Lijeni ljudi

Počinje borba za opstanak i onaj »film« dobiva treći nastavak. Prava »trakavica«. Ali sad gledam gdje ću zgrabiti neku prepreku kako bih prisvojio komadić (očišćenog) asfalta samo za sebe i svog limenog ljubimca. No ako stavim prepreku, u prekršaju sam jer se radi o javnoj površini, a ovi što ne čiste nisu…

Boris Jagačić

U novu 2016. godinu ušli smo sa snijegom. Beli je plašt prekrio kolnike i nogostupe, ali i razotkrio kakav je tko (malo)građanin u našem Zagrebu. Naime, zahvaljujući ralicama Zimske službe snijeg je brzo nestajao s kolnika, ali takav slučaj nije baš bio s nogostupima, prilazima stambenim objektima, parkiralištima… Izuzev javnih parkirališta to su dijelovi koje u pravilu ne čiste službe, već su prepuštene savjesti stanara, odnosno korisnika objekata. I samo savjesti, s obzirom da je gradonačelnik Zagreba odlučio, a tako je i javno obznanio kako komunalni redari neće kažnjavati građane zbog nečišćenja nogostupa.

»Nećemo kažnjavati ljude, nije svrha ni cilj Gradske uprave i nas da kažnjavamo, nego da upozoravamo«, poručio je gradonačelnik Bandić i dodao neka građani naprave to radi sebe. Radi se o jednoj lijepoj gesti prema Zagrepčanima i stvarno je ružno da se za nekakve elementarne stvari ljudima treba prijetiti kaznama. S druge strane znamo i kako to (pre)često biva kada je nešto prepušteno samo nečijoj savijesti. Čast iznimkama, ali kod mnogih je sugrađana odmah proradio naš lokalni mentalni sklop s razmišljanjem tipa »pa zašto bih čistio ja, neka čiste drugi«.

Tako sam se i ja našao u kategoriji »drugih«. U svojoj slijepoj ulici u četvrti Gornji Grad- Medveščak čistio sam nogostup, odnosno parking za sebe, a kako se ispostavilo i za dio susjedstva. Nakon prolaska ralice u relativno uskoj ulici ostajale bi uz nogostupe hrpe snijega, od kojih neke još čekaju da ih otopi (rastali) sunce. Prvo sam očistio jedno mjesto. Čim sam se maknuo s automobilom, očišćeno mjesto dobilo je odmah »stanara« na četiri kotača. Njegov vlasnik nije nikakav starac koji se ne može pokrenuti, nego mladac s manje godina od mene kojemu očigledno smrdi lopata budući da na takvim površinama nikakva mehanizacija ne pomaže.

Jesu li savjesni građani »bedaki«?

Pomislio sam, maknut će se, ali vraga. Utaborio se. Kud bi on sad na taj snijeg pa da nema gdje parkirati? OK, pomislio sam, nema mi druge. Ponovno se odigrao »film« Lopata u ruke, samo drugi nastavak. I repriza prijašnjeg ponašanja. Eto drugog lika sa svojim autom. Parkiralište pred zgradom postaje oaza za ljenjivce. Sad mi je već lagano … Počinje borba za opstanak i onaj »film« dobiva treći nastavak. Prava »trakavica«. Ali sad gledam gdje ću zgrabiti neku prepreku kako bih prisvojio komadić (očišćenog) asfalta samo za sebe i svog limenog ljubimca. No ako stavim prepreku, u prekršaju sam jer se radi o javnoj površini, a ovi što ne čiste nisu, odnosno neće im ništa biti… Ipak, ugledam se u »snalažljivije« – izvadili oni »arsenal« – kante za smeće, daske. Do kante za smeće ne možeš ni za lijek. »Rezervirao« ju susjed iz zgrade za svoju površinu. Odlazim u podrum i vadim dvije daščice. E sad sam riješio problem!

Barem sam tako pomislio, kadli ugurala se srebrna »mečka« tik do same daske, a nisam baš uzeo neki izdašan razmak. Nije dasku pomaknuo, ali je parkirao gotovo »na nju«. Mjesto skromno, ali nekako se uspijevam zavući, kolink je klizav i treba dosta opreza. Sad mi se auto gotovo »ljubi« sa starom »mečkom«. Opet nemam mira. Hoće li mi ovaj nešto »razvaliti« kad bude izlazio? Srećom, izlazim ujutro prije njega, a prije njega se vraćam s novim spoznajama i zaključkom u zagorskom stilu – »Ne bu mene niko…!«

U međuvremenu, stanje se popravilo, u ulici se lakše diše, ali ne zahvaljujući većini stanovnika ulice već suncu. Što bi bilo da nije zagrijalo?