(Izvor ilustracije: HGK)
Ministarstvo i Fond kupuju znanje negdje drugdje, pa MO-BO-TO, kako se zove domaće rješenje za zbrinjavanje otpada iz samo jedne kante (još) nema priliku da se dokaže. Možda bi nam zamjerili oni u EU-a, ako bi naše novce iz Bruxellesa umjesto za njihovo znanje na razini kante potrošili na naše znanje i opremu
dr. sc. Viktor Simončič
Pitao sam Boga: „Zašto me vodiš kroz nemirne vode“. Odgovorio je: „Jer tvoji neprijatelji ne znaju plivati“. (Skinu s FB – tko je autor?)
Viktor Simončič
Zanima vas koji je to moj interes da reagiram. Zašto pišem? Odgovor jednostavan. Borim se protiv neznanja i javašluka. Što je u današnjem komercijaliziranom svijetu još čudnije, sve to radim pro bono. Nisam jedini. Zašto i ja, odgovor je dao Ivo Andrić: „Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi mišlju i rukama, za sebe i za druge uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje mjesto na kojem živim od nerada i nečistoće, zastoja i neimaštine.“
Počela je utrka tko će prije zabraniti upotrebu jednokratne plastike. SDP ili vladajući. SDP bi prije roka kojeg je zadala EU, a to je sredina 2021. Predstavnica ministarstva se na prošlotjednoj konferenciji o otpadu EXPO-8 pohvalila kako će Hrvatska zakonsku zabranu 10 proizvoda ostvariti sredinom 2020. Ispada da su se koalicija i vladajući složili oko nečega. Zašto EU godinu dana kasnije nego mi? Možda su zaslijepljeni uspjehom „Zlarin – otok bez plastike“ i hvaljenjem s tim primjerom Predsjednice pred UN-om? Nisam siguran razumiju li oni o čemu se radi? Je li pripremljena zamjena za 10 proizvoda? Sve iz uvoza? Skuplje, pa naravno, jer čemu zabrane, ako nema zarade. Pa i na Zlarinu nije pojeftinilo iako je bez plastike.
Koliko će nas to koštati? Ma koga briga
Koliko će nas to koštati? Koda briga. Možemo mi podnijeti i veće gluposti. Ministarstvo je u sklopu zatvaranja neuređenih odlagališta, zatvorilo i „Ćore“ – odlagalište komunalnog otpada općine Dvor. Odlagalište je imalo sve dozvole, ali se nije uspjelo legalizirati, jer država godinama nije prenijela „50 m2“ zemljišta lokalnoj sredini. Cijena usluge će porasti s sadašnjih nekih 30 kuna na vjerojatnih 200 kuna po domaćinstvu zbog odvoza nekamo. Lako je Dvoranima, mnogi živi od socijalne pomoći. Siguran sam da kod „Ćerkezovca“, planirane lokacije odlagališta radioaktivnog otpada, mogu na riječ vjerovati ministru Ćoriću. Pokazao je kako brine (za njih).
U Dnevniku jednog prpošitelja https://zg-magazin.com.hr/ne-postoji-ni-jednokratna-plastika-ni-jednokratni-papir/, profesor Čatić, pojašnjava kako ne postoji jednokratna plastika, kao ni jednokratni papir. Plastika, papir, … su materijali iz kojih se izrađuju proizvodi, od kojih se neki koriste samo jednom.
Neću prepričavati profesora Čatića. Njegovi prilozi su vrijedni čitanja. Kako je glavni povod za zabranu 10 proizvoda iz plastike smanjenje plastičnog otpada i mikroplastike u morima, samo ću ponoviti kako su najzastupljenije mikročestice one od pranja odjeće, slijede čestice gumenih pneumatika, pa opušci cigareta. Profesor Igor Čatić je na ovom portalu, upozoravajući na rastući problem plastičnog otpada u oceanima (https://zg-magazin.com.hr/mikroplastika-i-makroplastika-u-oceanima/) spomenuo kako je važnost problema proizvedena (i) na osnovi faktoida. Naveo je kako je faktoidni pristup plastičnim vrećicama svojedobno vrsno rastumačio Romeo Deša, na svom blogu Plastično je fantastično (http://blog.dnevnik.hr/plasticno-je-fantasticno/2012/08/1630928978/ubijaju-li-plasticne-vrecice-100000-morskih-sisavaca-i-milion-morskih-ptica-godisnje.html).
Naime, izjava da plastične vrećice ubijanju sto tisuća morskih sisavaca i milijun morskih ptica godišnje, jedna je od najčešćih izjava zagovornika zabrana plastičnih vrećica, a ispada da baš i nije tako. U londonskom The Timesu, 8. veljače 2012. objavljen je članak: Series of blunders turned the plastic bag into global villain (Serija zabluda pretvorila je plastičnu vrećicu u globalnog zločinca) gdje je navedeno: »Glavna izjava zagovornika zabrana plastičnih vrećica je da one ubijaju više od 100 000 morskih sisavaca i milijun morskih ptica svake godine. Međutim, te brojke zasnovane su na krivoj interpretaciji kanadskog istraživanja provedenog u Newfoundland 1987. kojom prilikom je utvrđeno da je između 1981 i 1984. godine više od 100 000 morskih sisavaca, uključujući i ptice, uginulo zbog zapletanja u ribarske mreže. Kanadsko istraživanje uopće nije spominjalo plastične vrećice«.
Valjda neće zabraniti i jednokratne šprice za injekcije?
Kada je najavljeno kako Zlarin postaje prvi hrvatskim otokom bez (jednokratne?) plastike, moj prvi komentar je bio da valjda neće zabraniti jednokratne šprice za injekcije. Možda među stanovnicima ima onih koji si daju kakve lijekove, kao kod šećerne bolesti. Valjda neće zabraniti jednokratne pelene. Iako možda nemaju puno djece, vjerujem da među stanovnicima ima podosta starijih, kojim je to potrebno. Što se tiče zabrane plastičnih čaša sve dok nemaju vrtića i škola je u redu. Jer su jednokratne čaše drastično smanjile broj oboljenja među djecom: https://zg-magazin.com.hr/plasticne-vrecice-populisticki-antibiotik-sirokoga-spektra/.
Na EXPO-8 opet je spomenuta nabavka 1,200.000 plastičnih kanti. Još nisu stigle, a kada će ne zna se. Kako profesor Čatić spominje (novi faktoid?) švicarsku reklamu za posuđe, vrećice i slične proizvode od fantastičnog materijala, anorganskog polimera, silikonske gume, zašto da nove kante ne budu od tog materijala, pa što god to bilo. Zlarin – prvi otok bez plastike – Hrvatska prve kante od anorganskih polimera. To bi na primjer premijer Plenković mogao promovirati kada preuzmemo predsjedavanje EU-om.
Promoviranje primjera Zlarina u UN profesora Čatića je navelo da predloži „Kupujmo hrvatsko znanje i opremu“. Naveo je kako se ljepota bečke spalionice može dizajnerski usporediti samo s ljepotom bezbrojnih kanti za odvajanje otpada u Zagrebu. On zna, a trebali bi znati i odgovorni, da hrvatska pamet i oprema ne treba te prekrasne kante koje su se pojavile u milijunskim količinama. Kako navodi, postoji oprema hrvatskog proizvođača, provjerena diljem svijeta, kojoj je dovoljna jedna kanta za sav otpad.
Hvala profesoru Čatiću na promociji “Kupujmo hrvatsko znanje i opremu”. Na EXPO-8 po tko zna koji puta prikazana je prednost opreme hrvatskog proizvođača, Tehnixa iz Donjeg Kraljevca. Provjerena diljem svijeta, tehnologija kojoj je dovoljna jedna kanta za sav otpad. Oni koji odlučuju, Ministarstvo i Fond, kupuju znanje negdje drugdje, pa MO-BO-TO, kako se zove Tehnixovo postrojenje (još) nema prilike da se pokaže. Možda bi nam zamjerili oni u EU-a, ako bi naše novce iz Bruxellesa umjesto za njihovo znanje na razini kante potrošili na naše znanje i opremu.
Imate li vi saznanja, Viktore, da su Đuro Horvata glatko otkantali kada je nudio rješenje problema otpada (da li za Zagreb ili čitavu Hr?) i to besplatno za krajnje korisnike (tj, proizvođače)? Načuo sam ponešto o toj priči s par strana ali nisam našao ništa “papirnato”. Mislim, priča svakako ne zvuči nevjerojatno, pogotovo ne za naše prilike. Otpad ipak predstavlja određeni resurs vrijednost kojeg može značajno ići gore u ovisnosti o ponudi i potražnji a naši vrli vođe i tako ne traže rješenje problema nego kako dobro i do vrha napuniti vlastite džepove.
Što se tiče recikliranja plastike, htio bih kazati kako je tu prisutan strukturni problem gdje se reciklaža ne isplati uz jako jeftinu proizvodnju (zahvaljujći na bezbroj nevidljivih, da ne kažem transparentnih, načina subvencioniranoj naftnoj industriji). Dodatni problem su mnogobrojne vrste plastike kao i ambalaža kombinirana od više takvih vrsta. Takvi proizvodi se očito ne rade s reciklažom na pameti. Kada bi se plastika marljivo reciklirala, pitanje je bi li uopće više bilo potrebe za dodatnom proizvodnjom.
Tehnix je razvio tehnologiju da se iz jedne kante može izdvojiti sve što ima smisla. Nažalost, ima je drugdje nema je kod nas. Godinama preporučam našima da odu do Novog Sada i uvjere se kako to sve dobro funkcionira. Može se ići i drugdje u okruženju (Konjic, Tuzal, Obrenovac, Doboj, Mostra, …, i u Bukurešt, …) ali da bi sve dobro funkcionirano potrebna je i dobra logistika. I određeni standard urbanog življenja. Novi Sad nam je u mnogome sličan. Slažem se da otpad predstavlja resurs. Pitanje je isplativosti kod recikliranja (materijalna oporaba), kada je primarna proizvodnja često jeftinija i okolišno prihvatljivija – s manje utjecaja na okoliš. Od komunalnog otpada uvijek se može iskoristiti sav bio otpad (ako ne za ništa drugo za sanaciju degradiranih površina) i veliki energijski potencijal večein preostalog otpada. Da ne tražim po drugim materijalima, evo nešto na temu Tehnixa (vezano za dubiozne regionalne(županijske centre) https://zg-magazin.com.hr/zlocinacki-poduhvat-mariscina-prosmrdio/
Zahvaljujem se Viktoru na potpori mojim stavovima iznesenim u tekstu ” Nema jednokratne plastike, nema jednokratnog papira”. Prilika je da se vratim pet, šest godina unatrag s osvrtom na želju SPD-a da se što prije usvoji zabrana određenog broja plastičnih proizvoda. Tijekom mandata sada vrlo glasnog, a bivšeg ministra zaštite okoliša, gospodina Mihaela Zmajlovića, Hrvatska je bila jedina zemlja koja nije poduprijela zabranu plastičnih vrećica 2014. Zašto? Članovi Društva za plastiku i gumu (prestalo radom 2016.), Uredništva časopisa “Polimeri” (prestao izlaziti 2016.), urednik portala “Plastično je fantastično” (prestao s objavom likvidacijom tvrte DIOKI), gospodina Romea Deše te predstavnice HUP-a, Ane Falak stvorila je stručnu podlogu. Koju je po dužnosti uobličila tajnica Udruženja za plastiku i gumu, mr. sc. Gordana Pehnec Pavlović i dostavila Ministarstvu. Argumenti koji su vrijedili tada i sada, uvjerili su tadašnjeg Ministra u opravdanost odbijanja inicijative za zabranom. Sada je on najglasniji podupiratelj zabrana. Gašenjem DPG-a, “Polimera” i portala “Plastično je fantastično” hrvatska javnost ostala je bez glasila gdje se mogu pročitati stručni argumenti protiv neviđene hajke na jednokratnu plastiku. Koja ne postoji. Postoje napori da se stanje promijeni, ali nema odziva. Ponavlja se. Tolika neopravdana hajka na fosilnu plastiku u funkciji je ekokapitalizma, a Hrvatska nema tribinu gdje bi se raskrinkavalo svjesno neznanje raznih birokrata i političara. Pa se u UN hvale razni otoci bez plastike. Treba se zahvaliti ovom portalu na kojem pišu u pravilu Don Kihoti. Još jedan dodatak. Moj mail je sada u oblaku. Konstatirao sam da je u godinu dana samo na jednu stručnu adresu upućeno oko 1200 mailova sa stručnim podacima. Sada dobivam dnevno samo o bioplastici 6 do 8 mailova. Mnoge informacije su u Hrvatskoj samo meni dostupne kao članu Society of Plastics Engineer i nisu dostupne nečlanovima na internetu.