Kratka povijest žvakaće gume

Kratka povijest žvakaće gume

Vulgarna ili ne, žvakaća se guma zadržala do današnjih dana. Iako njeni korijeni sežu u neke druge, drevne civilizacije, današnja industrija tog proizvoda rodila se u SAD-u, zahvaljujući nekolicini Amerikanaca koji su, svaki pojedinačno i u različitim trenucima, došli do pravog recepta

Svjetska industrija žvakaćih guma danas je vrijedna oko 20 milijardi dolara – samo američka 3 milijarde.

The New York Sun je davne 1890. pisao: “Novotarija se tako proširila da je nemoguće sresti ženu ili muškaraca koji ne žvaču, u kazalištu, crkvi, u tramvaju, na ulici i to čak iako je žvakanje, u suštini, vulgaran užitak, naročito u javnosti. Otkriva loše manire, oduzima dostojanstvo”.

Ljudi već stoljećima žvaču prirodne tvari, najčešće zgusnutu smolu različitih vrsta drveća, slatke trave, lišće, zrnje ili vosak.

zvake_pulver_porcelainStari Grci stoljećima su žvakali gumu mastike. Mastika se nalazi u kori stabla mastike koje raste na Mediteranu, najviše u Grčkoj i Turskoj. Grkinje su žvakale gumu mastike kako bi očistile zube i osvježile dah.

Indijanci u Novoj Engleskoj američke su doseljenike naučili kako utažiti žeđ žvakanjem smole slične gumi, koja se stvara na deblu smreke prerežemo li joj koru. Na početku 19. stoljeća, na istoku SAD-a počele su se prodavati velike količine gumaste smole što je označilo zametak prve komercijalne gume za žvakanje u SAD-u. Oslađen parafinski vosak je oko 1850. godine postao prihvatljiva alternativa i svojom popularnošću polako zamijenio smrekovu smolu.

Suvremene gume za žvakanje razvile su se iz guma za žvakanje s osnovom soka drveta sapodilla koje su se u SAD-u pojavili oko 1860. godine. Sok drveta ili lateks se dobiva iz drveta sapodilla koji raste u tropskim kišnim šumama Srednje Amerike, najviše na području otoka Jukatana te u Meksiku, Gvatemali i Belizeu.

Zbog sve veće popularnosti proizvoda za žvakanje, potražnja za sokom drveta sapodilla brzo je porasla. Dobavljači su ubrzo shvatili da zalihe soka ne mogu slijediti rastuću potražnju budući da je stablima potrebno od 4 do 8 godina odmora između dva oduzimanja lateksa. Kada stabla u Srednjoj Americi više nisu mogla pokrivati potražnju za sirovinom, proizvođači su počeli upotrebljavati sintetičku osnovu za žvakaće gume. Alternativna mogućnost bio je i parafin, koji je otkriven 1830. godine, budući da je bez boje, mirisa i okusa i uz to ga se često nalazi u prirodi. Neki nisu bili zadovoljni rješenjem i tražili su bolje materijale.

zvake_adamsTako je zubar iz Ohia, William F. Semple, u svom proizvodu od gume koji se upotrebljavao za vježbe čeljusti i simulaciju desni, upotrijebio kaučuk. Za svoj rad je 1869. godine primio prvi patent za izradu guma za žvakanje.

Godine 1871. na scenu stupa Thomas Adams i patentira prvu mašinu za proizvodnju žvakaćih guma.

Adamsova žvakaća guma, pod imenom tuti-frutti prva je guma koja se prodavala u automatima postavljenim na jednoj stanici podzemne željeznice New Yorka. Adams je umro bogat 1905. godine, ostavivši za sobom proizvod koji će uvijek imati posebno mjesto u povijesti Amerike.

Danas se osnova za gumu za žvakanje izrađuje od sintetičkoga lateksa. Postoje osnove s različitim stupnjem elastičnosti – elastičnije inačice namijenjene su gumama za žvakanje kojima možemo napuhivati balone. Posljednjih godina razvijaju se, na zadovoljstvo potrošača, osnove za žvakaće gume koje se ne lijepe.

Vulgarna ili ne, žvakaća se guma zadržala do današnjih dana. Iako njeni korijeni sežu u neke druge, drevne civilizacije, današnja industrija tog proizvoda rodila se u SAD-u, zahvaljujući nekolicini Amerikanaca koji su, svaki pojedinačno i u različitim trenucima, došli do pravog recepta.

Ubrzo su počela i natjecanja u puhanju balona. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, najveći je balon napravila Susan Montgomeri iz Kalifornije, 1994. godine, promjera 58,5 centimetara.

Kada je tijekom Drugog svjetskog rata žvakaća guma dodana vojničkim obrocima, 150 milijardi ih je otišlo ‘u svijet’, jer su američki vojnici dijelili popularne ‘žvake’ ljudima – od Europe, preko Afrike, do Azije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, kemičari su naučili kako osnovnu gumenu bazu zamijeniti sintetičkim polimerima. Javljaju se žvakaće raznih oblika, boja i okusa, s ekstraktima mente i raznog voća, sa i bez šećera, one koje izbjeljuju zube i one koje pomažu odvikavaju od pušenja – samo u SAD-u se proizvodi i kupuje više od tisuću vrsta.

Istraživanja pokazuju da ljudi žvaču više kad su nervozni te u teškim i tjeskobnim trenutcima i vremenima.

U svijetu, u kojem tjeskoba stalno vreba i napetost ne popušta, za žvakaću gumu ‘nema zime’.

Ivan Remeta – Johnny