Koliko radimo?

Ako se osvrnemo oko sebe, ogroman broj ljudi ne radi. Njima se čini da je dobiti posao najveća blagodat koja bi im se mogla dogoditi. Oni će prihvatiti bilo kakav posao, pod bilo kojim uvjetima jer treba osigurati svoj kruh

Alisa W.

Budući da sutra slavimo Praznik rada, koji mnogi, usprkos najavljenoj kiši, tradicionalno žele provesti roštiljajući u prirodi, osjetila sam potrebu napisati nešto o tom prazniku. Danas se Praznik rada uzima kao odličan dan za odlazak u prirodu, a većina ne zna, zaboravila je ili ih jednostavno nije briga, da taj dan obilježava borbu u kojoj su se radnici uz velike žrtve borili za bolje uvjete rada, protiv izrabljivanja i to ne samo za sebe već za sve nas. Praznik rada se često povezuje s komunizmom (?!?) iako zapravo nikakve veze s njim nema. Suvremeni život još uvijek donosi borbe za prava ljudi koje traju, bore se za pravo na različitost, pa me tim više čudi kako olako zaboravljamo velike pobjede koje su nam donijele veću kvalitetu života, veća prava i današnji način života. Ili je možda upravo zbog zaborava i ova dobivena bitka izgubila sjaj? Čak možda opet sve više izgleda kao izgubljeni „teritorij“?

Ako se osvrnemo oko sebe, ogroman broj ljudi ne radi. Njima se čini da je dobiti posao najveća blagodat koja bi im se mogla dogoditi. Oni će prihvatiti bilo kakav posao, pod bilo kojim uvjetima jer treba osigurati svoj kruh. Zaista im ne možemo zamjeriti.

A što je pak s onima koji rade? Oni će raditi bilo kakav posao, pod bilo kojim uvjetima jer imaju posao, ako oni ne žele ima ih koji na posao čekaju. I oni moraju osigurati svoj kruh. Zaista niti njima ne možemo zamjeriti.

A kome onda možemo zamjeriti?

Kako se zapravo za sve u životu moramo izboriti sami, nije iznimka da to moramo učiniti i na području profesionalnog života!

Potrebno se je zapitati:

Radim li više od 8 sati?

Plaćaju li mi prekovremeni rad?

Jesam li sam pošteno plaćen/a za svoj rad?

I najvažnije pitanje:

Bojim li se na poslu založiti za sebe?

Nije ovo nikakav poziv na ustanak, ali dobro je za početak u glavi posložiti neke stvari, nije sve „OK“ i to treba reći. Priznajte to prvo sebi, onda podijelite s osobama oko sebe… Možda će se stvari početi mijenjati na bolje.