Kune kao učinkovit lijek za “duševnu bol” i nesanicu

(Ilustracija: www.radio-banovina.hr)

O kakvoj se pošasti radi pokazuju primjeri i redakcije tuže redakcije, a novinari novinare. Ne traži se demanti za moguće iznesenu neistinu. Ne, i u tim slučajevima pomaže samo lijek širokog spektra djelovanja – kunitis, po mogućnosti forte. Pitam se i koliko društveno-politički sistem može biti stabilan sistem ako su oni koji ga vode tako osjetljivi?

dr. sc. Viktor Simončič

Okanimo se ljudi parola i fraza. Nema od toga ništa. Nekada u njih nisu vjerovali samo oni koji su ih izgovarali a danas ne vjeruje nitko. (Duško Radović – proizvođač duševne boli iz vremena mraka)

Pročitavši kako se trenutno zbog »klevete« i »sličnog« vodi 1163 postupaka protiv medija i/ili novinara, koristim priliku da se zahvalim uredniku Borisu, koji me je mudrim ublažavanjem nekih rečenica spasio da i ja ne uvećam brojku tuženih za nanošenje duševnih boli i remećenje sna. Ja sam, naime radio zadnjih 10 – 15 godina u onom totalitarnom sistemu, kada se izgleda smjelo pisati i govoriti više nego danas, pa sam tako i nastavio. Tada su valjda zbog tlake totalitarizma ljudi bili otporniji pa niti najgori napis nije mogao izazvati duševnu bol i nedostatak sna. Da se danas piše na način kako su zadnjih deset godina mraka pisali u Poletu, Studentskom listu, Mladini, ondašnjem dodatku Slobodne Dalmacije – Feral Tribune …. u Danas, Vrijeme, ….. Vjesniku dok je naslovnica bila crvena, pa sve do Politike, Dela i Oslobođenja …. izazvalo bi opće nacionalnu nesanicu, i kolektivni prijelaz na sredstva za umirenje.

Danas već »kamilica« od satire i objava javno poznatih podataka unosi nemir u duše i izaziva nesanicu kod drugo i treće rangiranih političara, čak i sudaca, kulturnjaka, pa i novinara. Neki puta duševnu bol može izazvati već i sama činjenica da se netko ne spomenut prepoznao u nekoj rečenici i eto ti nesanice i potrebe za kunskim izliječenjem. O kakvoj se pošasti radi pokazuju primjeri da čak i redakcije tuže redakcije, a novinari novinare. Ne traži se demanti za moguće iznesenu neistinu. Ne, i u tim slučajevima pomaže samo lijek širokog spektra djelovanja – kunitis, po mogućnosti forte. I možda bi se s zdravstvenim problemima duševnog nemira i nesanice trebala pozabaviti medicina jer ispada da je jedini lijek za duševnu bol i nesanicu desetina tisuća kuna. Ne bi li liječnici mogli prepisivati pacijentima s takvim simptomima kune umjesto tableta?

Marica Hrdalo mela i ispred Tita

Pitam se zašto nitko od političkog vrha iz mraka nije doživio živčani slom nakon nastupa Nele Eržišnik, čija je metla mela i ispred Tita. Ispada da danas takvo metenje ne bi mogla izdržati niti jedna osoba čiji rad podliježe kritici i kontroli javnosti.

Razmišljajući o osjetljivosti današnjih javnih djelatnika i dužnosnika pitam se koliko može biti stabilan sistem ako su oni koji ga vode tako osjetljivi? Nisam na čisto, je li bi nam bilo bolje da su ondašnji političari i visoko dostojanstvenici bili nježnije duše? Da su imali tako tanane živce kao ovi danas, možda bi se onaj sistem brže ili barem lakše urušio? A opet, možda su nas upravo zbog jakih živaca, doveli da smo pred kraj maraka, od najzaostalije države nakon 2. svjetskog rata postali jedna od najuspješnijih država Srednje i Istočne Europe. Jesu li nas tanani živci demokratskih političara vratili na rep država? Tananost živaca naravno nema veze s demokracijom, jer i u demokraciji postoje ljudi jakih živaca. Dokaz su političari iz onih država koje su nas pretekle.

Kako se hrast pretvorio u mimozu

Valjda zbog indoktrinacije iz onog sistema naučio sam da vođe zamišljam kao gromade od ljudi, koji stoje na vjetru i kiši »postojano kano klisurine«. Vođa koji je svjestan svoje moći i ne trepne čak niti obrvom na najgrublje napade i riječi. Vođa hrast. Nikako se ne mogu pomoriti s činjenicom da su od vođa hrasta u demokraciji nastale vođe i javni autoriteti – mimoze.

Kako se hrast pretvorio u mimozu? Srozavanjem etičkih kriterija i stvaranjem rodijačkog klijentizma! Danas je jedini kriterij za zauzimanje nekog iz javnih sredstava plaćenog radnog mjesta »rodijačka« veza i članstvo u stranci. Zauzimanje pozicija po »rodijačkom« kriteriju čak smatram pogubnije za napredak od onog vezanog za partijsku pripadnost. Partije se tu i tamo ipak zamijene na vlasti, a u našim ruralno-brđanskim korijenima i dalje je »rodijačka« veza jača od svake druge. Poučen gušenjem slobode medija ne navodim niti imena, niti stališe na koje bi se to moglo odnositi.

Konjak za spavanje

Ako se netko prepozna u ovome odmah izjavljujem da nisam mislio niti na nju/njega niti na taj stališ. Sve se odnosi na one druge. Kako bi se dodatno zaštitio, podržavam premijerovu izjavu: »Što se (i – ovo sam ja dodao) mene tiče, kazati da u Hrvatskoj danas nema slobode medija znači da taj koji to kaže niti gleda niti sluša niti čita«.

Ja i gledam i slušam i čitam, ali ispada možda ne isto što i premijer ili sam ja neusporedivo gluplji, pa iste stvari razumijem na drugi način. I vjerovali ili ne primijetio sam da mi puno toga što gledam, slušam i čitam izaziva duševnu bol, a ponekad i nesanicu. Duševnu bol liječim još iz onog vremena pisanjem (tko ne vjeruje neka pogleda faksimile nekih mojih napisa u knjizi Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio (.pdf), a nesanicu, ako baš naiđe, onda s jednim ili dva konjaka. Taj lijek mi je savjetovao liječnik u Njemačkoj, kada sam stvarno bio »na rubu živčanog sloma«, pred kraj doktorata. Stalno sam sanjao eksperimente, budio se noću tražeći odgovore. On mi je dao tada najbolje tablete za spavanje, uz preporuku da radije umjesto tablete navečer popijem konjak. I danas, ako baš zatreba, konjaku i vinu dajem prednost pred tabletama za spavanje.

Kako izdržati duševnu bol koju nanosi silna nestručnost?

Iako se smatram neuništivim, pitam se do kada ću još moći izdržati duševnu bol i nesanice koje mi nanose stručno apsurdne odluke. Kako izdržati kada se nakon kolapsa Marišćine nastavlja s Bikarcem, Biljnama Donjim, Lećevicom, Piškornicom? Kako izdržati insistiranje na plutajućem LNG terminalu na Krku, kada se računa na strateški interes Mađara, koji opet grade priključke na plin iz Turske preko Bugarske i Srbije, i za plin iz Rumunjske, a eto prema zadnjim izjavama, kandidiraju i za EU novac kako bi izgradili plinovod sa Slovenijom i mogli dobivati plin i iz Italije? I na sve to pročitam kako bi Hrvatska osim LNG-a na Krku trebala hvatati poveznicu na Turski tok iz Srbije ne bi li smanjila ovisnost o Mađarskoj?

Ne pitam se tko je ovdje lud. Lud mogu biti samo ja, jer na taj način mogu uštedjeti troškove neke presude za nanesenu duševnu bol. Naravno da bih mogao nabrojati još na desetke primjera uzroka moguće duševne boli i nesanice. Postajem zabrinut. Da mi neće moj lijek za nesanicu uništiti jetru?