Lice i naličje štrajka

Lice i naličje štrajka

…ili kako će se štrajk prosvjetara urušiti

Ja radim jer ne želim sudjelovati u ovoj sindikalno-političkoj farsi. I ja smatram da su učitelji potplaćeni i da imaju golemu odgovornost, odgojnu i obrazovnu, ali sram me mojih kolega. Sram me jer traže, a ne rade

Čim je ministrica uz nas, ja sam protiv

Ovaj štrajk nastavnika započeo je u krivo vrijeme. Ako želiš nešto postići i izvršiti pritisak te prisiliti drugu stranu na udovoljavanje zahtjevima i na ustupke, moraš joj se suprotstaviti dobro naoružan. U ovome slučaju odabrati dobar ‘tajming’ za pregovore koji osiguravaju povoljnu startnu poziciju, a to je ili na samom početku školske godine, odmah nakon pompoznih reklama Škole za život u svim sredstvima javnog priopćavanja ili pak čekati kraj školske godine, posebno kada nastupi panika pred maturu. Ovako je škola ipak krenula, a onda je takoreći preko noći pala odluka o štrajku.

Sindikati su se stereotipno odlučili za štrajk u doba donošenja proračuna, kao da je to samo po sebi dovoljan razlog za Vladu da udovolji zahtjevima. Pa su se onda sindikalni umovi sjetili modela tzv. cirkularnog štrajka, ali s njim nisu bili upoznati ni sami nastavnici niti su mogli sagledati njegove učinke i posljedice, a viziju nisu baš imali ni sindikalni čelnici.

U zbornicama je početni elan uvijek velik jer su plaće kontinuirano male, položaj degradirajući, osjećaj potplaćenosti za odgovornost poučavanja izrazito naglašen, odnos roditelja i očekivanja učenika nesrazmjerni njihovim rezultatima… A onda i taj pritisak frontalne primjene Škole za život za koju je malo koji nastavnik uistinu bio spreman.

Dakle, frustracija učitelja bila je nagomilana, tim više što je procurilo u javnost da ćemo sve troškove Škole za život morati platiti svi mi iz proračuna jer za EU fondove nismo imali dovoljno znanja ni iskustva da ih iskoristimo. Međutim, ministrica je imala mnogo znanja i iskustva (kao matematičarka) za svoju dobrobit, a da učitelje jeftino namiri i ušutka i usput napravi velik posao, svakome učitelju na početku ulaska u Školu za život poklonila je jedan laptop. Mnogo vike ni za što!

Kako stići na plac i još prošetati psa?

Pitam se je li javnost uopće svjesna što znači biti učitelj. To je posao koji nosiš sa sobom kući. To su lica djece koja nose svoje probleme. To je ocjena koju nastojiš pravedno dati za učenikovo znanje (koje nije uvijek znanje). To je ulaganje u naše cjeloživotno učenje i u napredak društva. Ali nisu svi među nama takvi. I zato sve manje učenika bira učiteljsku struku i zato učiteljska struka sve više gubi svoju vjerodostojnost.

I onda je počeo štrajk… Vruća atmosfera u zbornici, čelnici sindikata u medijima. I onda jedna od učiteljica napiše dva puta krivo slovo na ploči i – osramoti čitavu struku! Makar se pravdala da je zaboravila naočale, gorak okus je ostao u ustima. Onda su pitali sindikalne vođe kolika im je plaća, a novinari su izračunali da je jednaka ministarskoj, a vidimo ih svake četiri godine otprilike. Onda su učenici (stariji) prestali dolaziti u školu jer „podržavaju štrajk“, a roditelji učenika (mlađih) počeli luditi jer nisu znali kojeg dana u tjednu uzeti godišnji, jer dijete ne može ostati samo kod kuće.

I dok se tako snalaze, ugledaju svoju učiteljicu kako ujutro šeće svog psa po kvartu. Gledamo u čudu, jer na školi je obavijest da su svi u štrajku pa bi tako i učiteljica, iako je u štrajku, morala biti na svim radnom mjestu od 8 do 13 sati, kako su sindikati propisali svim štrajkašima.

Ima li pilota u avionu?

Kako poštovati prosvjetni štrajk i štrajkaše kada ga i oni sami ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, nego se samo ujutro potpišu za dnevnu sindikalnu statistiku u medijima i brže-bolje bježe kući dok škole zjape prazne. Onda su neki učitelji koji štrajkaju ipak pozvali učenike u školu jer već su započeli neke projekte, dogovore za izlete, a to se ne bi smjelo odgađati jer roditelji to plaćaju, Europa daje novce… I tako se zbog ljudske nedosljednosti štrajk pomalo osipa, ali to se ne vidi u javnosti, a postoci su i dalje visoki.

Učitelji nikome nisu važni. Nismo piloti da se zemlja prestane okretati, nismo čistači ulica da nas smeće počne gušiti, nismo vodoinstalateri da pola grada ostane bez tople vode. I svega toga je naš premjer svjestan. I naša ministrica. Njenom mandatu ionako se u sitno broje dani, ali ona si je osigurala odstupnicu kad njezina strančica ionako prestane postojati. A u zbornicama štrajkaši već preračunavaju kako da ipak zaobiđu radne subote, nadoknade tijekom zimskih praznika (jer je skijanje argument s najvećom težinom), produžetak školske godine (zbog jadne djece) itd. Šteta što je već zima pa ne možemo imati školu u prirodi da se sve lijepo riješi i zaboravi.

Ovako trebamo čekati da nas Vladinim dekretom vrate na posao iako se prijetimo da ćemo ostati u štrajku unatoč svemu. Znam – već idući tjedan štrajkaša će biti upola manje, a onda će se sve rasplinuti u tobožnjoj brizi za djecu uz obećanja da oni neće trpjeti nikakvu štetu. Ali datumi pisanja testova već su odavno poremećeni, učenici nemaju ocjena, ono malo što su naučili već su i zaboravili samo nastavnici u štrajku marljivo štrajkaju tako što odmagle čim ujutro dođu u školu na prijavak.

Sada ne znaju kako sačuvati obraz

Ja radim jer ne želim sudjelovati u ovoj sindikalno-političkoj farsi u kojoj sindikati kao ni inače nisu postigli ono što su htjeli pa sada ne znaju kako prekinuti štrajk i koliko-toliko sačuvati svoj i naš obraz. I ja smatram da su učitelji potplaćeni i da imaju golemu odgovornost, odgojnu i obrazovnu, ali sram me mojih kolega. Sram me jer traže, a ne rade (i onda kad rade, tj. kažu da rade). Sram me nepismene učiteljice jer ona je i sindikalna čelnica. Sram me ravnatelja koji se ne brinu za učenike i nastavu, a trebali bi – jer primaju bitno veću plaću od nas i zato bi trebali imati i veću odgovornost. Ali nitko ih ne pita za to i nikome ne polažu račune.

Sram me ministrice koja se sada svrstava uz nas, a nije nas ništa pitala kada je uvodila ovu reformu u škole. Sram me premijera kojemu mi nismo važni, čak ni pred izbore. Sram me i novinara koji senzacionalistički licitiraju s našim plaćama iako neki od nas i dalje rade mnogo, a premalo su plaćeni, premda mnogi među nama rade malo, a dobro su plaćeni. I oni su u školama većina.

Sram me što se ne smijem potpisati jer bi me moja zbornica linčovala. A čekam još koji mjesec pred mirovinu i prošao sam sve reforme i sve štrajkove. I zato ću imati tako malu penziju da me sram reći. Isto kao što mi je plaća manja nego što itko u medijima prikazuje. Iako sam postigao rezultate u svom dugogodišnjem radu i učenici me se rado sjećaju.

(Podaci autora poznati redakciji.)

Komentiraj

*