Korona – kako odabrati pravi smjer?

Korona – kako odabrati pravi smjer?

Političari su koronu dočekali kao dar s neba. Sada kada su ispustili duh iz boce, sad bi umirivali, pa se dva tri puta dnevno prenosi sjednica kriznog stožera. Poslije svakog takvog »umirenja« naraste navala na kupovinu rezervi brašna, ulja i šećera i nestane još poneki sapun!

dr. sc. Viktor Simončič

Neka slušaju oni koji ne znaju vladati. (William Shakespeare)

Viktor Simončič

Ne razumijem svijet u kojem živim. Znam da ne mogu iz njega, znam da sam njegov dio, a muka mi je kakvi smo! Ne znam tko je još išao u sličnu školu kao ja, ali se sjećam da su nas, sigurno kao i danas, učili samo lijepom. Osnovnu školu sam, zbog putovanja mog oca Viktora od tvornice do tvornice, počeo u Maglaju, nastavio u Banja Luci i završio u Sisku. U prvom razredu smo imali Bukvar. Tako se zvala knjiga, koja se na hrvatskom zove Početnica. U Bukvaru je bila priča o kočijašu Todoru. Konj nije mogao izvući kola puna tereta. Kočijaš ga je sumanuto udarao, kako bi izvukao kola. Udarao je sve jače i jače. I onda je došao kočijaš Todor, oteo bič iz ruke grubijanu, pomilovao konja i on je izvukao teret.

Kada je gorila katedrala Notre-Dame, skoro da smo proglasili svjetski dan žalosti. Preko noći je skupljena milijarda eura. Nekako u isto vrijeme je gorila Amazona. Grupa G7 – sedam najbogatijih država svijeta je osigurala velikih 20 milijuna dolara za pomoć u gašenju.

Danas mijenjamo sve i sva, jer je 160.000 zaraženih s korona virusom (COVID-19), od kojih je već pola ozdravilo. U tri mjeseca umrlo ih je nekih 6000, a nekih 20.000 djece dnevno i dalje umire od gladi. Za koronu nema (još) lijeka, a za glad ima. Treba 25 centi dnevno po djetetu. EU će za gubitke koje će zbog korone imati privreda izdvojiti 37 milijardi eura. Za spriječiti smrt 20.000 djece godišnje treba nekih 10 milijuna porcija vrijednih 25 centi. Ispada da bi EU sama mogla riješiti dnevno umiranje 20.000 djece samo tim novcem za narednih 100 godina. Ne znam zašto sam opet pomislio na kočijaša Todora, ne razumijem u kakvom to svijetu živim.

Tko je čuo za tamo neki Wuhan s 11 milijuna stanovnika?

Kad se u Wuhanu pojavio prvi zaraženi koronom mediji su, namjerno ili slučajno, počeli s brojanjem zaraženih. Najave su svakim danom postajale katastrofičnije. To što nitko od nas nije čuo za tamo neki Wuhan, s 11 milijuna stanovnika, samo je podgrijavalo maštu. Nepoznati Wuhan i još nepoznatiji virus, bili su idealna kombinacija za izazivanje (nepotrebnog?) straha.

Na početku sam imao osjećaj da je sve upereno protiv Kine. Slike s njihove tržnice, s koje je navodno krenuo virus. Eto, oni su ovakvi i onakvi. Pa gotovo kao da je nekako normalno da se to događa kod njih. Gotovo neprimjetno je korona postala glavna vijest. I pokrenula se spirala k strahu i panici. Naravno da je bilo i drugih, koji su upozoravali da panika nema smisla, kako se radi o virusu sličnom onom od gripe od koje godišnje umiru stotine tisuća ljudi.

Političari su koronu dočekali kao dar s neba. Nisu se odrekli tog poklona, namjerno ili slučajno ne vidjevši da je upakiran u Trojanskog konja. Postavili su se na branik očuvanje zdravlja i života svojih, samo svojih stanovnika. Konačno su se mogli vratiti u nacionalne granice i zaboraviti na zajedništva. Klimatske promjene i migranti su potisnuti u drugi plan. I nastalo je što je nastalo. Vijesti samo o tome. Umro jedan tamo, par njih tamo, a tek u Italiji! Da je u isto vrijeme umrlo deset puta više od obične gripe, nije vijest. Ono da je i jučer i danas i da će sutra od gladi umrijeti svaki dan novih 20.000 djece kod nas već dugo ne nailazi na empatiju.

I sada kada su političari ispustili duh iz boce, sad bi umirivali. Najbolji način za umirivanje po njima je da se dva tri puta dnevno prenosi sjednica kriznog stožera. Poslije svakog takvog umirenja naraste navala na kupovinu rezervi brašna, ulja i šećera i nestane još poneki sapun! Bilo bi dobro da krizni stožer najavi kako se opasnost od korone smanjuje ako se zube pere barem dva puta dnevno. Uvjeren sam da bi pasta za zube nestala s polica. Naime, prosječni Hrvat pere zube svakih pet dana

Urušavanje gospodarstva daleko opasnije od korone

Države se polako zatvaraju. Nema putovanja. Nema aviona. Polako neće biti niti međunarodne trgovine. Gospodarstvo će se urušavati s ozbiljnim posljedicama i na zdravlje, prema kojima bi posljedice od korone mogle biti biti dječji vrtić. Kakav je utjecaj širenja straha koronom na očekivani životni vijek starijih osoba? Koliko njih se neće usuditi ili neće moći do dućana i liječnika? Koliko će se smanjiti mogućnost pomoći najugroženijim skupinama jer će se novac potrošiti na maske? Koliko će se povećati sadašnji broj od 80 milijuna EU stanovnika koji žive na granici siromaštva, jer će onih 37 milijardi eura otići u vjetar? Što će se dogoditi s našom privredom? Promet roba, usluga i ljudi je otežan ili gotovo onemogućen?

Kada pomislim na one koji ljeti odlaze na selo ili kod roditelja, da bi preko „zimmer frei“ izdavanjem stanova kao apartmana osigurali preživljavanje, stegne mi se u grlu. I što će biti s frizerima, pedikerima, konobarima, taksistima, ugostiteljima, hotelijerima… kada stane život? Kako će preživjeti oni koji imaju kredite ako izostane plaća, ako se zaustavi privreda? Kako će preživjeti oni koji su se zadužili da uljepšaju kafić, restoran ili apartman, a gosti možda ne dođu?

I što će biti poslije korone? Neće biti isto, ili će ipak biti, jer mi lako zaboravljamo, pa i da svaki dan 20.000 djece umre od gladi. Sigurno je jedno, bogati će, kao uvijek postati još bogatiji. Smislit će oni kako. Oni i poslije svakog rata postaju bogatiji, a kamo li da neće iza jednog virusa.

Kriza je još daleko od nekog vrha, potrajat će. Zar ne možemo drugačije? Zar barem EU ne može donijeti jedinstvene mjere? Pročitao sam prijedlog iz Velike Britanije, po kojem možda nije potrebna tolika izolacija. Predlaže se nešto kao stjecanje kolektivnog imuniteta na virus, koji se postiže kada nekih 50 % stanovnika preboli zarazu, pa da se ne taj način onemogući širenje virusa u obliku epidemije? A pandemija će se teško zaustaviti prije stjecanja kolektivnog imuniteta i/ili dobrog cjepiva. Razumijem da se strogim mjerama kupuje vrijeme do trenutka novog cjepiva. No što ako si to vrijeme uzme previše vremena i pandemija stvarno stane tek kada virus preboli 50 % svjetskog stanovništva?

Nisam paničar, ali…

Zar se ne može dobro zaštiti posebno ugroženu skupinu starijih osoba, i prema potrebi djece, a ostale podučiti da izbjegavaju prisne kontakte, češće peru ruke sapunom i nastave kao do sada? Zar se ne može zadržati sadašnji način transporta roba kamionima, a ne da se stvarju kilometarske kolone na svim granicama? Šofere je više nego jednostavno kontrolirati. Oni su i tako stalno u samoizolaciji u šoferskoj kabini. Zar se za prijevoz putnika ne može organizirati posebnim vlakovi i nekoj vrsti konvoja, sa stručnim zdravstvenim vodstvom. Da frizeru i pedikeru idu samo mlađi od 60? U restorane i kafiće mlađi od 50? Zar se…?

Ma moglo bi se. Gotovo sve skupine se mogu zaštiti na način da se ne naruši sadašnji način življenja svih. Inače, spadam u grupu onih koji smatra da moramo promijeniti i način života i sadašnje odnose među državama, ali zbog klimatskih promjena. Ali i to treba napraviti smišljeno i u koracima, a ne navrat-nanos. Nisam paničar, ali kada vidim koje se mjere provode širom Europe, moram i ja u dućanu kupiti WC papir za slijedeće dvije godine. Pastu za zube ću kupovati kao do sada. Znam da na nju, do daljnjega, neće biti navale. Jedino ako se ne javi krizni stožer i pojasni prednosti pranja zubi, ne zbog karijesa, već zbog korone.

Unatoč mojoj poslovičnoj kritičnosti, „chapeau“ dolje za naš zdravstveni sistem… jači i od korone. Brinu me oni koji brinu o gospodarstvu; znaju li ili mogu li uopće znati što treba? Zna li itko na svijetu što treba? Vidi li se preko plota? Unatoč koroni, kao prvi korak nekog potrebnog zajedništva predlažem osigurajmo onih 25 centi dnevno za svako dijete ovoga svijeta.

Komentiraj

*