Kultura dijaloga

Nije dobro kad kritiziraš, jer onda se svađaš, nije dobro kad povlađuješ, jer onda se »uvlačiš«. Najbolje je da šutiš, da čkomiš. Nikome ne pada na pamet da se treba služiti argumentima, samo argumentima i – ono najvažnije – da treba nastojati unositi što manje emocija u diskusiju

dr. sc. Nenad Raos

Nema tome mnogo dana kada sam za jednu našu mrežnu stranicu napisao članak o najnovijem biomedicinskom istraživanju koje bi uskoro moglo dovesti do novoga lijeka. I ne lezi vraže! Kad sam prvi put otvorio stranicu da vidim komentare čitatelja, nađoh jednoga koji na mene osu pogrde da i sam ne znam kakve: potpuno sam nekompetentan, pišem o stvarima koje ne razumijem, znanost vulgariziram, struku banaliziram… Nađoh se u čudu: u čemu sam mogao pogriješiti? Samo sam prenio ono što sam u znanstvenom članku pročitao, a neće biti da ne znam pročitati znanstveni članak nakon četrdeset godina rada u znanosti. Možda sam pogriješio u medicinskim stvarima, anatomiji i fiziologiji, pa opet, kako to može biti kad sam se kao pomoćnom literaturom poslužio Medicinskom enciklopedijom, a svaki sam podatak dvaput provjerio.

Zagonetka zašto se čitatelj ljuti bila je zagonetka za mene i druge čitatelje (koji su mu, hvala Bogu, prije mene prigovorili) sve dok se dotični čitatelj koji se skrivao iza pseudonima nije očitovao. Najviše mu je zasmetala riječ »uskoro« jer ja kao »totalni laik« ne znam koliko treba vremena da nova ljekovita tvar dođe iz laboratorija do police u ljekarni. Pa je još implicirao kako sam nekakav kemičar koji se razumije u električne baterije i zelene izvore energije, pa mi se nije petljati u farmaciju i medicinu – nesvjestan činjenice da sam se za električne baterije i zelene izvore energije počeo zanimati samo zato kako bih našao zanimljive teme za čitatelje te mrežne stranice.

No još je gore, po mog kritičara naravno, što si nije dao ni toliko truda da, kad već nekoga napada, vidi tko je taj i čime se bavi. Već sama činjenica da sam četrdeset godina radio na zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja dalo bi inteligentnom čovjeku naslutiti kako se ponešto razumijem u medicinu. Još bi više mogao zaključiti iz činjenice da predajem kolegij na postdiplomskom (doktorskom) studiju koji se zove »Dizajniranje lijekova« te da sam koautor dvaju udžbenika koji se bave razvojem lijekova. Iako sam riječ »uskoro« napisao više po instinktu, naknadnom sam analizom uvidio kako je sasvim na mjestu, jer su od četiri koraka do novog lijeka preostala samo dva. (Za studenta na petoj godini studija kažemo da će »uskoro diplomirati«, iako to »uskoro« može biti i dulje od godine.) I što sam mogao odgovoriti svojem kritičaru nego: »Dođite kod mene na ispit!«

Etiketiranje, omalovažavanje i blaćenje

Ovaj mi je mali i posve osobni primjer pokazao više od svega kolika je u nas niska komunikacijska kultura. Ako se s nekim ne slažemo odmah ga moramo etiketirati, omalovažavati, blatiti i ponižavati – valjda da budemo uvjerljiviji. I obratno, svako se hvaljenje ili odobravanje proglašava ulizivanjem (»uvlačenjem«). Jedan od čitatelja na forumu čak se ispričao što drži moju stranu (da drugi ne pomisle kako mi se uvlači), što je apsurdna pretpostavka već sama po sebi jer dotičnog gospodina ne poznajem (potpisan je pseudonimom), a usto ne znam što bih mu mogao dati za njegovo »uvlačenje«.

Sve u svemu tuga i žalost. Nije dobro kad kritiziraš, jer onda se svađaš, nije dobro kad povlađuješ, jer onda se »uvlačiš«. Najbolje je da šutiš, da čkomiš. Nikome ne pada na pamet da se treba služiti argumentima, samo argumentima i – ono najvažnije – da treba nastojati unositi što manje emocija u diskusiju, u razgovor. Dođem u ambulantu, pa pitam sestru: »Imate li cjepiva za gripu?« (Sasvim razložno pitanje nakon što sam na televiziji čuo kako ga je uzmanjkalo.) No umjesto da odgovori sa »da« ili »ne«, pa da znam trebam li čekati ili otići iz ambulante, ona na mene osu paljbu kako ima mnogo posla, da se guram preko reda, da drugi čekaju… Čemu je to trebalo? Zar je trebalo utrošiti toliko riječi i toliko emocija za takvu banalnost? Ili sam trebao uzvratiti istom mjerom pa izazvati larmu u čekaonici?

Na kraju krajeva tako se problemi ne rješavaju. Samo se stvaraju nepotrebne napetosti, jednostavne se stvari kompliciraju, a one teške postaju još teže. I ne treba ljude s kojima se ne slažeš odmah smatrati neprijateljima: od svake kritike pametan čovjek postaje još pametniji, jer pametan uvijek iz svake životne situacije nešto nauči. Nedavno sam ušao u polemiku s jednim Nijemcem o primjerenosti oglašavanja preko interneta. Nisam se s njime složio, ali mi je – gle čuda! – odjednom postalo kristalno jasan njemački mentalitet, Kantova etika (Kritika praktičkog uma) i na kraju, bez pretjerivanja, mogao sam razumjeti kako su Nijemci mogli mirne savjesti poubijati dvadeset milijuna Židova. Stoga će možda ovih nekoliko zgoda iz moga života nekoga potaknuti da počne komunicirati (u obitelji, na poslu…) na nov način.