Klimatske promjene: Trebamo djela, a ne riječi!

Klimatske promjene: Trebamo djela, a ne riječi!

Posljedice klimatskih promjena mogu biti razornije od rata i fašizma. One mogu dovesti do trenutka kada će nas Zemlja odbaciti kao stanovnike. A to nam je pred vratima. Stoga nam trebaju državnici koji će u ovako ozbiljnoj situaciji postići konkretan dogovor, a ne dogovarati se kako će se dogovoriti…

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Bitku dobije onaj koji je čvrsto odlučio da je dobije. (William Shakespeare)

Viktor Simončič

Počela je 26. konferencija stranaka konvencije o klimi u Glasgowu – COP26 (COP- (engl. conference of the parties). Okvirna konvencija o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija (UNFCCC – United Nations Framework Convention on Climate Change) bi, uz onu o Različitosti vrsta (Convention on Biological Diversity) trebala imati posebno mjesto u povijesti Hrvatske. To su prve dvije konvencije koje je Hrvatska potpisala u Riju lipnja 1992., nakon samo dva tjedan članstva u UN-u.

Vodio sam pripreme i bio član delegacije, predvođene tadašnjim premijerom, Franjom Gregurićem. Kada se 2012. godine održavala konferencija „20 godina poslije Rija ’92“, predlagao sam tadašnjoj ministrici da se primjereno obilježi događaj, pozivanjem za okrugli stol ondašnjih i tadašnjih vodećih osoba. Nije bilo sluha. Kako sam odlučio da ne umrem od skromnosti, koga zanima može pročitati „kako se stvarala diplomatska klima za Hrvatsku“ u knjizi Društvo umanjene vrijednosti, str. 130 – 134.

Puno forme, malo sadržaja

Što osobno očekujem od konferencije u Glasgowu? Puno forme malo sadržaja. Puno lijepih riječi političara za potrebe lokalnog biračkog tijela, kako će eto i oni, kako ćemo i eto i mi učiniti sve pa i više….. Past će i „n-ti“ dogovor, kako će se dogovoriti, da se treba dogovoriti o dogovoru i kako će to sigurno napraviti, samo što nisu. Nisam skeptik, ali „iskustvo mi šutjeti ne da“. Za para dana će se pokazati da li sam u pravu. Zato ovo pišem na početku COP26.

Od kuda dvojba da bi sve moglo ostati na diplomatskoj uljudnosti bez potrebnih akcija? Radi se o 26. sastanku. Znači da su se već 25 puta dogovarali, kako će se dogovoriti, da se treba dogovoriti. I na žalost, što su se više politički čelnici natjecali u obećanjima, počevši od prve UN konferencije o okolišu u Stockholmu 1972. do danas, okolišu ide sve gore.

Kada smo se počeli dogovarati da ćemo se dogovoriti, trošili smo onoliko koliko nam je Zemlja omogućavala. Tada je temperatura na Zemlji bila u prosjeku za pola stupnja niže, danas je dobrih stupanj viša od nečega. Današnje godišnje raspoložive količine obnovljivih izvora potrošimo na svjetskoj razini do kolovoza, a EU do svibnja. Neki su svoj dio potrošili poodavno, neki čak sve do 2100.

Bogati su 90 % odgovorni za klimatske promjene

I zašto još ne očekujem puno? Zato jer bogati, koji su dobrih 90 % odgovorni za današnje stanje klimatskih promjena, misle i dalje samo na sebe. Prije 6 godina su na COP25 u Parizu dogovorili, kako će se dogovoriti, da godišnje za zemlje u razvoju osiguraju 100 milijardi US$, svjesni, da će mjere borbe za sprječavanje porasta temperature na Zemlji od 1,5 stupnjeva siromašne dovesti u težak položaj. Ostalo je na dogovoru.

U Rimu, prije sastanka u Glasgowu, grupa država G20, koje čine blizu 60 % stanovnika, i koje doprinose klimatskim promjene s 80 %, ponovno se dogovorila, kako će se dogovoriti, o osiguranju onih u Parizu, obećanih 100 milijardi US$. Iako obećanje zvuči jako dobro, meni zvuči kao cinizam.

Ako je, kako mnogi ističu, zaustavljanje porasta temperature od 1,5 stupnja pitanje biti ili ne biti cijele civilizacije, kako drugačije razumjeti 100 milijardi US$ godišnje pomoći nego kao cinizam, kada je to iznos manji od 8 % godišnjeg vojnog proračuna, po naoružanju prvih 10 država, samo nekih 10 % proračuna država članica NATO saveza, ili nekih 13 % vojnog budžete SAD.

Naravno da će pored pomoći drugima, razvijeni izdvajati i za potrebe smanjenja utjecaja na klimatske promjene kod kuće. Iznosi koji se spominju su na tisućama milijardi. Ali nisu u pitanju iznosi. I lako bi ga bogati mogli izdvojiti, da je u pitanju samo novac. No problem se može riješiti samo u promjeni društvenih odnosa, jer se klimatske promjene ne mogu zaustaviti na paradigmi stalnog ekonomskog rasta. Za tako nešto nemamo (još?) političke lidere, niti na razini država, niti na svjetskoj razini. Sadašnji odluke donose samo za potrebe izbora sutra.

Kapitalizam ne može spriječiti klimatski aparthejd

Nažalost, Zemlja nije onaj popularni Papinov lonac, kojim se osigurava da tlak u loncu ne preraste iznad neke vrijednosti, a da se vatra (grijanje) ne mora smanjivati. Ventil, izumitelja Denisa Papina, se otvara kada se postigne željeni pritisak i ispušta višak tekućine (preko pare). Zemlja je zatvoreni lonac s nepropusnim poklopcem. Na Zemlji se ne može otvoriti neki ventil i ispustiti višak „CO2“ u svemir.

Pritisak na Zemlji se može smanjiti samo ako se smanji vatra. Ako se smanje emisije. Emisije se mogu smanjiti ako se odustane od stalnog gospodarskog rasta temeljnog na neodrživom razvoju i uz prelazak na obnovljive izvore, koje godišnje imamo na raspolaganju. Kako je Zemlja jedinstven prostor, vatru moraju smanjiti svi. Može li se?

Eh, da se nekim čudom pojavi kalibar državnika kakvi su bili Roosevelt, Churchill i Staljin 1943. godine, kada su, toliko različiti, u Teheranu shvatili da se fašizam može zaustaviti samo ako zajedno poduzmu akcije. Oni se nisu dogovarali, kako bi se trebali dogovoriti. Bio je rat i znali su da se moraju dogovoriti. Bili su odlučni i dovoljno mudri da su znali da bi svaki sam propao. Imamo li danas tu odlučnost i mudrost?

Posljedice klimatskih promjena mogu biti razornije od rata i fašizma. One mogu dovesti do trenutka kada će nas Zemlja odbaciti kao stanovnike. Nije to više puka fraza niti događaj na kojeg će trebati čekati tisućljeća. To je pred vratima. Danas se trebamo dogovoriti da pohlepe bogatih za više i više ne smije biti jedina pokretačka snaga. Moramo postati skromniji.

U Glasgow doletjeli s 400 privatnih zrakoplova!

Shvaćaju li oni kojima je dan prostor da prvih dana pričaju o kataklizmi koju nam mogu donijeti klimatske promjene uopće problem? Većina njih u Glasgow je stigla u jednom od 400 privatnih aviona. Neki američki milijarderi doletjeli su u Glasgow samo na čaj s britanskim princem Charlesom (koji je također doletio u Škotsku privatnim zrakoplovom).

Predsjednik Joe Biden je u Rimu imao povorku od 85 automobila i četiri zrakoplova za prijevoz sebe i svoje pratnje. Bill Gates, je proslavio rođendan na divovskoj jahti uz tursku obalu, do koje su gosti prevezeni helikopterom.

Kako će takvi političar od birača tražiti da postanu skromniji? Kako će im pojasniti da se umjesto posjedovanja po par automobila treba početi voziti u javnom prijevozu? Kako zahtijevati da se s bogatog stola da nešto i siromašnijima? Kako zahtijevati da se umjesto pojačanja grijanja zimi trebaju obući duga gaće? Političari znaju da uz takve zahtjeve ne mogu očekivati da budu ponovno izabrani. Hoće li imati petlje i ipak ustrajati, da pobijedimo?

Ako postoje neki „Roosevelt, Churchille i Staljin“ oni će znati kako. Tada bi Glasgow mogao postati Teheran. Može li Glasgow postati Teheran? Morat će. Ako ne uspije COP26, čekanje na dogovor oko dogovora do COP27 ili COP28 lako da više ne bi imao smisla.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni