Koliko “para” – toliko zdravlja

Koliko “para” – toliko zdravlja

Zdravstvene vlasti neprestano nabijaju namete uključujući i zadnji ukaz, koji će onima koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje svaki posjet liječniku naplaćivati 10 kuna. Uključuje to iščitavanje nalaza, vađenje krvi, konaca, previjanje…

Snježana Kratz

Briga o zdravlju pacijenata najvažnija nam je stavka rada, kao i kvaliteta usluge, česte su riječi zdravstvenih otaca kojima je uvijek, to tvrde, stalo do pacijenata. Ne treba u to sumnjati, kao ni u činjenicu da u naravi koliko para imaš, toliko si zdrav. Jer kako drukčije (pro)komentirati ovih dana najavljen zdravstveni ukaz za one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje, plaćanje po 10 kuna za svaki posjet liječniku. Podrazumijeva to iščitavanje nalaza, vađenje krvi, konaca, previjanje rana…

Jesu li zdravstveni velikodostojnici pozbrajali tko su to oni koji dopunsko zdravstveno osiguranje nemaju? Pa u 30 % sirotinje u Hrvatskoj nemali je broj onih koji dopunsko osiguranje ne da neće, već nemaju od kuda plaćati. Hoćemo li se ovim brižnim ukazom vratiti u vremena Šenoinog Ivice Kičmanovića, kada je puk, nakon što (p)oboli jedino mogao pozvati »božanskog liječnika«, odnosno svećenika da se pomoli za zdravlje oboljelog, pa što Bog dade.

Ima osmijeha i u javnom zdravstvu, osmijeha pravih liječnika koji će prihvatiti pacijenta i početi ga liječiti već samim pristupom, koji neće biti već u startu određen težinom lisnice

Nije stoga začudno pitanje do kuda i kada će država stati s nametima i plaćanjima, a posebice u zdravstvu, gdje se u onom javnom na preglede čeka mjesecima, pa i po godinu dana (magnetska rezonanca), dok se u nemalom broju izniknulih privatnih poliklinika i liječnik na red, naravno uz rasterećeni novčanik odmah dolazi. Ide to po onoj »ako nećeš čekati, plati pregled« pa je stvar riješena. A što je sa onima prosječnima i statusom ispod, koji si ne mogu priuštiti plaćanje pregleda, a kamoli obradu u finim, mirišljavim poliklinikama gdje je sve podređeno pacijentu i njegovom novčaniku.

Za besplatni pregled kod privatnika – nagradna igra

Trebaju li potrebiti pacijenti igrati nagradne igre ili pak u televizijskim promidžbenim uprizorenjima makeovera – prije i poslije – moliti se Svevišnjem da baš njih u određenoj temi televizijske emisije odaberu za besplatni doktorski uradak? Naravno, uz istodobnu reklamu jer prilog će se gledati sveudilj, pa eto novih pacijenata i prihoda liječnicima koji svoj rad zna se »krunišu« i zakletvom. Gotovo svetom, onom Hipokratrovom (lat. Corpus Hippocraticum)!

Mijenjala se ona, naravno, od glasovitog grčkog liječnika do danas, a znana je i kao Ženevska deklaracija prihvaćena svojedobno i od Svjetskog liječničkog udruženja (World Medical Association). Sadrži to liječničko »sveto pismo« ponajprije njihovo obećanje kako će svoj život staviti u službu humanosti, svoje će zvanje, kaže se, obavljati savjesno i dostojanstveno, najvažnije će liječniku biti briga za pacijenta… Poštivat će, nadalje tajne onog tko im se povjeri, neće u obavljanju svoje liječničke dužnosti na liječnika utjecati vjerska, nacionalna, ratna, politička, klasna i druga pripadnost. Podario je liječnike etičkim principima i moralnim načelima taj Grk, otac medicine.

Protekom vremena, eto dođosmo do toga da za pristup liječniku koji vam treba pomoći valja, nažalost prvo pripremiti lisnicu, spremiti se na čekanje (u nemalom broju slučajeva javno zdravstvo) tj. plaćati dopunsko osiguranje. Jer po novom, ako ga nemate, svaki je posjet liječniku u cjeniku. Netko će reći: Pa od čeka i tko će financirati zdravstveni sustav, ako nećemo mi njegovi korisnici? Pa i to, rekli bismo stoji no što zauzvrat većina građana u javnom zdravstvu dobiva? Za specijalističke preglede ili pak fizikalnu terapiju nerijetko je to višemjesečno čekanje, kojeg kod privatnika nema, uz dobru im cijenu.

Tako EKG ili ultrazvuk srca u prosjeku košta 300 – 400 kuna, magnetska rezonanca, ovisno o privatniku od 1000 – 1500 kuna, pregled u kakvoj poliklinici koja se bavi koštanim sustavom i to onaj opći, prvi u prosjeku košta petstotinjak kuna. Zubari su posebna priča, pa ne čudi da vađenje zuba koje ne zahtijeva neke druge zahvate (ovisi o težini dijagnoze) treba izdvojiti od 200 kuna naviše. Uređenje zubiju i ugradnja pokojeg implantata, opet ovisno o slučaju, neće biti manje od 20 000 kuna. Dan apartmana u reći ćemo javnoj bolnici kreće se od 400 kuna naviše, ovisno je li riječ o jednokrevetnoj ili dvokrevetnoj sobi, nudi li isti televizor, kupaonu i sl. (oni u privatnim poliklinikama imaju svoje cjenike).

Kronična dijagnoza hrvatskih bolničkih ustanova

U drugom slučaju pacijenti će naići na kroničnu dijagnozu hrvatskih bolničkih ustanova u kojima manje-više nedostaje svega, od toalet papira, sapuna, posteljine. Liječnicima čak nedostaje gaza, vate, joda, a bolnički kreveti u nekima od njih gotovo su filmski primjerci ratne željezarije. Madraci za krevete upakirani su u najlonske presvlake koji se u ljetnim mjesecima bez klimatiziranih soba upare pa je ponajprije onima koji zbog kakvih prijeloma nepokretni leže na njima – neizdrživo.

Nema po bolnicama primjerice ni sušila za kosu, a onaj tko o tome ne povede računa i ne ponese ga od kuće, zbog možebitnog će ležanja u bolnici, lasi trljajući sušiti ručnikom. Doduše, to će se sve pacijentu ponuditi u javnom zdravstvu, ali ako plati jer to ulazi u svojevrsni nadstandard. Dobit će tada i čiste, mirišljave ručnike, telefon, klimu, na odabir ponudu od dva ili čak tri jelovnika, televizor, a neće nedostajati ni rola toalet papira. Jer, ona eto ulazi u nadstandard! Ono što pacijentima u nekim bolnicama, odnosno odjelima također neće nedostajati jest vikend iznajmljivanje televizora za par desetaka kuna po danu. Nerijetko to bude i duže jer sapunice se prate i iz bolničkog kreveta.

Spomenuti se nedostaci zasigurno neće dogoditi kod privatnika jer tamo će svaka zdravstvena stavka u pravilu biti začinjena udobnošću i »finim« ambijentom, uz neizostavne osmijehe osoblja. Ima osmijeha i u javnom zdravstvu, osmijeha pravih liječnika koji će prihvatiti pacijenta i početi ga liječiti već samim pristupom, koji neće biti već u startu određen težinom lisnice. Opet će netko reći: Pa što onaj tko ima zašto si ne bi platio vrhunsku njegu, liječnike, ambijent? Da, a oni koji nemaju ili nemaju dovoljno za privatnike, što s njima? Takvi neka se javljaju na akcije koje su počele provoditi i neke privatne poliklinike. U priskrbljivanju pacijenata organiziraju dane otvorenih vrata s prvim besplatnim pregledom, često (otkud im brojevi) ljude u jutarnjim satima nazivaju na privatne kućne telefone pa čak i mobitele kako bi, ako imaju neki zdravstveni problem (tlak, šećer) došli na besplatni pregled.

Divno je to i humano, ali takvom nekome s određenom boljkom drugi posjet humanističkoj liječničkoj lokaciji neće više biti besplatan. I što onda, kako se nadalje liječiti ako se ustvrdi kakva dijagnoza na besplatnom pregledu? Plaćanjem na rate? S karticama? Da, a onih 30 % hrvatskih neimara koji nabrojeno nemaju? Kako će se oni liječiti kod privatnih zdravstvenih ponuditelja?

Što bi na sve to rekao liječnički otac Hipokrat? No da ne bude sve beznadežno, valja se prihvatiti učenja, da ne kažemo informiranja. Jer postoje liječničke ordinacije koje imaju ugovor(e) s HZZO-om pa se pregledi i zdravstvena obrada plaćaju nešto manje. Valja zato provjeriti koje su to, što je sve potrebno da cijena im usluge ne bude šokantna, treba li uputnica, koliko vrijedi i sl. Za sve to treba malo zagrijati stolicu, pogledati i zakone i dobro se informirati, što uključuje i one bez dopunskog osiguranja koje možebitno i ne znajući ostvaruju i bez plaćanja.