Kompleks bijede

Kompleks bijede

Čovjek rođen i odrastao u gradu gleda na to, razumije se, drugim očima. Sit je i stakla, i asfalta, i betona. Pod nogama voli osjetiti kaldrmu, a još više šljunčanu stazu koja vodi između stabala. Kroz prozor hoće gledati krošnje (a u njima pokoju pticu), a ne tuđe aute i balkone

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Čovjek čezne za onime čega nije imao u djetinjstvu. S tom glosom počinjem pisati ovaj članak na temu budućeg izgleda našega glavnoga grada, bijelog nam Zagreba. Zašto baš tako?

No počnimo redom. Dijete nešto želi, a ne može mu biti – i onda cijeli život za time teži, teži da zadovolji svoju djetinju želju. No ne može je zadovoljiti. Jer kada je zadovolji jednom, javlja se želja da je zadovolji i drugi put i tako se red želja i njihovih prividnih zadovoljenja proteže u nedogled, do smrti. No čovjek toga najčešće nije svjestan pa cijeli život živi u uzaludnoj nadi da će mu se želja na kraju ispuniti. Kažem „u uzaludnoj nadi“ jer riječ je o podsvjesnoj želji, podsvjesnom porivu koji kao takav nikad ne može biti zadovoljen.

 Ima za to mnogo primjera, posebice u one generacije koja je stasala u ratno i poratno doba. Za moju je majku primjerice šlag (tučeno vrhnje) bio san. Nikako ga se nije mogla najesti. Jednom ga je, neposredno nakon rata, pojela punu zdjelu, već natučenog za tortu – i nije joj se ogadio. Poznavao sam jednog, danas već pokojnog gospodina koji nije jeo nijedan kruh osim bijelog, a crni kruh (kojeg je jedino bilo za vrijeme rata) nije mogao ni smisliti: pecivo s maslacem uz bijelu kavu – hrana za bogove! Slično je i s gomilanjem odjeće, obuće, pa i kupovanjem velikih i skupih automobila.

Amerikanac ne misli o automobilu više nego Hrvat o cipelama

Bio sam u Americi. Tamo nitko ne mari kakvu odjeću nosi ni kakav auto vozi. Odjeća služi zato da se čovjek u njoj ugodno osjeća, a auto da se lako i brzo dođe tamo gdje se treba doći. Da čovjek ima onoliko odjeće koliko hoće i da si može kupiti automobil prema svome ukusu i potrebama samo se po sebi razumije. Amerikanac ne misli o automobilu više nego Hrvat o cipelama.

Kompleks bijede koji je mučio ratnu i poratnu generaciju muči i ljude koji su sa sela došli u grad. Kako sam u djetinjstvu provodio praznike na selu dobro poznajem taj osjećaj. Nema vodovoda, nema tekuće vode, nema zahoda (nego se prazniš po šumarcima), nema kupaonice (nego se pereš u lavoru)… Ako gdje hoćeš doći moraš staviti put pod noge, svuda ići pješice, po blatu i prašini. Ako ti se i posreći da nekamo ideš autom, nadrmat ćeš kosti i nagutati se prašine jer ceste nisu, razumije se, asfaltirane. Vrhunac luksuza na selu je da kada iziđeš iz kuće ne staneš u blato. Stoga će „napredni seljak“ izliti betonsku ploču ispred kućnog praga (na kojoj će – avaj! – uvijek biti blata). I takav će čovjek, kada dođe u grad uživati u popločenim ulicama (bez traga blata!), asfaltu, betonu, u visokim zgradama, u neboderima, u svjetlima velegrada…

Zagreb – grad parkova

Čovjek rođen i odrastao u gradu gleda na to, razumije se, drugim očima. Sit je i stakla, i asfalta, i betona. Pod nogama voli osjetiti kaldrmu, a još više šljunčanu stazu koja vodi između stabala. Kroz prozor hoće gledati krošnje (a u njima pokoju pticu), a ne tuđe aute i balkone. „Zagreb je fenomenalan grad“, reče neki Englez. „Ne možeš nigdje stati a da ne vidiš bar jedno stablo.“ Tako i jest.

Zagreb je grad parkova. Kreni sjeverno od Ilice i već ćeš se nakon deset minuta hoda naći u šumi što se pruža obroncima Medvednice. Odi na Savu. Možeš šetati savskim nasipom do mile volje, gledati vodu koja teče i vrbe koje pokraj nje rastu. Zagreb ima draž Pariza: grad koji je unatoč svoje veličine zadržao čar gradića, poput nebrojnih „mjesta“ (ni sela ni grada) na našoj obali. Hemingway je o Parizu napisao autobiografski roman A Moveable Feast. Jasno je zašto ga nije napisao o New Yorku.

Ono što nam se sprema novim GUP-om ne sluti na dobro

Nadajmo se da će tako i ostati. Nadajmo se da će Zagreb i dalje biti grad šuma i parkova, grad kafića i malih restorana, grad u kojem se živi ugodno, veselo i opušteno. Kažem „nadajmo se“ jer prema onome što nam se sprema prema novom prijedlogu Generalnog urbanističkog plana, famoznog GUP-a, ne sluti na dobro. Zašto? Zato što su na čelo Zagreba došli neki novi ljudi koji Zagrebu ne pripadaju, koji ga nikad nisu ni nikad neće razumjeti.

Ne možeš grad razumjeti ako se u njemu nisi rodio i u njemu odrastao. Grad je za takve, koji su došli sa sela, samo mjesto na kojem ima onoga čega na selu nema, a to su visoke kuće, asfalt i beton. Pa kako takav seljak-građanin upravo toga – asfalta i betona – nije imao u svome seljačkom djetinjstvu, nastoji se njima okružiti u svojoj građanskoj starosti. Tako bi to nekako bilo s gledišta psihologije. A s gledišta politike? Politika koja se temelji na nečijim podsvjesnim željama, da ne kažem kompleksima, nikad ne vodi na dobro. Političar ne smije biti manijak. Sjetimo se Adolfa Hitlera.

Komentari su zatvoreni