Krešimir Sever: Na generalnom štrajku moglo bi sudjelovati 400 000 radnika!

„Hrvatska vlast ne može privući ozbiljne ulagače, ne zbog postojećeg Zakona o radu, već zbog nestabilnog zakonodavstva, visokog stupnja korupcije i složenog sustava pokretanja posla. Zato i želi privući neozbiljne ulagače jer joj se ne da pozabaviti s ozbiljnim problemima ovog društva“

“Famozne mjere koje osiguravaju mladima plaću od 1600 kuna na prvi pogled pokazuju da je mladom čovjeku bolje raditi za taj iznos nego biti doma i ništa ne raditi. Ono što praksa pokazuje je da poslodavcima ti mladi više nisu potrebni nakon isteka te godine dana stručnog osposobljavanja. U Hrvatskoj postoji visoka stopa nezaposlenosti mladih osoba”

Razgovarala: Valentina Vukoje

Povodom donošenja novog Zakona o radu i Zakona o povremenim i privremenim poslovima čiji je nacrt prijedloga Vlada Republike Hrvatske brzo povukla, hrvatski sindikati okupljeni u pet središnjica započeli su izjašnjavanje o organiziranju generalnog štrajka u Hrvatskoj s ciljem sprečavanja donošenja novog Zakona o radu i Zakona o povremenim i privremenim poslovima. O mogućem prvom povijesnom generalnom štrajku u Hrvatskoj razgovarali smo s Krešimirom Severom, predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata, najveće sindikalne središnjice u Hrvatskoj, koja danas broji oko 120.000 članova.

Zašto u Hrvatskoj nema većih sindikalnih prosvjeda u Hrvatskoj, unatoč nepovoljnoj gospodarskoj situaciji?

To je stvar mentaliteta i navike. S obzirom na socijalne i gospodarske prilike u zemlji, trebalo bi biti više prosvjeda. Na Zapadu je puno više prosvjeda jer kod njih je takav vid izražavanja nezadovoljstva radnika funkcionira više od 100 godina. Mi smo dugo godina živjeli u komunizmu, gdje su sindikati bili produžena ruka partije.  Bez obzira što će se neki s nostalgijom prisjetiti tog razdoblja, činjenica je da su tada sindikati bili najpoznatiji po izletima, dijeljenju svinjskih polovica i po nabavkama zimnica. Tek su  krajem 80-ih godina radnici počeli  skretati pozornost na svoje probleme, na čuđenje svijeta i građana Zagreba. Tijekom rata mnogi su mladi ljudi ostali bez posla, a među njima su bili i branitelji. Tadašnja vlast kako bi spriječila eventualno izbijanje nemira, uvela je zakonski dokup staža. Tako su mladi ljudi otišli u mirovinu, ali se time primirio dio radničkog pokreta.  Kada je 90-ih godina došlo do preustroja sindikata tada su se svi počeli truditi da budu neovisni, a to je dovelo do ekspanzije sindikata. Tako smo u jednom periodu imali i preko 800 sindikata u Hrvatskoj. Danas imamo pet sindikalnih središnjica. Građani se još u potpunosti nisu navikli da demokracija nije samo izlazak na izbore već da ona uključuje i radnike, koji udruženi u sindikate javno izražavaju svoje nezadovoljstvo kroz štrajkove i prosvjede. Mi se o tome još uvijek učimo.

Jesu li sindikalni čelnici u Hrvatskoj razjedinjeni?

Mislim da mi nismo razjedinjeni. Nažalost, u medijima se to najčešće želi istaknuti kada se govori o sindikatima. No, ako pogledamo prijedlog novog Zakona o radu i Zakona o povremenim i privremenim poslovima, onda je vidljivo da smo mi suglasni u svim bitnim točkama. Naravno da postoje razlike, ali one nisu smetnja k tome da zajedno djelujemo i da se usuglašavamo oko bitnih stvari.

Mogu li hrvatski sindikati motivirati radnike za generalni štrajk?

U nekim zemljama kao što je Italija, sindikati imaju popularne ljetne i zimske ruksake, u kojima imaju opremu za štrajk i spremni su na mobilizaciju u roku od 24 sata. Kod nas je potrebno poraditi na osjećaju što je to sindikat. Kod nas se još uvijek na sindikate gleda kroz njihove čelnike, a sindikati nisu čelnici, sindikati su radnici. Članovi sindikati moraju znati da kada mi pregovaramo da onda u jednom trenutku dođemo do plafona i dalje ne ide, a onda je sljedeći korak pritisak. On se postiže kroz prosvjede i kroz štrajkove.

Koje su najspornije odredbe novog prijedloga  Zakona o radu?

Puno toga je sporno. Pokušava se progurati teza da će izmjene zakona doprinijeti povećanju zaposlenosti. No, ovim se zakonom progurava olakšavanje prekovremenog rada i preraspodjele radnog vremena na način da bi se ukinula dosadašnja zakonska odredba kako radni tjedan traje 40 sati i da se prekovremeno može raditi još 8 sati. Tako bi se uvela odredba da će radnik moći raditi i do 56 sati tjedno. Uvođenjem odredbe o četveromjesečnom razdoblju, prosječna tjedna satnica ne bi smjela prelaziti 48 sati tjedno, ali nejednak raspored radnog vremena kolektivnim ugovorom može biti ugovoren i na razdoblje duže od četiri mjeseca, za najduže šest mjeseci. Preraspodjela radnog vremena do sada se uređivala kolektivnim ugovorom, a sada se pokušava progurati ideja o organizaciji radnog vremena s ciljem poticanja interne fleksibilizacije kod poslodavaca. Ona omogućava planiranje poslovanja u skladu s promjenjivom dinamikom poslovanja, što pogoduje onim poslodavcima koji ni do sada nisu znali planirati svoje poslovanje. Omogućavanje nejednakog rasporeda radnog vremena tijekom određenih razdoblja omogućiti će poslodavcima fleksibilnost i prilagodbu potrebama tržišta, a s druge strane radnici će raditi duže kad je to potrebno poslodavcu i kraće kad to nije potrebno. Tu se gledaju isključivo interesi poslodavca.

Hrvatskoj nedostaje 4.000 liječnika, a kod nas se svakodnevno liječnici iseljavaju zbog loših uvjeta rada. Hrvatska se rješava svog razvojnog potencijala, koji počiva na mladim visokoobrazovnim ljudima. Tako ti mladi nakon iseljavanja pomažu drugim zemljama da se razvijaju jer tamo „prodaju“ svoje znanje. Osim toga rješavamo se budućnosti po osnovi djece

Zakonom se želi još više osloboditi prostor za rad radnika kod više poslodavaca. Zamislite primjer da se netko zaposli kod dva poslodavca i da može raditi kod oba na puno radno vrijeme. Pitanje je kako će stizati kod drugog poslodavca ako mu prvi odluči organizirati produženi radni tjedan. Također se želi otvoriti prostor za ukupno povećanje kvota za prekovremeni rad, koji je do sada na razini jedne godine iznosio 180 sati, a po novom prijedlogu bi on mogao biti 250 sati. Mi iz sindikata se ne slažemo niti sa zakonskim odredbama koje se odnose na agencijske radnike, koji se zapošljavaju preko agencija za privremeno zapošljavanje.  Oni su i do sada bili obespravljeni. Po novom prijedlogu  brisala bi se zakonska odredba kako se na mjesto otpuštenog radnika ne može zaposliti radnika iz agencije najmanje 6 mjeseci nakon otpuštanja radnika. Sada ta odredba ostaje jedino za radnike koji su otpušteni kroz program zbrinjavanja. Time se šalje poruka poslodavcima kako mogu slobodno otpuštati radnike na određeno i na njihovo mjesto zapošljavati agencijske radnike. Među ostalim želi se produžiti vrijeme na koje se može zaposliti agencijskog radnika s dosadašnje jedne godine, na tri godine. Skraćuje se postupak konzultacija s radničkim vjećem i sindikatom oko pripreme programa zbrinjavanja viška radnika. Kod sudskog raskida radnog odnos umanjuje se maksimalan iznos moguće odštete koju radnik može dobiti. Ima tu puno novina koje su štetne za radnike.

Smatrate li da je uopće potrebno mijenjati Zakon o radu?

Naš je stav bio da Zakon o radu uopće ne treba mijenjati jer je on usklađen s europskom pravnom stečevinom. Da nije tako Hrvatska uopće ne bi mogla postati članicom Europske unije. Činjenica je da Vlada Republike Hrvatske i poslodavci za svoje prijedloge izmjene Zakona o radu nisu podnijeli nikakve valjane argumente. Mi smo svoje stavove potkrijepili čvrstim argumentima i dokazima. No, s vremenom je postalo jasno da se ovdje radi o političkoj odluci. Ovdje se ne pregovara argumentima, već se ide na silu i na to koliko se ruku ima u Saboru.

Slažete li se s argumentima Vlade kako će novi Zakon o radu će voditi k većem zapošljavanju radnika te kako je radna snaga u Hrvatskoj preskupa?

Oba su argumenta netočna.  Ako su se htjeli stvoriti uvjeti za povećanje zaposlenosti, onda ovakve promjene Zakona o radu to neće postići. Prihvate li se ovakve promjene, doći će do suprotnih efekata. Odredbama o produljenom radu radnika, omogućiti će se poslodavcima da maksimalno iskoriste radnike i da u budućnosti ne trebaju razmišljati o angažiranju nove radne snage jer će sav posao moći obaviti s postojećim radnicima. Dugoročno će ti radnici biti potrošeni. Radnik nije samo radnik, on je čovjek i ne postoji samo zbog posla. Vrlo je važno postaviti pitanje koga se želi dovesti u Hrvatsku kao investitora. Ako govorimo o jednostavnijim poslovima, oni se obično zasnivaju na jeftinoj i obespravljenoj radnoj snazi, a ako govorimo o poslovima složene naravi, onda oni zahtijevaju veću razinu znanja i vještina radnika. Ovi drugi poslovi traže stabilnost radnih mjesta i takvi investitori nude i veće plaće. Takvi poslodavci unose složene tehnologije i žele ulagati u svoje radnike kako bi ih zadržali. Ako hrvatska vlast želi dovući ulagače zato jer su ovdje jeftini, obespravljeni radnici tada moraju računati na to da poslodavci kojima je važna jeftina radna snaga ne gledaju na to da će dugoročno ostati u takvoj zemlji. Kada oni dođu u neku zemlju, počinju već jednim okom gledati kako će iz nje izaći i pronaći još jeftiniju radnu snagu. Oni u pravilu sa sobom ne donose složene tehnologije, nego zastarjele strojeve koje vrlo često ostavljaju u tim zemljama jer im se takvi strojevi ne isplate prevoziti u drugu zemlju.

Hrvatska vlast ne može privući ozbiljne ulagače, ne zbog postojećeg Zakona o radu, već zbog nestabilnog zakonodavstva, visokog stupnja korupcije i složenog sustava pokretanja posla. Zato i želi privući one prve ulagače jer joj se ne da pozabaviti s ozbiljnim problemima ovog društva. Iznijet ću za primjer Kinu koja  je bila atraktivna ulagačima sve do 2010 godine. Sada se pokazuje da Kina, koja je konkurirala jeftinom, obespravljenom radnom snagom, koja malo traži i malo troši, a može puno raditi, više nije toliko atraktivna za ulagače. Sada je došla situacija da veliki broj ulagača, posebno iz Sjedinjenih američkih država, povlači svoju proizvodnju iz Kine jer se tamo nije ništa istraživalo, proizvodnja se nije unapređivala, a postojala je visoka razina grešaka u proizvodnji koja im je narušavala poslovni ugled. Veliki dio ulagača se odlučio okrenuti još jeftinijoj radnoj snazi i to onoj iz Afrike. Pitanje je želi li Hrvatska biti konkurencija Kini i Africi ili želi imati visoko vrijedne radnike, koji su obrazovani.

Poljska nije osjetila krizu jer je podupirala domaću potrošnju. Mi smo sve napravili obratno. Ne treba biti veliki ekonomski stručnjak da se zaključi ako nema potražnje nema niti proizvodnje, a ako nema proizvodnje onda nema potrebe za novim radnim mjestima. Osim toga loša je i trenutačna politika rasprodaje nacionalnih dobara

Koliko radnika bi se moglo očekivati na generalnom štrajku?

Teško je to točno reći. Za sad se provodi izjašnjavanje radnika okupljenih u sindikate o stupanju u generalni štrajk. Dva tjedna će trajati prikupljanje podataka o izjašnjavanju članova. Vjerujemo da bi u štrajku moglo sudjelovati i do 400 000 radnika. Ako dođe do generalnog štrajka on bi značio potpunu paralizu Hrvatske.

Činjenica je kako se više prosvjeduje u javnom sektoru, a prava zaposlenika u tom sektoru veća su od prava zaposlenih u privatnom sektoru. Kakav je vaš stav o tome?

Kada se uspoređuje privatni i javni sektor, onda se najčešće iz privatnog sektora uzimaju radnici iz drvoprerađivačke industrije, tekstila, metalske industrije gdje postoji problem s minimalnim plaćama i njihovim neisplatama. Zaboravlja se da privatni sektor ima dobar dio primjera  u kojima radnici primaju dobre plaća, gdje se isplaćuju nagrade za vjernost, božićnice i regresi. Jednako tako i u javnom sektoru ima negativnih primjera. Nažalost radnici s visokom i višom stručnom spremom u javnom sektoru imaju puno nižu plaću od svojih kolega u privatnom sektoru. Imamo negativnu selekciju, gdje ljudi s visokom stručnom spremom odlaze iz javnog u privatni sektor. Kod nas su jako slabo plaćeni liječnici, profesori, medicinske sestre i mnoga druga zanimanja.

Kakav je Vaš stav o popularnoj Mrsićevoj mjeri stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa?

Famozne mjere koje osiguravaju mladima plaću od 1600 kuna na prvi pogled pokazuju da je mladom čovjeku bolje raditi za taj iznos nego biti doma i ništa ne raditi. Ono što praksa pokazuje je da poslodavcima ti mladi više nisu potrebni nakon isteka te godine dana stručnog osposobljavanja. U Hrvatskoj postoji visoka stopa nezaposlenosti mladih osoba. Analize u zemljama Europske unije su pokazale kako se veliki broj mladih vratio u roditeljske domove zbog  gubitka posla. Za razliku od njih u Hrvatskoj se to nije dogodilo, jer mladi ljudi kod nas nisu niti imali posao. Tako da nisu niti odlazili  iz roditeljskog doma. Kod nas je visoka stopa iseljavanja mladih ljudi. Ova se zemlja olako odriče svojih mladih ljudi. Hrvatskoj nedostaje 4.000 liječnika, a kod nas se svakodnevno liječnici iseljavaju zbog loših uvjeta rada. Hrvatska se rješava svog razvojnog potencijala, koji počiva na mladim visokoobrazovnim ljudima. Tako ti mladi nakon iseljavanja pomažu drugim zemljama da se razvijaju jer tamo „prodaju“ svoje znanje. Osim toga rješavamo se budućnosti po osnovi djece. Nama nedostaje djece, a mladi ljudi koji odlaze iz Hrvatske u pravilu su u fertilnoj dobi.

Kako bi se, prema vašem mišljenju, mogla postići nova zapošljavanja?

Trebalo bi mijenjati gospodarsku politiku u Hrvatskoj. Cijela gospodarska politika koja se vodi u Hrvatskoj nije dobra. Politika štednje i odricanja nije dala uspjeha. Mi imamo niski stupanj potrošnje građana jer nam je slaba potrošačka moć. S druge strane privatni sektor nam je u krizi, a javnom sektoru se reže potrošački potencijal smanjivanjem plaća. Tada niti javni sektor ne može održavati privatni sektor od daljnjeg poniranja jer nije u stanju trošiti, odnosno kupovati usluge i robu tog privatnog sektora. Poljska nije osjetila krizu jer je podupirala domaću potrošnju. Mi smo sve napravili obratno. Ne treba biti veliki ekonomski stručnjak da se zaključi ako nema potražnje nema niti proizvodnje, a ako nema proizvodnje onda nema potrebe za novim radnim mjestima. Osim toga loša je i trenutačna politika rasprodaje nacionalnih dobara. Takvi potezi ne mogu dugoročno biti dobri niti za jednu zemlju. Oni kratkoročno mogu pokrpati neke proračunske rupe, ali dugoročno kada se rasprodaje nacionalno bogatstvo nestaje potencijal društva za daljnji razvoj.