Kiborzi, roboti i avatari kao zamjena za (prirodnog) čovjeka

Kiborzi, roboti i avatari kao zamjena za (prirodnog) čovjeka

Uistinu zastrašujuć  je „Project Russia 2045.“, koji ima za cilj stvoriti novu civilizaciju humanoida i avatara koji će moći preuzeti ljudske osobnosti nakon što ljudsko tijelo umre. U sklopu projekta predviđeno je presađivanje ljudskog mozga u robota, dok bi se do 2045. godine pokušalo s pohranjivanjem ljudske svijesti na računalni čip, čime bi se zapravo ljudski um prebacio u tijelo avatara i tako postao „besmrtan“.

Već danas je stvaranje kiborga (hibrida živoga i neživoga) u medicini nešto sasvim uobičajeno. Produljeni životni vijek čovjeka dovodi do porasta potrebe za zamjenom njegovih dijelova. Tako se izvorni organi i udovi čovjeka mijenjaju se zamjenskima, umjetno proizvedenima

Boris Jagačić

Kakve učinke na čovječanstvo ima agresivno uvlačenje sve raširenije i naprednije tehnologije u naše svakodnevne živote prikazano je na intrigantnom predavanju nazvanom  „Razgovor kiborga, robota i avatara“ koje je u četvrtak navečer održano u Europskom domu u Zagrebu.

Na predavanju su predstavljena najmodernija tehnološka dostignuća s područja informacijske tehnologije, robotike, strojarstva i medicine. Ona samo potvrđuju da je ono što se donedavno događalo samo u znanstveno-fantastičnim romanima moguće već danas i teško je naslutiti kuda će nas odvesti daljnji tehnološki napredak te predvidjeti što on donosi čovječanstvu.  Prof. dr. Igor Čatić, umirovljeni redovni  profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje predvidio je da će potpuno prirodni čovjek u roku od nekoliko desetljeća postati stvar prošlosti.

Igor Čatić, Dijana Bahtijari, Ivana Greguric i Gordan Pandža

Igor Čatić, Dijana Bahtijari, Ivana Greguric i Gordan Pandža

Naime, već danas je stvaranje kiborga (hibrida živoga i neživoga) u medicini nešto sasvim uobičajeno. Produljeni životni vijek čovjeka dovodi do porasta potrebe za zamjenom njegovih dijelova. Tako se izvorni organi i udovi čovjeka mijenjaju se zamjenskima, umjetno proizvedenima npr. ugradnjom umjetnog kuka, ruke, koljena, slušnog aparata i sl., dok  se ugradnjom RFID (radiofrekvencijsko-identifikacijskih) čipova u čovjeka dobivamo informacijskog kiborga.

Čatić je istaknuo kako nije poznato koliko je ljudi danas čipirano jer se ta metoda najčešće koristi na pripadnicima tajnih službi, pa je na projektoru prikazan i isječak iz filma Casino Royale u kojem je neposlušni James Bond za kaznu čipiran kako bi se moglo nadzirati njegovo kretanje. Prema Čatićevim riječima čipiranje ljudi se već događa i putem čipiranih lijekova u obliku određenih tableta. Čatić je ovakvo čipiranje ocijenio problematičnim jer ga je farmaceutskoj industriji npr. odobrila američka  agencija Food and Drug Administration.  Sve je opravdano tvrdnjom da se tako nekom primarijusu omogućava uvid u to troši li njegov pacijent kako je propisano, a Čatić smatra kako se radi samo o novom paravanu za praćenje ljudi.

Želi živjeti 1000 godina

tim-cannonKao zanimljiv primjerak čipiranog čovjeka naveo je britanskog znanstvenika Kevina Warwicka koji je 2002. godine putem ugrađenog čipa na daljinu pokušao podijeliti seksualno uzbuđenje sa svojom suprugom. Tu je i Tim Cannon koji si je u ruku ugradio računalni čip, kako bi živio 1000 godina. Navodeći ovaj primjer, kao i nastojanja Miroslava Radmana da produlji životni vijek čovjeka na 120 godina, Čatić se pita tko će ubuduće financirati tako dugovječan život ljudi. „To će ili dovesti do dodatnog produljenja radnog vijeka, ili će država morati osigurati sredstva za to“, mišljenja je Čatić. Ustvrdio je, međutim da se nakon tržišne ekonomije može već govoriti i o „tržišnom društvu“, kao sveobuhvatnijem pojmu, s obzirom da sve postaje „roba“ na prodaju – zdravlje, obrazovanje itd.

Oscar_Pistorius-2

Oscar Pistorius (Izvor: Wikipedija)

Proizvoljno je izbacio 2032. kao godinu kada će u najinteresantnijim sportskim natjecanjima sudjelovati kiborzi. Spomenuo je pritom atletičara Oscara Pistoriusa kojem su prije prvog rođendana amputirane obje noge ispod koljena, no on je, zahvaljujući protezama,postao osvajač zlatnih medalja na Paraolimpijskim igrama.

Dijana Bahtijari, urednica i voditeljica u TIM pressu govorila je o knjizi „Sami zajedno“ , autorice Sherry Turkle u kojoj se, između ostalog,  govori o alarmantnom, ali zanimljivom istraživanju koje su 1996. godine proveli mladi znanstvenici na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology). U sklopu eksperimenta nazvanog „Kiborzi“ oni i njihovi kolege su za potrebe eksperimenta hodali po sveučilištu opremljeni ruksacima s računalima, radioodašiljačima i digitalnim sučeljima na naočalama. Tako su, bez sputavanja koja nose kabeli, mogli biti cijelo vrijeme on-line. Nakon što su se riješili te upotrebljavane opreme, osjećali su se „goli“. Prijavili su da im se uz nju povećalo samopouzdanje, osjećaj nepobjedivosti i druželjubivost …

A danas, ni dva desetljeća kasnije velik dio čovječanstva je također konstantno na mreži putem pametnih telefona i tablet računala. „Stalno smo priključeni na mrežu i ona nas uči da ne možemo živjeti bez nje i tako postajemo ovisni o njoj“, kaže Bahtijari. Ljudi postaju „dostupni“ 24 sata na dan, sve ovisniji i bliskiji sa strojevima (uređajima) i udaljeniji od ostalih ljudi. „Stvarni svijet mijenja se virtualnim ili prividnim. Lakše nam se prepustiti se vezama koje ne donose puno rizika – Facebook prijateljima, preuzeti lik iz neke računalne igrice, ili razgovarati s nekim na chatu“, kaže Bahtijari, podsjećajući da je prije dvije godine u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče počelo liječenje hrvatskih ovisnika o internetu. Ukazala je na važnost pronalaženja mjere, odnosno sretne ravnoteže između korištenja mreže i života bez nje.

Roboti za različite namjene

Sekciju o robotima otvorio je prof. Čatić navodeći kako se proizvodi sve veći broj ginolda  (humanoidnih robota sa ženskim obličjem) i to za seksualnu namjenu. Čatić kaže kako je tu „računica jasna“. Ovako muškarac svoju pratnju dovede u hotel u kovčegu i plati samo jednokrevetnu sobu i jedan obrok, a njegova suputnica može vrlo uvjerljivo izgledati. Naravno, njezina ljepota obično raste s uloženim novcem, a najviše su na cijeni ginolde od silikona od kojih neke imaju i grijanu unutrašnjost.

Među društveno korisnim projektima ističe se Mobiserv Projectc i njegov „njegobot“ (kako mu je naziv skovao Čatić). Riječ je o humanoidnom robotu koji vodi brigu o starijim osobama. On govori i razumije govor. Nadzire  giba li se osoba po kući, vježba li, uzima li lijekove itd. I premda nema emocije starije osobe koje su provjeravale njegove mogućnosti izrazile su se vrlo pozitivno o tom proizvodu čiji prototip košta 10.000 eura. S obzirom na upola manju planiranu komercijalnu cijenu, robot će postati dostupan velikom broju kućanstava.

Dijana Bahtijari ukazala je na robote za podučavanje djece kakvi su Tamagotchi, Furby i Sonyev robot – pas AIBO. Interesantno je da su djeca zaključila kako su Furby i AIBO bolji od pravih kućnih ljubimaca jer „znaju govoriti i bolje se prilagođavaju“.

FurbyO digitalnim avatarima govorila je Ivana Greguric, doktorandica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i profesorica na Visokoj poslovnoj školi u Zagrebu. Ona je na istu temu govorila u srpnju na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Visions of Humanity in Cyberculture“ održanoj u Oxfordu. Greguric je najavila kako ćemo uskoro i mi moći svoja lica i govor „pretočiti“ u naše avatare.

Uistinu zastrašujuć je „Project Russia 2045.“, koji ima za cilj stvoriti novu civilizaciju humanoida i avatara koji će moći preuzeti ljudske osobnosti nakon što ljudsko tijelo umre. U sklopu projekta predviđeno je presađivanje ljudskog mozga u robota, dok bi se do 2045. godine pokušalo s pohranjivanjem ljudske svijesti na računalni čip, čime bi se zapravo ljudski um prebacio u tijelo avatara i tako postao „besmrtan“.

Osnivač ovoga projekta je Dmitrij Itskov, ruski medijski mogul, koji želi  „oživiti besmrtnost“ uz pomoću kibernetike. Riječ je ustvari o digitalnom kloniranju čovjeka. Na projektu radi više od 5000 stručnjaka te ima potporu Ruske Federacije Ministarstva prosvjete i znanosti.

No, uz ovaj etički nadasve dvojben projekt, Greguric je predstavila i hvalevrijedne računalne programe – avatare koji se koriste za liječenje anksioznih poremećaja i šizofrenije putem komunikacija avatara s pacijentima. Tu je i virtualna desetogodišnja djevojčica  Sweetie koju je organizacija Terre des Hommes upotrijebila za hvatanje pedofila na mreži. Putem web kamera Sweetie je u samo 10 dana namamila 20.000 osoba koje su bile spremne platiti joj za izvođenje seksualnih radnji, a dvije osobe bile su s područja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

No Greguric je ukazala i na mogućnost opasne zloupotrebe digitalnih avatara kao što je krađa identiteta, seksualno uznemiravanje itd..Npr. haker nam može može snimiti/ukrasti našu osobnost i izgraditi kopiju našeg avatara. Otvara se mogućnost čak i silovanja od virtualnog entiteta – avatara, s obzirom da će umjetno tijelo biti konstruirano tako da prima senzacije itd.

Kad se sve ovo sagleda, sve kiborgizanije ljudsko biće živi „samo zajedno“, okruženo robotima i avatarima. To nije futurizam već postaje sadašnjost, samo što mi toga još nismo posve svjesni. A, nažalost, kako su poručili i sudionici predavanja, nisu je svjesni ni oni koji promišljaju strategije obrazovanja jer u ovakvoj posve novoj okolini  izrastaju nove generacije, koje o tome nisu educirane.

I za kraj jedna upečatljiva misao Ivane Greguric, parafrazirana poruka iz filma Cosmopolis (2012, David Cronenberg):

„Računala će umrijeti. Ona već umiru u svom sadašnjem obliku. Umrijet će kao zasebne cjeline. Kutije, monitor i tipkovnica. Upast će u teksturu života i postati dio nas“.

Za koga se rade ti roboti?

Nakon predavanja pokazala se opravdana uznemirenost okupljenih. Pojavila su se pitanja za koga se rade ti roboti, tko će od njih imati koristi, kao i gdje će ljudi raditi budu li ih sve više u proizvodnim i uslužnim procesima zamjenjivali strojevi? Hoće li doći do sukoba između ljudi i robota, kao što je prikazano u filmu Terminator? Čatić je odgvorio da premda ne treba očekivati „tvornice duhova“, izvjesno je da će u budućnosti sigurno trebati manji broj (ljudskih) izvršitelja .“ Što ćemo uopće sa ljudima? Trebamo o tome ozbiljno razgovarati jer se nalazimo pred potpuno novom erom – homologizacijom, koja bi mogla dovesti do realnih društvenih napetosti“, istaknuo je. Kao problem je izdvojio i to što se sustavno uništavaju društveno-humanističke znanosti te ih se pokušava staviti u funkciju krupnog kapitala. A upravo društveno-humanističke znanosti trebali bi nam odrediti dati smjer, odnosno odgovoriti na pitanje što nam, zašto i u kojem obliku treba. Jer to je, zaključio je i pitanje naše egzistencije.

Kamo to idemo?
U izdanju TIM pressa objavljena nova knjiga “Sami zajedno”, autorice Sherry Turkle.  Ovo djelo predstavlja zapravo implicitni vapaj: ljudi, kamo to idemo?Facebook. Twitter. SecondLife. „Pametni“ telefoni. Robotski kućni ljubimci. Robotski ljubavnici. Prije 30 godina pitali smo se za što će se koristiti računala. Sada je pitanje za što ih ne bismo koristili. Počinjemo osjećati iscrpljenost od života koji tehnologija omogućuje. Skrećemo u nove tehnologije u nadi da ćemo ispuniti prazninu, ali kako tehnologija ide gore, naš emocionalni život se pogoršava. Cilj autorice bio je potaknuti zabrinutost zbog sve veće prevlasti tehnologija u privatnim životima djece i odraslih. Na temelju intervjua sa stotinama djece i odraslih, opisuje novi, uznemirujući odnos između prijatelja, ljubavnika, roditelja i djece, i novih nestabilnosti u tome kako razumijemo privatnost i zajednicu, intimnost i samoću. To je priča o emocionalnom pomaku, o rizicima koji su došli nesvjesno. Ali, to je također priča o nadi, pa tako čak na mjestima gdje je digitalno zasićenje najveće postoje ljudi. Na pragu onoga što Turkle naziva „robotski trenutak“, naši nas uređaji brzo podsjete da imamo ljudsku svrhu i, možda, ponovno otkrijemo što je ona.

 

 

Komentari su zatvoreni