Laku noć, Hrvatska
(Europa noću / Foto: NASA)
Ne želim ni pomisliti da je u zataškavanju niza problema u Zagrebu uskrsla ideja da se po premijerki one države, gospođi Milki Planinc, nazove jedna ulica
Dr.-Ing. Viktor Simončič
“Bolje da te svijet zna kao grješnika nego da te Bog zna kao licemjera.” (Danska izreka)
Kakve veze imaju gospoda gradonačelnici Pule i Osijeka, dr. sc. Filip Zoričić i Ivan Radić, kultna grupa Laibach iz Ljubljane, premijerka bivše države Milka Planinc i uvažena saborska zastupnica Ljubica Lukačić s animiranom serijom Laku noć, Hrvatska?
Gospoda gradonačelnik Pule dr. sc. Filip Zoričić i Osijeka Ivan Radić zabranili su nastup pjevača folka, što god to u svijetu muzike značilo. Kolokvijalno, zabranili su nastup »cajki«. Kako su trebala nastupiti trojica muškaraca i jedna žena, red bi bio da su zabranili nastup »cajke« i trojice »cajkana«. Prije nekoliko godina je bio zabranjen nastup Bajagi u Karlovcu, nedavno Radi Šerbedžiji u Vinkovcima…
Nesrazmjer između htjeti i umjeti
Neki današnju zabranu nastupa u Puli brane ranijom zabranom Thompsona. Ruku na srce, ni ja ne bih dozvolio nastup nekome tko bi mogao slučajno otpjevati i pjesmu Jasenovac i Gradiška stara. Ne bih dozvolio nastup niti Bori Čorbi, jer je (bio ili još jest?) četnički vojvoda.
Iskreno me čudi zabrana koju je izrekao dr. sc. Filip Zoričić. Na raspravi na TV-u se branio kako je on liberalan, sve naj, jer je doktorirao na i napisao knjigu o Vladi Gotovcu. Simpatičan primjer dihotomije. Ne mogu zamisliti nekoga tko je razumio poruke velikoga Vlade da se služi zabranama drugačijeg. Zar ne bi baš (pravi) intelektualci trebali graditi mostove? Ne samo one velike, kada napišete knjigu o velikom Vladi, već i one male mostiće i brvnare, koji ljude zbližavaju, pa makar i preko folka.
Kako zna biti veliki nerazmjer između htjeti (knjiga) i umjeti (folk)! Ne želim ni pomisliti da zabrana folka ima veze s potrebom zataškavanja problema na Županijskom centru za gospodarenje otpadom Kaštijun.
Otkazan koncert grupe Laibach
U općoj mržnji prema drugačijima i etiketiranju naroda, kultura i vjera zbog poteza pojedinaca, novu veliku lekciju je, najvećem djelu europske kulturne demokratske scene održala grupa Laibach iz Ljubljane. Pamtimo njihove lekcije iz vremena mraka, kada su svijetliti i bili lučonoše protiv svih vrsta izama. Grupa je pred planirani nastup u Ukrajini, na Facebooku objavila dugačku poruku potpore Ukrajini, koja je uključivala odlomak:
»Da ne bude zabune – volimo rusku književnost, glazbu i umjetnost. Volimo Dostojevskog, Bulgakova, Čajkovskog, Skrjabina, Majakovskog, Tatlina, Rodčenka i El Lissitzkog – da spomenemo samo neke – i uvijek ćemo ih voljeti. Ali u ovom besmislenom ratu između Rusije i Ukrajine mi smo svim srcem na strani Ukrajine i njezinog naroda koji se – kao u staroj biblijskoj priči o Davidu i Golijatu – dostojanstveno bori protiv jačeg neprijatelja. Zajedno s vama oplakujemo nevine žrtve. Radujemo se s vama vašim pobjedama.«
Domaćinu to nije bilo dosta. Tražio je osudu svega što je rusko, jer se trenutno, na području naših vrijednosti, šika mrziti sve što je rusko. Kakav bi to Laibach bio da pristane negirati ruske velikane kulture. Koncert nije održan.
Izostanak empatije
Ne želim ni pomisliti da je u zataškavanju niza problema u Zagrebu uskrsla ideja da se po premijerki one države, gospođi Milki Planinc, nazove jedna ulica. Kada je skinuta ploča s Titom, nazvati neku ulicu po Milki je besmislica. Patka. A i da nije patka, mislim da postoji barem nekoliko drugih, možda značajnijih političara onog vremena, čije ime bi trebalo obilježiti kakvu ulicu.
Majke preminule bolesne djece su tražile razumno vrijeme da se poslije višegodišnje cjelodnevne brige koju zahtijevaju tako bolesna djeca spreme za tržište rada. Saborska zastupnica Ljubica Lukačić, i sama osoba s invaliditetom, u raspravi oko tog problema izjavila je da ne vidi problem da se netko nakon 10 – 20 godina 24-satne njege bolesnog djeteta, u roku od 8 dana zaposli i izgubi dotadašnje naknade.
Ona sjedi u Saboru u kojem svaki zastupnik ima pravo na naknadu plaće 6 +6 nakon isteka mandata. Majkama preminule djece preporučuje – pravac burza rada, drugi dan od konačnog rastanka s djetetom. Bešćutnost? Da, bez presedana.
Kažimo: Dobro jutro, Hrvatska!
Jeste li našli poveznicu napisanog s Laku noć, Hrvatska? Ako niste, pročitajte kako je našu današnju situaciju prije 100 godina opisao Branislav Nušić u Autobiografiji:
»Sjećam se, na primjer, da smo se jednom igrali krize. Kriza je pojava koja traje od samog početka ove države i trajat će sve dok država ustraje, kao ono kada se dijete rodi »s falinkom« pa je vuče cijelog života.
Razumije se da sam ja bio uvijek taj koji je obrazovao kabinet. … Pošto smo se igrali u mojoj avliji, to sam ja, opravdanije nego Luj XIV, mogao reći »L’ètat c’est moi!« i na toj osnovi prigrabiti svu vlast u svoje ruke.
Svi, koliko god nas je bilo, htjeli smo da budemo ministri – što uostalom nije samo dječja slabost – i onda, razumije se, pošto nismo imali podanika, jer to nitko nije htio biti, nije ni moglo biti skupštine.
Sve i kada bismo računali u svoje državljane guske, ćurke (hrvatski: pura, purica; puran, tuka; tukan, tukac), plovke (hrvatski: patke) i druga dobroćudna stvorenja, kojih je bilo puno dvorište i koji bi sa svoje lojalnosti bili vrlo podesni podanici, šta bismo učinili sazivom njihovim u skupštinu? Oni bi izvjesno formirali poslaničke klubove, tj. klub ćuraka, klub gusaka i klub plovaka.
Ti klubovi ne bi nimalo utjecali da se promjeni povjerenje koje smo mi, vlada, sami sebi prisvojili, jer, kao što je poznato, politički klubovi su ustanove u kojima se članovi discipliniraju da ne misle svojom pameću i da ne štrapaciraju svoju savjest. Gusan, ćurak i plovan, koji bi recimo bili šefovi klubova, dobili bi od nas povjerljivo obećanje da će im se, njima lično, poboljšati hrana, i eto većine, eto ti povjerenja.«
Nije država Hrvatska nikakva »falinka«. Falinka su oni koji su proizveli i dalje doprinose društvu umanjene vrijednosti. Ta falinka se ne mora »vući cijeloga života«. Takve »falinke« su znala šezdesetih prošlog stoljeća liječiti »djeca cvijeća«. Za dignuti glavu nisu potrebne ni puške ni suzavci. Potrebno je početi misliti i usuđivati se biti protiv »nepodopština«. Za njih nema jednostavnog lijeka.
Znam da mi nismo ni guske, ni pure ni patke. Mi smo dobroćudno zvani »stoka sitnog zuba«. A da prestanemo pasti i kažemo: Dobro jutro, Hrvatska?