Kompostiranje u Mamutici

Zamislimo kako bi se primjer ministra Dobrovića provodio u Mamutici, čiji stanari godišnje proizvedu dobrih 1 500 tona otpada. Uz pretpostavku da bi zbog kućnog reda, kako lift ne bi smrdio preko vikenda, odlaganje komposta bilo dozvoljeno samo radnim danom, iz Mamutice bi na javnim površinama završavala tona komposta dnevno

 dr. sc Viktor Simončič

Ljudi se rađaju s neznanjem, ne s glupošću. Glupi postaju školovanjem. (Bertrand Russell)

Respektiram drugačije stavove i mišljenja. Posebno cijenim one koji za njih žive, koji su uvjereni u njihovu ispravnost i bore se da ti stavovi postanu opće prihvaćeni. Za istinske borce za neku ideju imam i puno dobronamjernog razumijevanja, ako svojim stavovima ne ograničavaju slobode drugih. Oni koji stavove prilagođavaju dnevnim potrebama i još k tome ograničavaju slobode drugih ne spadaju po mom u neku od moralnijih kategorija. Ako su iz nekog »mog područja« onda im pišem.

Tako sam pisao ondašnjem gradonačelniku Metkovića, a sadašnjem drugom zamjeniku premijera, Boži Petrovu, da iz moralnih razloga, kao liječnik obavijesti Svjetsku zdravstvenu organizaciju o štetnim utjecajima termoelektrana na ugljen, koje je spominjao u borbi protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Iznosio je informacije koje nisu poznate u stručnim krugovima. Posebno ne u Njemačkoj, u Offenbachu, gdje su baš u to vrijeme, preko puta takve termoelektrane proširivali dječji vrtić.

Vjerujem kako moralnu obavezu da prosvijetli neprosvijećeni hrvatski puk ima i supruga premijera, gospođa Sanja Orešković, koja je svoje prvo pojavljivanje u javnosti iskoristila da podrži inicijativu Hod za život. Hod protiv pobačaja. Hod protiv slobode izbora. »Svakako podržavam ovu predivnu inicijativu u ovom predivnom danu. Svatko razuman će uvijek birati život pred smrću, sve ostalo je zabluda ili strah«, poručila je Sanja Orešković za RTL Danas. Vjerujem da gospođa Sanja Orešković to radi iz najdubljeg uvjerenja. Mora da ima silna iskustva u protestima iz Kanade, države s možda najliberalnijim odnosom do pobačaja. Mora da je pisala i svom nedavno izabranom premijeru Kanade, Justin Trudeau, koji se zalaže za slobodan izbor svake žene glede pobačaja, jer da nije na državi da određuje što će žena učiniti sa svojim tijelom, a što je po gospođi Sanji Orešković duboko pogrešno (Može li mandatara Tihomir Orešković prijeći Rubikon?).

Ako kojim slučajem do sada nije bila aktivna u ograničavanju prava žena u Kanadi, sada kada ima nove spoznaje dobivene od gospođe Željke Markić, gospođa supruga premijera Sanja Orešković svakako mora početi s prosvjećivanjem, izgleda, po pitanju prava žena, malo »zaostalih« Kanađana. Uz Željku Markić, uspjeh skoro da je zagarantiran. Moš’ mislit!

Kako god to prepotentno zvučalo, na od mog profesora Rikerta usađenom instinktu, svaku, pa i možda »najnevjerojatniju« tvrdnju neopterećeno razmotrim, pretpostavljajući da je moguća. Provjera je najčešće vrlo jednostavna. Radi se o jednostavnim prirodnim zakonima, koji, za razliku od prava žene do svog tijela, koja se ograničavaju dnevnim politikama i potrebama, vrijede planetarno.

Dobrovićev primjer

Na osnovi tih jednostavnih zakonitosti provjerio sam i dosta rezolutan stav ministra Slavena Dobrovića oko kompostiranja na balkonima i stanovima. U jednom razgovoru ili čak zajedničkom nastupu u jednoj TV emisiji, spominjao je da on kompostira kod kuće. Kompost nosi u vikendicu, a procjednu vodu mislim da izlijeva u kanalizaciju. Ako se dobro sjećam, naročito mu se sviđa neka vrsta »američkih kompostera«. Cijena sitnica, nekih 2 000 kuna. I kako to on radi, mogli bi i svi drugi. Vjerojatno bi i mogli, ali nisu svi savjesni kao on i nemaju svi vikendicu. Svjestan sarkazma, pada mi na pamet da bi uz nabavku »američkih kompostera« bilo dobro da se dobije i vikendica. Ministar zna da to nije moguće, pa predlaže da svi građani, svi savjesni kakav je i on, kompost odlažu na javnim površinama. I to bi nekako mogao prihvatiti da nema onih jednostavnih, planetarno važećih prirodnih zakona.

Zamislite zgradu zvanu Mamutica u Zagrebu (Travno) u kojoj ima 1 200 stanova i u kojoj živi više od 5 000 stanovnika. Oni godišnje proizvedu dobrih 1 500 tona otpada. Od toga je barem trećina, 500 tona, biološki – kuhinjski otpad. Nakon kompostiranja, masa se smanji na pola. Na nekih 250 tona komposta. Uz pretpostavku da bi zbog nekog kućnog reda, kako lift ne bi smrdio preko vikenda, odlaganje komposta bilo dozvoljeno samo radnim danom, iz Mamutice bi na javnim površinama završavala tona komposta dnevno.

Zanemarimo činjenicu da se kompost ne može odlagati cijele godine, već samo u za to mogućem vegetacijskom periodu. Kako ničega previše nije dobro, tako i na javnim površinama ne bi bilo dobro imati samo kompost. Ako se dobro sjećam, kod stajskog gnoja se računa da u točno određenom periodu, po hektaru ide samo nekih 170 – 200 kilograma. Ako komposta ide i tona po hektaru, za potrebe odlaganje komposta stanara Mamutice trebalo bi 250 hektara javnih površina. Hektar je 10 000 metara kvadratnih, a 250 hektara 2.5 milijuna kvadratnih metara. Podijeli li se ta površina s onih 5 000 stanovnika, računica pokazuje da za odlaganje godišnje količine komposta po stanovniku treba 500 metara kvadratnih. Koliko je to za milijun Zagrepčana izračunajte sami.

Kompostiranje na balkonima Opatije i Straduna

Preduvjet za odlaganje je i kakvoća i zrelost komposta. Ako bi u kompostu završavalo i ono što ne smije i ako kompost ne bi bio dovršen – zreo, odlaganjem na javne površine pričinili bi veliko zadovoljstvo miševima i štakorima. Da se o mogućnostima zaraze ne govori. Ako komposter ne bi bio baš »američki«, ako bi malo puštao, to bi moglo biti veliko zadovoljstvo i za mrave u stanovima i na balkonima. O »miomirisima« – onako susjed zasmrdi susjedu, u neku idiličnu ljetnu večer bolje da i ne govorim…

Ako se malo maknemo iz Zagreba, recimo na Jadran, kompostiranje u stanovima i balkonima može biti još izazovnije. Zamislite kompostiranje na balkonima u ljetnim mjesecima u Opatiji, na Stardunu i oko Bačvica u Splitu.

Mali problemi bi se odlaganjem komposta na javne površine javili i zimi, kada su javne površine pod snijegom. Tu baš »nisam kod kuće«, ali vjerujem da ministar Dobrović zna kamo s kompostom kada je sve pod snijegom i ne može se do vikendice. Možda za čuvanje komposta postoje neke posebne vreće. U moru neriješenih problema, nekako vjerujem da je riješen barem problem tko će nam uvoziti i »uvaljivati« kompostere. Da bi uvoz mogao financirati Fond za zaštitu okoliša, mislim da nije upitno. Fond, ovakav kakav je, kao da je jedna od važnijih institucija za poticanje uvoza!

Na osnovi dosadašnjih iskustava, a uvažavajući činjenicu da postoji tehnologija koja omogućuje izdvajanje svih korisnih sirovina iz mješovitog otpada, ne mogu razumjeti niti inzistiranje ministra Dobrovića na obvezujućem odvojenom sakupljanju pojedinih vrsta otpada na izvoru, u »šarenim kantama«.

Gorke istine naših zabluda o otpadu

Prema jednom izvoru, u kanti za plastiku se u Zagrebu u prosjeku izdvoji 2,2 kilograma plastike (slovima: dva kilograma i nešto malo više po kanti!). Sada zamislite kamion nosivosti 5 tona koji skuplja plastiku. I neka je, radi lakšeg računa u svakoj posudi 10 kilograma plastike umjesto samo 2,2 kilograma. Tih 10 kilograma je za naš mentalitet gotovo »znanstvena fantastika«. Za jednu tonu prikupljene plastike kamion bi trebao isprazniti 100 kanti. Za 5 tona 500 kanti. Ako se kante nalaze na udaljenosti od samo 200 metara, kamion bi morao preći put od 100 kilometara. Putna brzina kamiona, između dviju kanti bila, bez zaustavljanja, podizanja i pražnjenja kanti, vraćanja kante na mjesto i povratka u kamion, najviše nekih 10 kilometara na sat. Za vožnju bi trebalo 10 sati. Pražnjenje bi, uz dobro istrenirane komunalne djelatnike, moglo biti 1 minuta po posudi, pa bi za to trebalo još 500 minuta ili dobrih 8 sati. Bez gužve na cesti, bez problema parkiranja i da je sve baš onako u redu, za skupljenih 5 tona plastike jedan kamion bi radio najmanje 18 sati. Potrošnja goriva u sistemu »jedva da si krenuo i odmah stani«, bi bila barem 30 litara goriva na sat. Dnevna potrošnja dobrih 500 litara.

Gornja računica vrijedi možda za Zagreb, gdje nastaju veće količine pojedinih vrsta komunalnog otpada. Za Ličko – senjsku županiju, s gustoćom naseljenosti od samo 12 stanovnika na kilometar kvadratni, kamion od 5 tona plastike se ne bi napunio ni za godinu dana.

I nakon ove jednostavne računice, gdje ispada da za tonu sakupljene plastike treba tri do četiri sata rada dva djelatnika i 100 litara goriva, uz dodatak troškova sortiranja, nije mi jasno zašto se ne ide na izdvajanje pojedinih vrsta korisnog otpada iz mješovitog otpada, kada se takva tehnologija uspješno koristi u susjedstvu.

Ako se sakuplja mješoviti otpad, onda se kamion s 5 tona može napuniti, samo s naslova popunjenosti posuda, koja neka je barem 50 kilograma, za pet puta kraće vrijeme i toliko manje goriva.

Kada se sortira mješoviti otpad ili na izvoru odvojeno prikupljeni otpad može se koristiti ista oprema, a i trošak gotovo je jednak. Uz visoke troškove sakupljanja, opravdano je pitanje zašto se inzistira na odvajanju na izvoru svega i svačega? Odgovor možda znaju samo upornim zastupnicima »tri šarene kante na ulici + komposter u stanu«? S prezirom odbijam mogućnost »uvoznih« interesa, iako »šarene kante« uvozimo, a što se tiče kompostera …

Bliže nam se penali EU-a

Nisam spominjao »Marišćinu« i »Kaštjun«, dva tehnološki promašena županijska centra za obradu otpada, kao »šećer na kraju« gorke istine naših zabluda o otpadu. Čekam da moju tezu o promašaju (konačno) opovrgne pomoćnica ministra, gospođa Lidija Runko Luttenberger. Ona kao važnu referencu u svom životopisu ističe činjenicu da je sudjelovala u radu izabranih »prof-dr-mr-brrrrr«, koji su papirnato oborili tri zasebne revizije, između ostalih i moju, koje su upozoravale na promašaj »Marišćine«, kada je za popravak bilo vremena. Gruba stvarnost izgleda da se jako poigrala sa stručnjacima na papiru.

Imao sam priliku u subotu biti na tribini građana u Gradu Bakru. Odlučili su dio odgovornosti za razvoja preuzeti u svoje ruke. Pripremaju lokalni plan razvoja. Tamo sam saznao da se još ne zna koju cijenu će plaćati građani za preuzimanje otpada na Marišćini. Spomenuta je cifra dodatnog troška od 140 eura po toni – 3- 4 puta veća od obećane! Iako ni to nije sve. Biti će i skuplje jer se dnevno udaljavamo od mogućnosti ispunjavanja obaveza koje smo preuzeli prema EU, a one se ne mogu ispuniti niti s tehnologijom »Marišćina«, niti kompostiranjem u stanovima.

Do kuda seže upornost inzistiranja na promašaju »tri šarene kante + komposter u stanu + Marišćina«? Čini mi se sve do skorih penala za neispunjavanje obaveza.

Inače i ja spadam, možda ne u mjeri kao ministar Dobrović, u savjesne građane. Imamo kompostirnicu, u kutu velikog dvorišta, bez susjeda u blizini. Redovno idemo i po naknadu za ambalažu. Korisne sirovine odvojeno odlažem u postavljene šarene kante, iako znamo da od toga nema koristi, jer se odvojeno sakupljeni otpad odvozi na odlagalište, ….. I možda je upravo ono što doživljavam u praksi razlog da upozoravam, kako bi se konačno prestali udaljavati od zacrtanih ciljeva i kako bi izbjegli plaćanje za neispunjeno.