“Lica”

“Lica”

Pjesma je u školjki biser,
što poruku svoju nosi.
U svakakve ruke dođe,
kod onih što znaju – tko si…

Ima tu svakakvih lica,
bijelih i lica krasnih, a ima
i onih drugih, prljavih, zavidnih,
masnih…

I sva su jednaka skica,
jer takva su ljudska lica.

Ima i onih lica
što samo poze broje.
E, takva ljudska lica
nemaju ništa svoje.

Iako liče na sebe,
prazna su bez,
imalo svoga jer,
njima je samo važno
ličit na drugoga.

Koja su najbolja lica?
Ona što nisu skica…

A ima i lica čudnih,
onih sa puno boja,
pa puno moraš da
skidaš, da dođeš
do pravog sloja.

Njega kad pipneš ne znaš
kakvo je to stanje lica.
Koja je to vrsta sloja
i koja je prava boja?

Kakvo to uopće lice pjesmu
u ruke (z)grabi,
kad onako bez duše
sa njome ne zna šta bi?

Gleda u prazno i sriče nejaka
slova svoja, rađa je,
prevrće, steže…
I svako slovo pjesme
onako na pola reže…

Al ne ide to tako.
Za pjesmu treba duša,
jer samo te sa njom,
baš svako slovo sluša.

Zato je biser u školjki isto
ko pjesma neka,
što sunce i more spaja,
i pravog pjesnika čeka.

Kad on dohvati slovo,
piše zvukom tišine i
svaka riječ je svjetlost,
ko jutrom kad sunce sine

I nema lažnog lica,
i nema nikakve muke,
kada se stih piše
iz čiste pjesničke ruke.

Snježana Kratz