“Komarac” koji je pokorio Monte Carlo

“Komarac” koji je pokorio Monte Carlo

(Fotografije: Wikimedia Commons)

Amilcar je postao najpoznatiji po svojim jednostavnim automobilčićima, minimalističke i zahvaljujući tome lagane šasije, što im je unatoč nejakim motorima omogućavala sasvim pristojne performanse. Takva su majušna vozila (voiturette) u Francuskoj bila vrlo popularna nakon rata

Boris Jagačić

Pod anagramom Amilcar sastavljenom od imena osnivača skrivao se mali francuski proizvođač automobila kojeg su na ostacima Le Zebre nakon Prvog svjetskog rata osnovali Emil Akar i Joseph Lamy. Premda to nisu bili njegovi jedini proizvodi Amilcar je postao najpoznatiji po svojim jednostavnim automobilčićima, minimalističke i zahvaljujući tome lagane šasije, što im je unatoč nejakim motorima omogućavala sasvim pristojne performanse.

Takva su majušna vozila (voiturette) u Francuskoj bila vrlo popularna nakon rata, pa ih je bilo različitih marki od kojih možda ponajviše pozornosti zaslužuju upravo Amilcarovi primjerci. Za razliku od njih, Amilcar se mogao pohvaliti vlastitim četverocilindričnim vodom hlađenim motorima male zapremnine, dok su ostali uglavnom posezali za već postojećim pogonskim strojevima drugih (uglavnom većih) proizvođača.

Pod oznakama koje su počinjale slovom C skrivali su se tipični predstavnici malih poslijeratnih automobila za sve koji su se htjeli jeftino voziti, ali se zbog skromnije situacije u džepu nisu željeli odreći zabave. Amilcari se, zahvaljujući svojoj okretnosti i poslušnosti, pamte kao vrlo zabavni i zahvalni auti, a svoju su spretnost dokazivali i na trkalištima.

Amilcar CC iz 1921. godine

Samo 431 kilogram

Prvi proizvod Amilcara ugledao je svjetlost dana 1920. godine. Bio je to »CC«, koji je poslužio kao osnova za kasnije modele. Vozilo je stajalo na lisnatim oprugama. Pokretao ga je redni četverocilindraš zapremnine 903 ccm s bočnim ventilima. Bila je to jedna od kreacija Edmonda Moyeta, čovjeka zaduežnog za osmišljavanje modela, što ih je obično testirao Andre Morel, kojeg se za upravljačem Amilcara moglo vidjeti i na utrkama. Prvi Amilcar bio je toliko jednostavan da je imao izravni prijenos bez diferencijala, koji je tek naknadno ubačen. Dvosjedom iz 1922. čija je masa bez putnika iznosila tek 431 kilogram počinje širenje ponude.

Prvi u nizu »novopridošlica« – »C4« – odlikovao se dužom šasijom u odnosu na prethodnika i motorom od 1004 ccm, dok se pod oznakom »CS« skrivala sportska izvedenica s pogonskim strojem zapremnine 985 ccm. Amilcar CS3 mogao je sukladno imenu prevoziti (čak!) tri osobe, od kojih

se jedna vozila u šiljatom repu auta. Većina automobila napravljena je u tzv. Petit sport karoserijskoj izvedbi. Bili su to uski dvosjedi s oštrim repom. Do 1929. godine, kada se C-serija prestaje proizvoditi, izašle su i sportskije izvedbe.

Pojavljuje se »CGS«, gdje je GS stajala kao kratica za »grand sport«. Taj je napravljen na osnovi »CS-a«, ali je motor za potrebe ovog primjerka radna zapremnina motora povećana na 1074 ccm, a šasija je izdužena i ojačana. Motor dobiva aluminijsku glavu i novi sustav podmazivanja, sada pod pritiskom te je automobil iako teži od prethodnika mogao premašiti 120 km/h što se u ono doba i za takvu kategoriju pamtilo kao više nego hvalevrijedan rezultat.

Amilcar CGS

No Moyet je imao na umu nešto još uzbudljivije. »CGSS« ili »Surbaisse« iz 1926. prepoznaje se po osjetno nižem ležištu i hladnjaku. Nekoliko legendarnih primjeraka ovog mališana čuveni su po tome što je u njih ugrađen Cozette kompresor čime im je snaga narasla na 35 KS (pri 4500 o/min). Teško se sjetiti nekog mališana s takvim rješenjem, pogotovo iz istog razdoblja. Standardni su raspolagali s pet »konja« manje.

Amilcar ili Citroën

Kompresorska izvedenica je, dakako, odmah zagospodarila klasom nakon pobjede u Monte Carlu 1927. godine. No tih »warholovskih« pet minuta slave brzo je prošlo i nakon tog uspjeha tvrtka počinje stagnirati, zatim neizbježno i zaostajati. Glavni problem – nedostatak kapitala – mučio je pored Amilcara i ostale male proizvođače. Modeli se nisu mijenjali dovoljno učestalo, pa iako su im konstantno popravljane performanse, krajem 1920-ih bila su to kako izgledom, tako i tehničkim rješenjima zastarjela vozila.

K tome, veliki proizvođači uzimaju sve više maha uvođenjem velikoserijske proizvodnje, u čemu je prednjačio Citroën. Kupci zapravo više i nisu imali dilemu izbora – zastarjeli i skuplji Amilcar ili moderniji i jeftiniji Citroën. Amilcarovi je izrađivali automobile u daleko manjem broju i nije ih mogao prodavati po Citroënovim« cijenama. Jačanje kupovne moći potpomoglo je da ovakvi automobilski mališani, za kakve je bilo sve manje zainteresiranih, odu sa scene.

Zbog toga Amilcar nastavlja s proizvodnjom svojih većih turističkih automobila, nazvanih abecednim redom »ES«, »JS«, »LS«, »GS«, ali s dvojbenim uspjehom. Automobila serije »C« je od 1920. do sredine 1930. napravljeno nešto manje od 11.000. Povijest Amilcara završava 1939. godine kada proizvođač prestaje s radom.

Komentiraj

*