Kult smeća

Kult smeća

(Kamion za istodobni odvoz dvije vrste otpada / Foto: www.cistoca.hr

Svećenici kulta Majke Zemlje zovu se ekološki aktivisti. No oni nisu dovoljni. Za promicanje vjere treba imati i mučenika. I evo prvoga. Riječ je dakako o Greti Thunberg, kojoj su zle sile što hule na Majku Zemlju ispuštanjem CO2 „ukrale djetinjstvo“. Ekološka se mitologija time zaokružila

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Da je čovjek živo biće, da ne kažemo životinja, obdareno razumom je činjenica u koju nitko razuman ne može sumnjati. „Misao čini čovjekovu veličinu“, kaže Blaise Pascal u 346. fragmentu svojih Misli, da bi to elaborirao već u sljedećem, 347. fragmentu: „Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli… Sve naše dostojanstvo sastoji se, dakle, u misli.“ Čovjek misli, misli, misli… ali o čemu misli i koliko misli?

Običan čovjek obično ne misli ni o čemu. Ako o nečemu misli znači da ga je stisla velika nevolja, teška bolest u obitelji ili uvećana rata kredita. Ne znači li „biti zamišljen“ isto što i „biti zabrinut“ ili „imati probleme“? Čovjek misli tek onda kad mora. Tek ga nevolja, čini se, može dovesti do njegova ljudskog dostojanstva (Pascal!).

Ta zakonitost ljudske duše vrijedi posebice kada je riječ o općim temama. Čemu razmišljati o politici i analizirati ono što čuješ na televiziji ili pročitaš u novinama kada se sve može svesti na nekoliko svima poznatih i posve očitih istina: „(svi) političari su lopovi“, „u državnoj upravi su zaposleni (samo) uhljebi“, „ovu državu vode (bivše) komunjare i udbaši“, da ne spominjem mnogo žešće i opasnije političke ocjene. „Rijeka crkvene istine bučno šumi svim ulicama“, reče Hegel. „Svatko može tom vodom napuniti svoj mozak.“ Ima takvih „rijeka istine“ na pretek. Glavno je da se nešto može znati, a da za stjecanje znanja ne treba trošiti mozak. A kako ćeš znati ako ne učiš, kako ćeš naučiti ako ne razumiješ ono što učiš? Kako se može učiti i naučiti a da se ne misli, ne razmišlja? Odgovor je: vjerovanjem, ili – točnije – mitologiziranjem znanja.

Ovdje bih se izrazio još radikalnije: nijedna misao ne može zaživjeti u narodu, nijedna misao ne može postati nit vodilja kako u životu tako u politici sve dok se ne pretvori u mit. U razdoblju helenizma bilo je mnogo filozofskih škola (epikurejci, stojici, kinici…) koje su ljudima otvarale put u bolji, vrliji i smisleniji život no tek je kršćanstvo, kroz mit o Isusu Kristu, bilo sposobno te ideje provesti u život. Ništa se od tada nije promijenilo. Mit o superiornosti germanske rase i jasne političke parole (Ein Volk, ein Reich, ein Führer) imale su sigurno veće djelovanje nego što bi ih imale suhoparne ekonomsko-političke analize koje bi pokazivale kako Njemačka, da bi se mogla gospodarski razvijati, mora steći kolonije s izvorima sirovina, a kao kontinentalna sila ne može ih steći drugdje nego na istoku, u Rusiji. Političke ili ekonomske programe treba mitologizirati da bi se mogli realizirati.

Tajnoviti putevi gradskog otpada

To možemo reći i za ekološku politiku, politiku koja se koncentrira na problem zaštite okoliša, globalnog zatopljenja i zbrinjavanja otpada. Riječ je o problemima kojima se znanstvenici bave barem stotinu godina, no njihovi su glasovi – poput glasa Ivana Krstitelja u pustinji – slabo dopirali do ušiju običnog čovjeka (onoga koji „obično ne misli“). Doprli su istom kada su do njega došli u mitskom ruhu.

Ime vrhunskog božanstva je Majka Zemlja ili Gea. (Zar nije znanstveno dokazano da je Zemlja živa, da je zemaljska kugla jedan organizam?) Atributi toga božanstva su Čovjekov Okoliš ili Zdrava Prirodna Sredina. To je sila dobra. A sila zla? Njih ima više: GMO, Hrana s Pesticidima, Voda s Kamencem, Plastična Vrećica, Tri Bijela Otrova (Šećer, Sol, Brašno)… S njima, silama zla ne treba imati posla kao što ni s vragom ne valja tikve saditi.

Ta vjera ima svoje hramove, svoje vjernike, svoje svećenike i svoje svece. Hram Majke Zemlje s božanskim atributom Zdrava Prirodna Sredina je kanta za razvrstani otpad. I kao što vjernik ide u crkvu da olakša dušu i nađe mir u Bogu, tako poklonik Majke Zemlje svrstava otpad i smjerno ga baca u obojeni kontejner. I ne muče ga sumnje paklene, ne pita se što će s tim otpadom biti, hoće li završiti u preradi ili na gradskom smetištu, kao što ga uostalom ne muče sumnje u smislenost čitavog pothvata. Vjernik moli ne misleći o tome hoće li Bog uslišati njegove molitve. Tajnoviti su putovi Gospodnji. Tajnoviti su i putovi gradskog otpada.

Greta Thunberg

Svećenici kulta Majke Zemlje zovu se ekološki aktivisti. No oni nisu dovoljni. Za promicanje vjere treba imati i svetaca, mučenika. I evo prvoga. Riječ je dakako o Greti Thunberg, kojoj su zle sile što hule na Majku Zemlju ispuštanjem CO2 „ukrale djetinjstvo“. Ta je nejaka šiparica stala na čelo vojske ekoloških aktivista kao što je, u ona davna doba, djevičanska Jeanne d’ Arc stala na čelo francuske vojske. Ekološka se mitologija time zaokružila.

I što da sad kažem onima koji misle? Mislite i dalje, ali dok mit o Majci Zemlji ne zaživi neće se riješiti problem globalnog zatopljenja.

Komentari su zatvoreni