo oživotvorenje zaslužan ni više ni manje nego Edsel Ford, sin legendarnog Henryja. Tjaarda završava prototip 1934. godine, ali kako to obično biva, njegova je ideja ocijenjena odviše radikalnom da bi mogla ići u serijsku proizvodnju.

Dominira motiv suze

Radilo se o konceptu sa straga smještenim V8 motorom, pa je osim visoke cijene postojala bojazan da kupci neće prihvatiti takav automobil, čak niti ako ga podrži zvučno ime kao što je Ford. Spomenimo da je Lincoln zasebna, luksuzna marka Fordovih automobila. Aerodinamičan dizajn dopao se, međutim, Edselu. On je uvidio njegov potencijal, samo što je predvidio određene, dosta bitne preinake.

Zamislio je da bi se i u takav odvažan i zanimljiv dizajn mogao »upakirati« klasičan smještaj motora sprijeda. Tjaardina ideja je u tom smislu pretrpjela korekcije u Fordovom dizajnerskom studiju. Izvornik je imao vrlo uzak i isturen nos pa je on proširen kako bi se sprijeda našlo mjesta za motor, hladnjak i, dakako, masku. Krajnji rezultat toga bila je dopadljiva, aerodinamična karoserija jedinstvenog, upečatljivog izgleda.

Motiv suze dominirao je cjelokupnim dizajnom. Osim karoserije, moglo se naći više »suzastih« detalja – stražnja svjetla, blatobrani i znak na masci izvedeni su u tom stilu. S modernom vanjštinom držao je korak i način konstrukcije. Dijelovi karoserije spajani su različitim nosačima, što je davalo dovoljno čvrstu konstrukciju bez potrebe za zasebnom šasijom.

Preinaka Fordovog motora

Budući da je i nakon modifikacija Tjaardinog originala nos ostao prilično tijesan, valjalo je izraditi i motor što će se ondje moći smjestiti. To se ispostavilo kao priličan problem jer su sve suvremene Lincolne pokretali motori V12 koncepta, a na nešto ispod toga nije se pristajali niti na ovom modelu, kako se kupcima ne bi poslala nekakva pogrešna poruka.

S druge strane, postojeći motori toga tipa bili su preveliki da bi ih Zephyr mogao »progutati« te je trebalo konstruirati novi stroj. Tu uskače glavni inženjer Lincolna Frank Johnson. Kao baza za potpuno nov motor poslužili su mu postojeći V8 motori Forda, samo što im je on, ukratko, dodao četiri cilindra i promijenio kut njihova nagiba na 75 stupnjeva, radi smanjenja njegove cjelokupne širine. Fordov »osmak« imao je cilindre položene na 90 stupnjeva.

Jednodijelni blok sačinjen je od lijevanog željeza, dok se na pokretnim dijelovima moglo naći aluminija. Iz 4375 ccm motor je, opremljen jednim Strombergovim rasplinjačem, istiskivao nevelikih 110 KS pri 3900 o/min, što je s obzirom na dimenzije i masu svojevremeno dostajalo i za žustriju vožnju i maksimum od solidnih 145 km/h.

Pouzdanost ispod očekivanja

Unatoč broju (12) cilindara, motor (s dva ventila po cilindru) bio je jednostavne konstrukcije i više no povoljnog omjera snaga/zapremnina, ali kupac nije dobivao pouzdanost kakvu je od jednog Lincolna s pravom očekivao. Motor je iskritiziran zbog lošeg sustava podmazivanja pa je proizvođač ubrzo preporučio kupcima da radi sigurnosti ulje mijenjaju nakon svakih 1000 milja (1609 kilometara).

Neki motori nisu izdržali niti 50.000 kilometara. U početku su se javljali i problemi s pregrijavanjem, zbog konstrukcijski loše izvedenog ispušnog sustava, čemu je također »kumovao« ograničen prostor pod »haubom«, ali taj je nedostatak ubrzo ispravljen.

Kada se sve na kraju zbroji u Lincolnu su imali razloga trljati ruke. Zephyrom su ostvarili nešto što im se samo godinu dana ranije s prijašnjim modelima moglo učiniti znanstvenom fantastikom. Barem da je nekome aerodinamični koncept pomogao, kad je već toliko odmogao Chrysleru. Preusmjeravanje sudbine Lincolna koji je dotad u Americi bio zapažen kao proizvođač kvalitetnih, ali skupih i staromodnih automobila, zasluga je Edsela Forda.

Dijelovi auta bili su zanemareni

Pod njegovim vodstvom kompanija počinje proizvoditi neke od najljepših automobila na području SAD-a. Na primjeru Zephyra Edsel je pokazao koliko se njegov pristup u gradnji automobila razlikuje od očevog. Henry je smatrao da prvo treba isprojektirati mehaniku, prema kojoj treba prilagoditi dizajn, dok je Edsel sa Zephyrom« već imao skoro gotov dizajn, a nije se libio upustiti u proces da njemu podredi mehaniku.

U usporedbi s motorom i modernom karoserijom, pojedini dijelovi auta bili su zanemareni, pa čak i iza svog vremena. Ne mislimo pritom samo na mehaničke kočnice na sva četiri kotača, što su konačno zamijenjene Bendix hidrauličnima 1939. godine, već je tu i zastarjeli ovjes (poprečne lisnate opruge sprijeda i straga) kakav se još dugo održao u Zephyrovom životu.

Premda se od 1937. do 1939. model redovito modernizirao i osvježavao, ovjes se nije dirao. Srećom da je onda sačuvan i dizajn. Trobrzinski mjenjač je 1940. prebačen s poda na stup volana, što je još dugo vremena ostalo u modi kod većine proizvođača. Godinu prije pojavljuje se Lincoln Zephyr Continental u kabriolet izvedbi, dok 1940. stiže i coupé. Proizvodnja se prekida 1941. i model se opet proizvodi od 1945. do 1948. kada definitivno silazi s proizvodnih traka. Ime Zephyr se povlači i nasljeđuje ga još jedan slavni Lincolnov model, Continental.