Koji to vjetar puše s Alpa, a da ne može prijeći Sutlu?

Koji to vjetar puše s Alpa, a da ne može prijeći Sutlu?

I što to puše s Balkana, a da ne utječe na Slovence?

(Julijske alpe i Triglav / Izvor fotografije: http://bih-x.info (Creative Commons 3.0))

Boja slovenskih »zelenih« je kod njih drugačija od ove kod nas. Kod njih zeleno znači biti zreo, a kod nas nedozreo! Raspisali su natječaj kako bi im se javila općina koja želi objekt za iskorištavanje goriva iz otpada. Javilo se sedam općina koje žele da se taj objekt gradi kod njih

dr. sc. Viktor Simončič

Mnogi od nas su dobri u startu, ali loši u finišu bilo čega u šta se upustimo. Čak štoviše, ljudi su skloni da odustanu nakon prvog znaka poraza. Dok osoba koja upornost načini svojim životnim motom, otkriva da će se poraz konačno ‘umoriti’ i odstupiti. Poraz se ne može nositi sa upornošću. (Napoleon Hill)

Viktor Simončič

Prošli sam tjedan doživio jedno u nizu razočarenja u struku i pojedince. Kod sanacije jednog prostora nepotrebno su i pogrešno uzeti uzorci, dodatno su pogrešno interpretirani podaci pa je od benignog slučaja nastao problem nepostojećeg opasnog otpada i nepotrebnih troškova. Kako beskrajno vjerujem u ljudsku dobronamjernost neznanje i donošenje odluke da se troše milijuni društvenih para „u ništa“, za sada smatram kolektivnim sljepilom. Ne vjerujem u zle namjere, iako neznanje ne opravdava. Pokušavam preko „institucija sistema“ skinuti povez preko očiju. Ako uspijem, biti ću sretan i neću spominjati imena. Uspjeh će biti da se slični slučajevi ne ponove. Ako ne uspijem, onda znači da je povez preko očiju namjeran i da kolektivno sljepilo nije sljepilo, već namjera za nešto što zaslužuje drugačiji naziv. Onda ću objaviti detalje urbi et orbi.

U uspjeh nisam siguran. Neuspjesi, o kojima pišem postaju samo dodatni dokazi društva umanjene vrijednosti, što me ne oduševljava, niti mi laska što sam bio u pravu kada je trebalo. Dapače, i dalje me rastužuju. Ali nema tog neuspjeha koji će me spriječiti kukurikati, svanulo jednom ili ne.

Ovim povodom sjetio sam se dijelova iz moje knjige Društvo umanjene vrijednosti. Kao i u ovom slučaju, kao i toliko puta u životu trebao sam samo par puta kimnuti glavom i pohvaliti mudre misli pojedinaca, čiji autoritet proizlazi jedino iz činjenice da su ih s neke stranačke liste postavili na neko visoko mjesto ili imenovali ministrom. Kažu da bih bolje prošao.

Afirmacija struke bez stranačke iskaznice

Nisam mogao drugačije. (Str. 27). Ali nemam razloga za žaljenje, jer ja od ovog kako mi je, uopće ne znam može li bolje (ovo nije niti pošalica niti sarkazam, već istina).

Sjetio sam se i kako me je pitao jedan poduzetnik hoće li mi iznošenje činjenica na ovakav način pričiniti kakve neugodnosti i utjecati na moje buduće poslove. Za neugodnosti ne znam, ali na poslove koje bih mogao dobiti iz javnog sektora ne može utjecati. Nakon odlaska s mjesta pomoćnika ministra i direktora Državne uprave za zaštitu okoliša. Bio sam jedan od eksperata koji su se bavili pitanjima utjecaja proširenje na EU okoliš, član ekspertske skupine za Europu, na izradi scenarija razvoja svjetskih regija (GLOBE 4?),… Od 1995. godine niti jednom nisam bio angažiran ni na jednom projektu kojeg je financiralo Ministarstvo ili Fond. Nisam dobio niti jedan poziv za rad u nekoj komisiji ili povjerenstvu.

Znam da nisam jedini koji pokušava afirmirati struku u društvu koje je stranačku člansku iskaznicu postavilo ispred struke. Znam mnoge čije ideje nisu mogle proći neki uhljebljivački filtar. Žao mi je svakog tko je pokušao, trudio se, investirao i vrijeme i novac i bio zaustavljen zbog nečijeg primitivnog interesa. Koliko je tek onih idealista zaustavljenih rodijačkom ekonomskom doktrinom koje ne znam, a odustali su zbog nemoći?

Nisam htio pisati o ovome. Htio sam pisati nešto o hrpama otpada po zagrebačkim ulicama, kao o logičnoj posljedici (ne)činjenja, spomenuti kako je eto prosmrdio i Kaštjun, kako se kod nas u velikoj mjeri fekalne vode zbrinjavaju ili direktnim ispuštanjem u more ili negdje u neposrednom zaleđu uz more. Htio sam pitati za sudbinu o Imunološkog zavoda, pa pitati što je s istragom oko puknuća cijevi u Slavonskom Brodu i je li to imalo veze sa zagađenjem pitke vode ili je sve to bila farsa za publiku.

Iskorak Slovenije u gospodarenju otpadom

Morao bih nešto napisati i o novom iskoraku Slovenije na području gospodarenja otpadom. Oni znaju da bez energijske oporabe dijela goriva iz otpada ne mogu riješiti problem. Veliku zaslugu za to ima Združenje ekoloških gibanj Slovenije. Udruženje zelenih nevladinih organizacija. Valjda je kod njih zelena boja drugačija od ove kod nas. Kod njih zeleno znači biti zreo, a kod nas nedozreo! Raspisali su natječaj kako bi im se javila općina koja želi objekt za iskorištavanje goriva iz otpada. Javilo se sedam općina koje žele da se taj objekt gradi kod njih. Kada su prije par godina raspisali natječaj za lokaciju skladišta za nisko i srednje radioaktivni otpad javilo se šest općina. Njihov premijer je najavio i mogućnost gradnje nove nuklearne centrale.

Zbog intervencije da se za popunu radnog mjesta u javnoj tvrtki smatra najboljim kandidatom NN, javnost i politika je pritisak glavnog tajnika vodeće parlamentarne stranke ocijenila nemoralnim, i odstupio je. Inače kod njih se daju ostavke i za manje. Koji to vjetar puše s Alpa, a da ne može prijeći Sutlu. Što to puše s Balkana, a da ne utječe na Slovence?

Završavam poučak u ponedjeljak ujutro. Opet gorio otpad. Ovaj puta u Puli. Kako je prvo takvo gorenje otpada bilo slučajno, slučajno je bilo i slijedeće…nema sumnje da je i ovo, koje već po redu, rezultat „slučaja“. Prijatelj Tomislav Grizelj iz Sarajeva ovakav hrvatski način zbrinjavanje otpadom naziva čistilištem. Zamolio sam ga da tekst objavi na ovom portalu.

Tvoja staza

Čuj, kad ti je jako teško,
kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno
na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni
za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
taj tvoj put bez putokaza,
al znaš: to je tvoja cesta
što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta
za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tle tresneš
nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi,
ko da ništa bilo nije,
pa nastavi svojom cestom
još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu
i nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
bez cipela i kaputa,
al ćeš znati što si, tko si
i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
što jedino put svoj slijediš.

(Ratko Zvrko)

Komentiraj

*