Lijepa njihova

Lijepa njihova

(Foto: Reklamna kampanja HTZ-a u Bruxellesu)

Da bar imamo tvornicu bicikla, pa se kao naši susjedi provozamo za malo više demokracije protiv onih koji nam se cere i krevelje, protiv onih koji se, postajući sve bogatiji, s nama zekaju, vodeći nas u sve manje vrijedno sutra. Da Lijepa Naša bude (opet) i naša, a ne samo njihova…

dr. sc Viktor Simončič

Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju. (Albert Einstein)

Viktor Simončič

U Albaniji sam bio prvi puta u drugoj polovici devedesetih. Negdje 1997.? U to vrijeme se puno govorilo o tome kako nam je bilo prije nego li je demokracija navalila na ove prostore. U sjećanju mi je ostao razgovor sa suradnicom na projektu izrade Nacionalnog plana za okoliš, mladom, izvrsno obrazovanom djevojkom. Mlada Albanka, inače kćer dvoje liječnika, akademika, rekla je da joj je prvi odlazak izvan Albanije bio u Grčku. Kada je došla tamo, vidjevši da postoji i nešto drugo od onoga u čemu je odrasla, počele je plakati nad sudbinom i mladošću koju je proživjela u stvarnoj diktaturi.

Ne samo privatno, nego i zbog službenih kontakata koje sam imao neposredno prije i nekoliko godina iza pada Berlinskog zida, znam da je stupanj demokracije u bivšoj nam državi, bio za one s druge strane, gotovo nestvaran.

Mene, s područja bivše nam države, djevojka je gledala »kao u televizor u boji«, na isti način kako su nas gledali svi oni koji su bili iza željezne zavjese. Ne govorim u ima Grobničana, koji su prema izjavama bivše Predsjednice, bili jedini s ovih područja koji su bili s druge strane željezne zavjese, vjerojatno samo u glavama pojedinaca.

»Zar je to kod vas moguće?«

U Albaniju sam odlazio i kasnije u nekoliko navrata. Prije par mjeseci sam bio u Skadru. Svaki puta sam iznenađen napretkom. Kako se osjećaju oni koji nisu dio elite, oni na rubu društva, ne znam. Kako god se osjećali, sigurno se osjećaju bolje nego prije 30 godina.

I danas sam, u kontaktu s ljudima svijeta. Samo sada me više ne gledaju kao »televizor u boji«, već »pokvareni tranzistor«. Gdje god da dođem uvijek pitanje, pa zar je to kod vas moguće? Naravno da branim naša demokratska dostignuća i kažem da je manje od trećine saborskih zastupnika promijenilo kaput, i kako evo samo što nije, nakon 3-4 godine razjašnjen slučaj kokošarenja s putnim nalozima… Naravno da odgovaram i protupitanjem, a zar je kod vas drugačije? Ispada da i tamo »med cvetjem ni pravice«, samo što institucije sistema ne trebaju godine da otkriju marifetluk s putnim nalogom.

Što se tiče velikih marifetluka, e to je i tamo često nama sličnije. No za razliku od nas, kao da je drugdje i narod drugačiji. Protestira protiv marifetluka. Izlazi na cestu, pješke ili s biciklima. Zašto nije tako kod nas, ne znam. Znam samo da nije kriv onaj sistem, jer naša subraća od onda, i s lijeve i s desne, danas izlaze na ulice što pješke, a ako se ima i na biciklima…

Ja se danas osjećam kao ona mlada Albanka. Ne mogu vjerovati u što se počela pretvarati Lijepa Naša. Politička elita si uzima gdje stigne. Da nije Lijepa Naša postala Lijepa njihova, a da je to meni promaklo? Afere na tekućoj traci. Neću nabrajati. Trebao bih 10 poučaka da nabrojim samo najn(t)užnije.

Ne ide se u školu  – ide se

I mene su cijepili na »krizni stožer«. Hvalio sam ih: https://zg-magazin.com.hr/krizni-stozer-je-zakon/. No polako se sve više čudim u što su se pretvorili. Kroje nam život, a ispada da znaju puno manje od onoga kako su se činili. Najbolji primjer je neodgovornost oko polaska u školu. I može se i ne može se. Premijer izjavljuje da je sve sigurno pa neka djeca idu u školu. Kako je školovanje obavezno, zašto ne kaže: svi u školu! E, ne kaže, jer za to treba imati petlju. Nije to kao obećanje da ćemo postati vlasnici Ine. Polazak u školu se baš mora dogoditi danas, a ne u neko nikad dočekano sutra, kada će/bi eto Ina opet postala naša odnosno njihova.

Iza premijera pratim izjavu ministrice obrazovanja, gospođe Divjak, zašto da se ide u školu. Ni ona nema petlje kazati da se u školu mora. Na njenu izjavu se iza nje »za glavu hvata« župan Čačić (u prijevodu krevelji), ne vjerujući nebulozama gospođe ministrice. Je li se cerio i na izjavu premijera, na TV-u nije pokazano. Scena kreveljenja u duhu »rugala se sova sjenici da ima veliku glavu«. Kao da je on bezgrješan. Izgleda kako brzo zaboravlja što (nam) je sve radio.

No siguran sam, da je on ministar obrazovanja škole bi radile barem već mjesec-dva. Možda odmah nakon procesije na Hvaru. Zamišljam da je odluka oko izgradnje autoceste Zagreb – Split bila u rukama ove vlade, u rukama ministrice Divjak i premijera Plenkovića. Vjerojatno bi jedina veza do Splita još uvijek bila ona starom cestom preko Plitvica, usput janjetina… Taj dio puta, mislim na ličku janjetinu, mi sve više nedostaje, iako nisam siguran niti da je taj autoput, na način kako je građen, koji je najvećim dijelom godine prazan, i kojeg još uvijek otplaćujemo bio (za sve) najbolje rješenje.

Podcjenjivanje građana

U neodlučnost oko polaska u školu dobro mi se uklapa i bravurozan odgovor člana HDZ-a u »kriznom stožeru«, na pitanje, zašto djeca iznad 4. razreda ne smiju u školu. Malo se »zekao« odgovorivši da bi za odgovor trebao razmisliti 4 minute (slovima: četiri minute) i otišao od mikrofona. I nije se vratio dati odgovor. Nije morao, ta ipak on predstavlja stranku. Krizni stožer ima stranačku slobodu da i vrijeme tumači kako hoće.

U neodlučnost, kreveljenje, cerenje i »zekanje« uklapa mi se izjava Predsjednika Milanovića oko izbora. Kazao je kako postoji mogućnost da uopće neće izaći na glasanje, jer bi možda baš taj jedan glas mogao biti presudan. Zar on kod pitanja izbora nije građanin kojeg obvezuje Ustav? On, koji je funkciju predsjednika želio ukinuti, sada se ponaša kao suveren. Njemu su izbori i svjetonazor onih koji će pobijediti nevažni? Sjeća li se što je obećao u kampanji i zašto je dobio glasove? Sluša li sada predizborne trube?

I kao u životu, to nije sve, pa je izjavio kako nakon izbora neće na razgovor primati baš do zadnjeg zastupnika koji je ušao u Sabor. Njemu zastupnik nije zastupnik, a priča kako je on na taj način Predsjednik svih građana je samo priča za stoku sitnog zuba.

Sve više razumijem mladu Albanku. Ličim na nju. Razlika je u tome da je ona razočaranje pokazala na ono prije, ja ga pokazujem na ovo danas. Je li ovo najgore? Nije, jer kao u Kralju Learu, nije najgore kada možeš reći ovo je najgore. Da bar imamo tvornicu bicikla, pa da se kao naši susjedi zajedno provozamo za malo više demokracije, protiv onih koji nam se cere i krevelje, protiv onih koji se, postajući sve bogatiji, s nama zekaju, vodeći nas u sve manje vrijedno sutra. Da Lijepa Naša bude (opet) i naša, a ne samo njihova…

Komentari su zatvoreni