Koristite li “antinaivicitin”?

I u drugim smo stvarima toliko ispod drugih koliko su nam manja izdvajanja i manja briga za znanost i obrazovanje. Zato začelje među državama EU-a ne treba čuditi. To je logična posljedica našeg odnosa do problema uzrokovana nekorištenjem »antinaivicitina«

dr. sc. Viktor Simončič

Magični trik kojim činite da ljudi nestanu je da tražite da ispune svoja obećanja. (Mason Cooley)

Neizostavni dio predizborne utrke, pa tako i ove koja upravo traje jest natjecanje u davanju obećanja – tko će ponuditi više. Dulje pamteći mogli bi napraviti duži popis neispunjenih obećanja. Na društvenim mrežama netko je predložio da se donese zakon po kojem se oni, koji ne ispune obećanja više ne bi smjeli natjecati na slijedećim izborima. Da imamo takav zakon tko bi od političara ostao na javnoj sceni? Kod zaokruživanja liste ili imena 11. rujna prisjetite se obećanja blistavih što su ih vama dali …

I nije toliko problem u političarima, ispada da je njima davanja lažnih obećanja u opisu posla i kodeksu ponašanja. Problem je u nama koji bezbroj puta izvarani karticama obećanja pa čak i onima ovjerenima kod kod javnog bilježnika i dalje vjerujemo da se može ispuniti čak i neispunjivo. Evo primjera neispunjivog obećanja: »povećanje izdvajanja za znanost sa 0.7 % na 2 %«. To obećavaju gotovo svi u svojim predizbornim programima, koji mi ponekad liče na pamflete za naivne. Oni obećavaju, a meni moja luda glava traži jednostavan odgovor – kako će se ispuniti to obećanje, kada smo izdvajanja za znanost zadnjih 15 godina smanjili s nekadašnjih 1 % na sadašnjih 0.7 %?

Upotrijebit ću grubi izraz »floskula« za parolu s kojom su nas uvjerili kako smo »zemlja znanja«, a smanjivali udio za znanost. Kako god je neka vlada glasnije propagirala »zemlju znanja« izdvajala je manje za znanost. A mi, biračko tijelo, od izbora do izbora, vjerujemo parolama na način vica s boksačem, kojeg često upotrebljavam. Boksač u ringu iz runde u rundu dobiva sve više batina, a trener ga u pauzi tješi kako je brz kao sjena i da ga protivnik još nije ni udario. Napokon boksač uvjeren da je stvarno brz kao sjena, ali svjestan i batina koje dobiva, kaže treneru da pripazi na suca u ringu, jer ga tamo strašno mlate. Kada se samo sjetim najglasnijih propagatora »zemlje znanja«, dođe mi … Ma bolje da ne kažem što mi dođe …

Gruba matematika

Pa hajde da i vjerujem da »vuk mijenja dlaku, pa i ćud«. Pitam se kome će se uzeti 1.3 % da bi sa 0.7 % došli na obećanih 2 %? Naime, matematika je strašno gruba i kod onih koji su učili normalne škole djeluje kao sredstvo protiv naivnosti. Kao neka vrsta »antinaivicitina«. Matematika, koja se nalazi u normalnom okruženju, izvan djelovanja polja političkih pamfleta, demagogije ovjerenih obećanja kod javnih bilježnika, i onih zakletvi kako »tvrdimo odgovorno«, kaže da jedna cjelina predstavlja 100 % i na može biti veća od 100 %, jer eto 100 % znači sveukupnost nečega. Tako i budžet ne može biti veći od 100 %. On može biti veći u sumi, pa u jednoj godini može 100 % biti 100 milijardi nečega, a drugoj godini 100 % može biti 110 milijardi tog istog. Ali u oba slučaja je 2 % uvijek samo 2 %. Razlika je u iznosu, pa u jednom slučaju to znači 2 milijarde, a u drugom 2.2 milijarde. Slažete se, jednostavna računica. Znači, kada netko obeća povećati udio (%) nečemu, znači da planira uzeti dio nečemu ili nekome.

Države Europske unije koje su po nekim pokazateljima nešto ispred nas – Slovenija, Češka i Estonija za znanost izdvajaju oko 1.5 %, a one razvijene, Švedska i Danska čak i više od 3 posto. Mi malo ulažemo i imamo i malo patenata. Po broju prijavljenih inovacija i patenata smo 20 puta ispod prosjeka EU-a, nekih 15 puta ispod Slovenije i 60 puta iza Švedske. Mi, dakle, imamo nečega 5, a Švedska tog istog 300. I ne treba puno pameti da se jasno vidi kako je prepoznavanja važnosti izdvajanja za znanost u izravnoj povezanosti s razvijenosti nekog društva.

Inače udio (%) izdvajanja ne govoru ujedno i koliko je novca izdvojeno. Jer što je veći »kolač« BDP-a veći je i neki postotni udio, pa od postotaka nekada bolje govore apsolutne brojke. Prema izvješću EURYDICE-a Hrvatska je sa svojih 4,2 milijuna stanovnika u 2014. za obrazovanje izdvojila 1,985 milijardi eura. Slovenija koja ima samo dva milijuna stanovnika izdvojila je 2,049 milijardi eura, a Finska sa 5,4 milijuna stanovnika čak 6,736 milijardi. Podijeli li se uloženo s brojem stanovnika, onda ispada da smo mi ispod 0.5, Slovenija oko 1, a Finska na faktoru 1.3. U prijevodu, za obrazovanje po stanovniku u Sloveniji izdvajaju dvostruku više od nas. Mi nečega 100 po učeniku, a oni 200.

Kako je Joco objedinio izvještaje

I onda i podatak koliko mi stvarno cijenimo one koji su prvi na liniji puta u zemlju znanja. U osnovnim i srednjim školama naši nastavnici su u 2014. imali prosječnu bruto plaću (bez dodataka na godine staža i drugih na stupanj obrazovanja i uvjete rada) od 10.791 euro godišnje. Na ove plaće nastavnici dobivaju povećanje od osam posto na magisterij te od 15 posto na doktorat. U područjima gdje su troškovi života visoki ili u zabačenim krajevima nastavnici mogu ostvariti dodatak od 10 posto. Za rad s djecom s posebnim potrebama nastavnici dobivaju dodatak između sedam i 10 posto po satu. Svaki izvanredni sat rada plaća se kao 1,5 redovnih. Hrvatski ravnatelji imaju značajno viša primanja od nastavnika – između 17 i 20 tisuća eura.

Prosječne bruto plaće nastavnika u osnovnim školama u Sloveniji su 24.132 eura kao i one u srednjim školama. U Sloveniji se za ekstra kurikularne aktivnosti kao što je primjerice nastava u prirodi dobiva dodatak do 20 posto na osnovnu plaću. Za druge vannastavne aktivnosti, kao što su primjerice radionice ili sportska natjecanja, dobiva se dodatak od 12 eura po satu.

Slovenski nastavnici uz osnovnu plaću dobivaju niz različitih dodataka – za godine rada (povećanje od 0,33 posto godišnje), za učenje na stranom jeziku (12 – 15 posto), za pomaganje učiteljima početnicima (20 posto), za iznimna zalaganja do pet sati tjedno (100-130 posto) itd. Dodaci na plaće magistara mjesečno iznose 36 eura, a doktora 59 eura. Slovenski ravnatelji primaju godišnje između 34 i 35 tisuća eura. Prosječne plaće nastavnika u osnovnim školama u Finskoj su 43.919 eura. U višim razredima srednjih škola su 54.324 eura. Ravnatelji finskih škola imaju plaće između 60 i 72 tisuće eura godišnje.

Naš učitelj ima dva i pol puta manja plaću od slovenskog i čak pet puta maje od finskog, ali zato ih »šišamo« u razlici između plaća nastavika i direktora. Kod nas direktorske plaće skoro dvostruko veće, u Sloveniji nekih 40 %, a u Finskoj samo 10 – 20 %. Ima li to veze s utjecajem politike na postavljanje direktora škola? Redovna upotreba »antinaivicitina« dovodi me do jasnog zaključka. Gdje god politika postavlja svoje, primanja su pozamašna.

Znam da sam malo pretjerao s brojevima. Ali morao sam. Jer koliko para, toliko muzike. A kakva muzika takva i publika. U prijevodu, slobodno tvrdim da smo i u drugim stvarima toliko ispod drugih koliko su nam manja izdvajanja i manja briga za znanost i obrazovanje. Zato začelje među državama EU-a ne treba čuditi. To je logična posljedica našeg odnosa do problema uzrokovana nekorištenjem »antinaivicitina«.

Novinstvo i Waterloo

I kako i ja imam svoju »Kartagu« (Ceterum censeo Carthaginem esse delendam – Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti), i kako uostalom mislim da nam ne treba nova pljuska iz Bruxellesa, Plan gospodarenja otpadom »Zmajlović & Dobrović« usporedio sam, sa slovenskom inačicom istog, s Programom ravnanja z odpaki (.pdf). Učinite to i sami i bit će vam jasno zašto nas je EU »oprala« kao balavce. Onima koji samo vizualno usporede oba plana apsurdnost prijetnje ministra Dobrovića da ćemo bez njegovog plana ostati bez nekog novca iz EU-a postat će kao i meni priča za malu djecu. Usporedba dokumenta izrađenog po stručnim standardima EU-a i drugog dozvoljava mišljenje kakao se ovaj drugi samo tako zove, i da nema veze sa stručnim dokumentom. U stručnim krugovima predstavlja, usudim se reći nesuvislo objedinjena poglavlja, na način kako je to objedinio izvješća o radu moj prijatelj Joco prije nekih 30 – 40 godina u rekreaciji slavne Željezare Sisak. Šef ga je prije odlaska na godišnji zamolio da objedini izvještaje o radu nekih 20 i više suradnika u službi. Joco je posao napravio na način da je izvještaje objedinio velikom klamericom.

Vjerujem da nitko ne sumnja da i na onaj slovenski Program imam primjedbi (šala mala!), ali trenutno nije moje polje interesa. Bilo je kada sam radio na Strategiji ravnanja z odpadki u Sloveniji 1996. godine.

Kakve veze ima pljuska iz Bruxellesa s izdvajanjima za znanost i obrazovanje? Kakve veze ima činjenica da imamo 15 puta manje prijavljenih patenata i inovacija od Slovenije i da oni svoje obveznice mogu plasirati na tržište sa samo 0.8 % kamata, a mi nismo mogli ni za 5 %? Možda ipak ima neka tajna veza između izdvajanja za znanost i obrazovanja s našom bahatošću da nismo u stanju žrtvovati prihod od tjednog utrška od ulaznica kako bi prestali puštati otpadne vode u vrtaču kraj restorana na Plitvičkim jezerima, prije nego nam o tome presudi UNESCO?

Možda se netko pita što je to »antinaivicitin«? U primjeru »Doborvićevog plana« to znači pročitati primjedbe EU-a i usporediti uradak s nekim drugim. U nekim drugim slučajevima to je zdrava logika, ona dobre domaćice. Djelovanje »antinaivicitina« ovisi najviše o dostupnosti informacija građanima.

Poodavno znam vickasti prikaz o tome. Vrijedi planetarno, a razlike su logično uvjetovane izdvajanjem za znanost i obrazovanje. Sjede tako Cezar, Aleksandar Veliki i Napoleon, čitaju novine i gledaju TV. Javi se Cezar i kaže da je imao takve brodove kakvi su danas da bi još uvijek držao pod kontrolom Mediteran. Aleksandar Veliki vidjevši ceste (naše autoputove) kaže da bi s takvim prometnicama kontrolirao i Indiju i Kinu. Napoleon, vidjevši kako pišu današnji novinari izjavi: »Da je u moje vrijeme bilo ovakvo `novinstvo´ do danas još nitko ne bi saznao za Waterloo«.