Ksenija Erker: Život ću prihvaćati samo s vedrije strane

»Zagreb mi je ponudio mnoge lijepe životne stavke pa i u ovim godinama kao umirovljenica mogu u njemu naći brojne ljepote. Samo kada otvorim novine pa vidim brojnu kazališnu i kino ponudu, taj život koji se neprestano odvija već mi to čini ugodu kao i zadnja cigareta prije spavanja… / Kod Zagrepčana je dobra karakteristika to što nema zavirivanja u tuđi lonac, nema ljubopitljivosti. Zapravo i ako je ima, o njoj se ne govori«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kako je odrastala u rodnom gradu, gdje su se kao mladi zaljubljivali, zašto umjesto zelenila voli gradski asfalt i vlakove ZG-magazinu govori glazbenica Ksenija Erker. Otkriva kako pored Zagreba jako voli Pariz, šansone i zašto „Nismo sve Karenjine“.

Zašto volite Zagreb?

Rođena sam Zagrepčanka, ali Zagreb ne volim samo zbog te činjenice. Postoje i drugi gradovi koji se vole poput Senja otkud su moji, pa primjerice Pariza kojeg obožavam. No ljubav prema Zagrebu se razvijala ali i učila, uz poštivanje tog mog grada. Najljepše su mi se stvari dogodile u Zagrebu – od mladenaštva i gimnazije ponajprije u Križanićevoj, Muzičke akademije – do prvih odlazaka u kino kao i prvih, a bogme i zadnjih ljubavi. Džamija je jedno od mjesta gdje smo se kao mladi nalazili, zaljubljivali, gledali tko koga gleda, tko je u koga zaljubljen… Sve se to odvijalo u mom Zagrebu, na njegovim ulicama tako da jednostavno reći zašto volim Zagreb i nije baš tako jednostavno, jer volim ga zbog svega toga.

Bilo bi dobro kada bismo se ugledali na talijansku televizijsku ponudu pa se počeli obraćati i publici iznad četrdeset na više. Taj bi dio ljudi također volio gledati i slušati priloge i pjesme uz koje je odrastao, plesao, zaljubljivao se i volio…

Zaljubljenica ste u grad?

O, da! Zagreb je grad po mojoj mjeri, grad u kojem pješačim, vozim se njegovim tramvajima, kojeg znam i u kojem me ne smeta gotovo ništa, počevši od gužvi nadalje. Smeta mi doduše pomanjkanje ljudske empatije. Osobno volim osjećati zajedništvo sa sugrađanima, svakodnevno doživljavati bilo grada, ljude…

Zagreb i poštujete?

Svakako. I odavanje poštovanja prema gradu je neodvojivi dio te ljubavi. (Po)nudio mi je mnoge lijepe životne stavke pa i u ovim godinama kao umirovljenica mogu u njemu naći brojne ljepote. Samo kada otvorim novine pa vidim brojnu kazališnu i kino ponudu, taj život koji se neprestano odvija već mi to čini ugodu kao i zadnja cigareta prije spavanja. Popušim je na balkonu promatrajući svjetla mog Zagreba, prozore koji još „ne spavaju“ pitajući se što taj netko još radi, zakaj nije na počinku…

Noćna ste ptica?

Nažalost, da. Počinjem živjeti tek popodne! Od tog vremena sve kod mene teče – živi mi se, radi, jede, baš sve. Ujutro ne govorim i ne razumijem svijet oko sebe dok ne popijem prvu kavu i zapalim cigaretu. Oni koji me znaju saživjeli su se s tom činjenicom. Moja dobra prijateljica Karmela Vukov Colić koja vodi jutarnju emisiju „Dobro jutro Hrvatska“ zna mi nerijetko reći „pa nikak me ujutro ne gledaš, daj si navij vuru, pa i to učini jednom “.

Jutro vam je mrsko?

Ma čak i nije, ja se naprosto u to doba moram usuglasiti sa sobom, zahvaliti se na sebi, na tome što imam, što nemam. Moram imati taj komad mira i nerazgovaranja pa sam fascinirana ljudima koji već u rano jutro mogu „cvrkutati“ i biti iznimno aktivni.

Što vam u Zagrebu (ni)je po volji?

Svakako bi trebalo zaustaviti porast broja vozila jer od te prezakrčenosti pješaci više nemaju kuda hodati. To više jer Zagreb je jedan mitteleuropski grad – lijep, siguran, ugodan ali to me u njemu doista smeta.

Treba li mu metro da se promet rastereti?

Ak se metro i napravi ja ga ne bum doživjela, ali sve što bi u tom smislu bilo dobro budućim generacijama podržavam. Neka vrsta prijevoza dole ili gore dobro bi došla da se rastereti ovaj svakidašnji promet. Ali gužve bi bilo manje da je i naš mentalitet drukčiji jer kod nas, kada pogledate gotovo se u svakom vozilu vozi po jedna osoba.

Kakvim Zagreb pamti vaša generacija?

Lijepim, ali onda su važila druga okupljališta no što su ova danas. Osobno nisam bila kvartovsko dijete, jer bilo me je svugdje po gradu. Gradsko sam dijete i nisam „čovjek od prirode“, netko tko će prakticirati šetati po šumi, zelenilu. Volim ljude, biti među njima, volim taj asfalt, tu gradsku rijeku ljudi koja teče, te razgovore u kafićima. Pravu ljubav za grad osjetim kada se odnekud vraćam i recimo ulazim vlakom u željezničku stanicu, u moj Zagreb…

Volite vlakove?

Jako! Mislim da je to divan i civiliziran prijevoz. Volim taj ulazak vlaka u grad kada vam se gledajući kroz prozor polako „otvara“ jedna po jedna ulica. O vožnji da ne govorim jer u kupeu možete lijepo sjediti, pričati, šutjeti i što sve ne raditi dok vlak lagano „klapa“. Pa i nemalo je povijesnih romana povezano s vlakovima, a mislim da sam ih sve takve i pročitala.

Romantični ste?

Da, imam tu crtu možda i previše, ali ne dam je! Ne dam da mi ode to djetinje veselje koje još uvijek imam u sebi. Volim razgovarati i biti s mladim ljudima, zadržala sam energiju mladosti koja me pomalo (po)vuče k lakovjernosti i naivnosti ali neka je, to je isto dio mene.

Je li se nekadašnji Zagreb otuđio od Zagrepčana? Ne čuje se više „ljubim ruke milostiva “, „prosim lepo“?

Svako vrijeme nosi svoje, no mislim da će spomenute kavalirštine uvijek biti. Ja je, nećete vjerovati, još uvijek poznajem.

Zagreb se nemalo omasovio?

Ne volim velike mase ljudi jer sam u pravilu individualac. U gradu je, kada govorimo o tome, dobro što postoji veća mogućnost izbora, a kod Zagrepčana je dobra karakteristika to što nema zavirivanja u tuđi lonac, nema ljubopitljivosti. Zapravo i ako je ima, o njoj se ne govori.

Ali nemalo se ovih dana govorilo o „Snježnoj kraljici“?

Iako nisam od sporta pratim ono što ima veze sa Zagrebom i Hrvatskom. Navijam, a imam i unuke Petru, Jurišu, Luku i Lauru koji su tu sa svojom nježnom domoljubnošću.

Što kažete na ustroj sljemenske žičare?

Kada bi ta žičara doista zaživjela bilo bi to divno! Posebice ako bi se njome moglo ići i na zagorsku stranu, ali Zagrepčani bi bili zadovoljni da se njome mogu voziti i sa ove strane Medvednice.

Bavite se nordijskim hodanjem?

U svoj sam život već neko vrijeme uvela nordijsko hodanje pa sa svojim dragim ženicama, umirovljenicama hodam(o) po Jarunu. Opšetamo ga i onda u ugodi i miru popijemo kavicu jer volim kada je i o tome riječ, uvijek imati neki cilj.

Volite i tržnice, ne živite daleko od Kvatrića?

Živim u Bužanovoj ulici, blizu Kvatrića pa mi je sve nadomak ruke. Ponajprije tržnica gdje volim često odlaziti, popiti si kavicu tamo, a istodobno mi je to i dobra šetnjica. Ne volim hipermarkete, ne znam voziti i ne odlazim tamo izuzev ako idem s nekim, ali to zasigurno nije moja svakodnevica i nije često. Da se mene pita uvelike bi ostali mali dućančići sa svojom ponudom jer hipermarketi gutaju sve. Moja je majka nekada odlazila u dućan gdje ju je četrdeset godina služila ista gospođa! Meni nedostaje taj fini, lijepi i mirni život. Znam da su (pri)stigla neka nova vremena, ali fale mi ona mirnija i opuštenija.

Pored Zagreba često spominjete i Pariz?

To je moja ljubav, grad umjetnosti, glazbe, svega i strašno je ovo što se dogodilo s terorističkim napadom. Inače francuski sam učila u školi i nemalo zahvaljujući profesorici koja nas je pedagoški dobro usmjeravala taj sam jezik zavoljela. Za svakog bi školskog sata, s njom pred kraj pjevali Marseljezu, a jezik smo učili „krećući“ se po gradu pomoću karte Pariza koju smo imali pred sobom. Tako smo ga teoretski uvelike i upoznali. Kada sam prvi put doista i putovala u Pariz, dok se vlak probijao na Paris Gare de Lyon osjećala sam neku tremu. Pitala sam se, što ako se razočaram? No to se naravno nije dogodilo.

Nastupali ste u pariškoj Olimpiji?

Kao prateći vokal Terezi Kesoviji. No u Pariz sam često odlazila u vlastitom aranžmanu, a moja prijateljica Majda Vejzović i ja bile smo lude za tim gradom u kojem se mnogo toga može vidjeti i doživjeti počevši od kulture nadalje. Samo kada pomislim na impresioniste kao kulturno blago koje je tamo sačuvano i koje jako volim počevši od Vincenta van Gogha, Lautreca, Renoira i drugih umjetnika do glasovitog šansonjera Jacquesa Brela ostanete bez daha.

Vi šansone uprizorujete sa glumicom Verom Zimom u predstavi „Nismo sve Karenjine“?

Da, ali to smo moja prijateljica Vera i ja nazvale malim glazbeno – kazališnim druženjem gdje se događa red šansone, red poezije, sjećanja… Na zanimljiv način govorimo o stvarima koje su nam se dogodile u životu. Sa šezdesetak godina smo se u tome našle, obje smo same različitih prošlosti i doživljaja pa se iz svega iznjedrilo i ovo druženje. Odigrale smo već tridesetak predstava 17. siječnja odnosno 4. veljače održat ćemo u Histrionskom domu u Ilici slijedeća uprizorenja.

Publika vas je dobro prihvatila?

Stvorila se krasna sinergija s publikom pred kojom govorimo svoja životna iskustva, šalimo se, pjevamo. Odabrala sam za to druženje desetak pjesama Jacquesa Brela pa publika može doživjeti i mnogo ponuđene strasti, ljubavi, čežnje, slutnje i drugih osjećaja. Vera i ja pričamo kako smo se nekad družili, lumpali. Ljudima se taj naš način prezentacije svidio.

Uskoro će biti održan Zagrebački festival, 16. siječnja?

Nemam s njim veze. To sad radi mlađa ekipa kolega koja ga želi „pofriškati“.

Ali i vama je mjesto tamo. Dobili ste nagradu 1974. godine za najboljeg debitanta?

Jesam, treću nagradu publike. Sjećam se tadašnjih vremena, tada otvorene dvorane Lisinski i druženja s kolegama, orkestrom.

Gdje je danas generacija 50 plus?

To je dobro pitanje. Ne znam baš. Bilo bi dobro kada bismo se ugledali na talijansku televizijsku ponudu pa se počeli obraćati i publici iznad četrdeset na više. Taj bi dio ljudi također volio gledati i slušati priloge i pjesme uz koje je odrastao, plesao, zaljubljivao se i volio.

Jednom ste za sebe rekli da ste 3D žena, što to znači?

Dobra, duhovita i debela. To sam jednom blebnula i proteže se eto ta izjava do danas. Ljudi su se uhvatili za to.

Ali dobrota odnosno duhovitost nisu svakom dane osobine.

Istina, no između tragike i komike odnosno plača i smijeha mali je korak. Ja život uvijek prihvaćam s vedrije strane pa čak i sada kada su mi se dogodili emotivno teški životni trenuci. Priroda mojega bića uvijek će život prihvaćati samo s vedrije strane.