Koliko bi naši suci “odrezali” za izjavu poput: “Donald Trump je blebetalo i varalica”?

Koliko bi naši suci “odrezali” za izjavu poput: “Donald Trump je blebetalo i varalica”?

(Foto: Shealah Craighead / www.whitehouse.gov)

U SAD-u izjava ne može izazvati duševnu bol i nesanicu. Zašto može kod nas?

Da netko zaboravi upisati primanja u imovinskoj kartici, pa pogoduje rodijacima imovinom ili položajima, pa pogoduje ili sam sebi uzme… ne, to nije razlog za ostavku. Kupovanje diploma, namještanje javnih natječaja, gubljenje sudskih spisa, odgađanje sudskih rasprava zbog trivijalnosti, naša je svakodnevnica

dr. sc. Viktor Simončič

Ja sam smo jedna, ali sam ipak jedna. Ne mogu sve, ali mogu nešto; neću odbiti napraviti nešto što mogu (Hellen Keller)

Viktor Simončič

Slovenska vlada stara je par mjeseci i evo smijenili su već tri ministra. Jednog jer je nespretno uvjetovao da će pomoći lokalnoj sredini bude li ona »na liniji« vladajućih. S hrvatskog gledišta, smiješan razlog za smjenu. Kod nas je normalno da se pogoduje svojima, a kome bi inače. Ne valjda onima iz opozicije.

Drugog su smijenili jer je u njegovom ministarstvu navodno bilo mobbinga, a dao je službenim autom nekamo prevesti i nekoliko knjiga. S hrvatskog gledišta, smiješan razlog za smjenu. Pa kod nas je premijer suveren, a ministri imenovanjem dobivaju feude, u kojima vladaju po principu rodijačke hijerarhije. Kad dobiju feud, odmah smijene sve nepodobne.

Trećeg su smijenili jer je u bivšoj vladi naručio neku navodno preskupu maketu za projekt drugog kolosijeka željezničke pruge Kopar – Divača. Je li maketa stvarno bila preskupa ili ne tek će se dokazivati, ali trag sumnje ne dozvoljava da netko obavlja funkciju ministra. S hrvatskog gledišta, smiješan razlog. Protiv naših se vlastodržaca kao na traci vode postupci za sumnjive radnje i nikome ništa.

Politička odgovornost kao nepoznanica

Kod nas čak niti očita odgovornost, bilo zapovijedna, bilo zbog izravne umiješanosti u kokošarsko falsificiranje putnih naloga šefa Vladinog ureda nije razlog da ne ostane na apanaži saborskog zastupnika. Odgovornost ministara zdravstva, čak i za slučajeve smrti izazvane nemarom i očitom neučinkovitošću sustava nije razlog niti da se pomisli na moguću ostavku. Da netko zaboravi upisati primanja u imovinskoj kartici, pa pogoduje rodijacima imovinom ili položajima, pa pogoduje ili sam sebi uzme… ne, to nije razlog za ostavku. To se pravda lakonskom izjavom »pa to svi rade«. Ispada da je ostavka kod nas moguća samo za kapitalno kršenje svih mogućih normi vladanja, pod uvjetom da se ona ili on usput i zamjere suverenu.

Prepisati diplomski, kupiti diplomu, dobiti na pravdi Boga na natječaju … spada u kavalirske delikte koji samo uvećavaju moć pojedinca. Da se izgubi sudski spis, da se oslobađa nekog dilera uhvaćenog s drogom, a osudi onoga tko uzgaja tri stabljike marihuane, da je sinkopa razlog za odugovlačenje postupka, da se sudske rasprave kapitalcima odgađaju ako netko slučajno kihne … je svakodnevna trivijalnost.

»Packa« iz Europske komisije

I ne čudi izjava koju je dala povjerenica Europske komisije za pravosuđe Věra Jourová: »U Hrvatskoj reforma pravosuđa još uvijek traje, ali smo zabrinuti da je došlo do stagnacije. Voljeli bismo vidjeti brže presude, više transparentnosti te manje aktivnih spisa na radnim stolovima sudaca. Riječ je o praktičnim promjenama koje se mogu riješiti gotovo u hodu, a zahvaljujući kojima bi hrvatsko pravosuđe postalo znatno efikasnije i transparentnije. Najviše sam zabrinuta zbog nedostatka povjerenja vaših građana u pravosuđe. Hrvati moraju početi vjerovati u vladavinu prava, kao i objektivnost i pravdu sudskih presuda«.

Izjava je umotana u diplomatski jezik. Prevedeno, izjava znači da kod nas pravosuđe ne funkcionira, da se odluke donose prema kaputu i da unatoč velikih izjava o demokraciji i vladavini prava još uvijek vrijedi kako ni med cvetjem ni pravice.

O tananom zdravlju i osjetljivim dušama utjecajnih stanovnika Hrvatske sam već pisao: https://zg-magazin.com.hr/kune-kao-ucinkovit-lijek-za-dusevnu-bol-i-nesanicu/. Neutjecajni, oni na marginama društva su zdraviji, pa njihovo zdravlje ne djeluje niti ako ih se prozove stokom sitnog zuba. Gotovo je zabrinjavajuće kako riječi, pa makar i istinite mogu poremetiti snove, narušiti duhovnu ravnotežu pa čak i stid utjecajnih. Stid ne za učinjeno, već jer je netko javno objavio zbog čega bi se netko trebao stidjeti. Naše pravosuđe kunama liječi i oslobađa i osjećaj stida. Zanima me koliko bi naši suci »odrezali« novinaru Bobu Woodwardu za knjigu Strah o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i izjave: »Idiot je, ništa mu se ne može objasniti’«, »Donald Trump je blebetalo i varalica« i sl.

Javni djelatnici su podvrgnuti sudu javnosti

U našem političkom i društvenom životu još nismo došli do lekcije u kojoj je svaki javni djelatnik podvrgnut sudu javnosti, i odgovornosti za povjerena mu područje i sredstva. Predlažem da premijer i Predsjednica, zakonodavci, suci, tužitelji, sveučilišni nastavnici, urednici i novinari pogledaju film Narod protiv Larryja Flinta. U filmu se priča o napadu na izdavača porno časopisa Hustler. Nakon medijske hajke jedan ga čak upucao i trajno vezao za kolica. On se od hajke branio napisavši kako je jedan od tužitelja napravio neku strašnu stvar s rođenom majkom. Mislim da se spominje čak incest. Naravno, to nije bila istina. Bio je tužen. Sve je došlo do Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država koji je odlučio da je osobna stvar kako netko shvaća neku izjavu i da za to nema mjesta za zakonsko postupanje. U SAD-u izjava ne može izazvati duševnu bol i nesanicu. Zašto može kod nas?

Predlažem da se pogleda i film Novine. Washington Post i New Yorker Times usred rata u Vijetnamu objavljuju kako političari namjerno produžuju agoniju u izgubljenom ratu. Sve završava pred sudom. Sud odlučuje da su imali pravo objaviti tajne dokumente. Obrazloženje: novine su tu da služe onima kojima se vlada, a ne onima koji vladaju.

Simpatije spram SAD-a zbog slobode govora, ali ne i njihove vanjske politike

Sve simpatije SAD-u za slobodu govora, ali to što radi službena sadašnja, a radile su i mnoge ranije politike ni pod razno ne može dobiti moje simpatije. Intervencije protiv svakog političkog sistema koji im nije po volji, a ima nafte ili nešto drugo, od Iraka, Ukrajine, Libije, Sirije, pa evo najnovije protiv Venezuele smatram anticivilizacijskim i antidemokratskim, pa i sramotnim. Ispada da je danas jedina efikasna obrana od vanjskog demokratskog neprijatelja posjedovanje atomske bombe.

Američki predsjednik Donald Trump i vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-un (Foto: Facebook/WhiteHouse)

Kolikogod su mi diktature strane, zamišljam što bi bilo sa Sjevernom Korejom da nema atomsku bombu. Naravno, odmah povlačim ručnu, jer vjerojatno moja percepcije širenja demokracije vojnim intervencijama počiva na indoktrinaciji iz onog sistema koje se još nisam otarasio. A činim sve da konačno i ja dokučim prednosti širenja demokracije po sintagmi s prosvjeda protiv rata u Vijetnamu: »Bombing for peace is as like f…… for virginity«.

Inače sam daleko od toga da podržavam sisteme koji onemogućuju građanima da napuste državu, ako ne mogu promijeniti stvari i ako žele bolje. Dok je još bilo DDR-a, 1989. godine sam bio u napasti posjetiti Istočni Berlin. Već sam prošao zapadnonjemačku kontrolu putovnice na kultnom graničnom prijelazu Chekpoint Charlie. Prolazeći kroz limom obloženi tunel ka istočnom dijelu okrenuo sam se i rekao ne idem tamo, od kuda drugi ne mogu slobodno u mom smjeru. Nisam bio u DDR-u, ali kasnije jesam i u Berlinu i Drezdenu, Schwerinu i drugdje. Kao da me danas nekako ne privlači nova posjeta SAD-u. Vjerujem da će me taj osjećaj uskoro proći.

Komentari su zatvoreni