Kemijske, tehničke olovke i nalivpera još uvijek se mogu popraviti

Kemijske, tehničke olovke i nalivpera još uvijek se mogu popraviti

„Ovdje imamo mnoštvo dijelova koji su potrebni za popravak nalivpera, ali i kemijskih i tehničkih olovaka. Mnoge tvornice koje su proizvele nalivpera čak više nemaju dijelove za njih, a mi ih ovdje imamo. Moj suprug je sve to brižno skupljao. Vrlo često je otkupljivao stara nalivpera, čije je dijelove rastavljao kako bi ih mogao upotrijebiti kod popravka“, s nostalgijom se prisjetila Keranović

Valentina Vukoje

U samom prolazu u kući najstarije zgrade na glavnom zagrebačkom trgu, koju je izgradio Bartol Felbinger na adresi Trg bana Josipa Jelačića 15, smjestila se jedna zanimljiva radnja. Riječ je o servisu kemijskih i tehničkih olovki i nalivpera Peroklinika, koju je sve do nedavno vodio Boško Varićak-Keranović. Naša je ekipa odlučila posjetiti ovu zanimljivu radnju, koja je poput malog povijesnog muzeja. U njezinom su središtu olovke, kemijske ili tehničke, ali i zaboravljena nalivpera. Čar pisanja s kemijskom ili tehničkom olovkom, ali i s nalivperom gotovo da se izgubila u današnjem vremenu kompjutora. Word je zamijenio rukopis, mobiteli pisma i razglednice, a e-mail je zamijenio dopisivanje pismima. Jesmo li se izgubili u novim trendovima? Kada smo posljednji puta kupili kemijsku olovku ili pisali nalivperom? Priznajemo, kemijske uglavnom dobivamo i to vrlo često one reklamne s logom neke tvrtke, a nalivpero, njega već dugo nismo vidjeli.

Vrlo brzo replika originalne penkale ponovno je obišla svijet i predstavila Hrvatsku. Godine 1990. Keranovići pokreću tvrtku Penkala d.o.o., a 1992. godine održala se prezentacija suvenira penkale u palači Dverce. Keranovići su stupili i u kontakt sa sinom Slavoljuba Penkale, koji ih je pratio na nekim promocijama novog suvenira. „Bio je to prvi proizvod koji je nosio pečat „product of Croatia“.

Posjet servisu kemijskih i tehničkih olovki i nalivpera Peroklinika vratio nas je s nostalgijom u neka prošla vremena. U radnji smo susreli gospođu Vlastu Keranović, koja nam je nažalost priopćila kako je njezin suprug, koji je 34 godine vodio ovu radnju, iznenada preminuo prije par mjeseci. Kako smo duže vrijeme planirali pisati o ovoj posebnoj radnji i servisu koji postoji u možda još tri, četiri zemlje u Europi, zamolili smo gospođu Keranović da nam ispriča priču o svom suprugu, o ovoj radnji i zanimanju za koje mnogi misle kako više niti ne postoji.

„Boško Varićak-Keranović se rodio u Zagrebu 1941. godine, a diplomirao je ne Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Njegov otac otvorio je 1941. godine radnju za popravak pisaćeg pribora s naglaskom na popravak nalivpera. Tu je radionicu preuzeo Boško 1979. godine nakon smrti svog oca. Ona je postala poznata širom svijeta jer su se u njoj popravljala stara nalivpera za koja više nije bilo dijelova u tvornicama. Moj je suprug znao i sam izrađivati nove dijelove i osposobljavao je razna nalivpera, koja su djedovi i bake poklanjala svojim unucima prilikom završetka studija“, prisjetila se gospođa Keranović.

Priča o Penkali

Boško Varićak-Keranović

Boško Varićak-Keranović

Kako je Boško Varićak-Keranović dugo godina istraživao zagrebačku, ali i hrvatsku povijest, došao je do ideje da izradi suvenir, koji će Hrvatsku predstaviti kao kulturnu naciju. Tako je izradio repliku prve tehničke olovke na svijetu iz 1906. godine, koju je inženjer Slavoljub Penkala patentirao u Budimpešti. Tako je Keranović vratio iz zaborava Penkalu i njegov izum. „Moj je suprug bio poput enciklopedije. Smatrao je da je pismenost to što će ostati i da sve ostaje što je napisano rukom, za razliku od pisanja uz pomoć tehnologije. On je govorio kako je pismenost važan element ljudskog postojanja i kulture. Nastojao je širiti ljubav prema pisanju kod mladih“, ponosno je istaknula Keranović.

Vrlo brzo replika originalne penkale ponovno je obišla svijet i predstavila Hrvatsku. Godine 1990. Keranovići pokreću tvrtku Penkala d.o.o., a 1992. godine održala se prezentacija suvenira penkale u zagrebačkoj palači Dverce. Keranovići su stupili i u kontakt sa sinom Slavoljuba Penkale, Miroslavom, koji ih je pratio na nekim promocijama novog suvenira. „Bio je to prvi proizvod koji je nosio pečat „product of Croatia“. Tada Hrvatska još nije bila međunarodno priznata. Tadašnji su političari pokazali interes za ovim suvenirom, posebno pokojni predsjednik Franjo Tuđman koji je kupio 100 komada penkala u drvenim kutijama. Te je suvenire dijelio na službenim putovanjima kada bi se susreo s visokim svjetskim državnicima. Želio je i na taj način promovirati Hrvatsku“, napomenula je Keranović. Ona ističe kako su današnji političari zaboravili na ovaj jedinstveni suvenir te kako zbog nedovoljno financija za reklamiranje obitelj ne uspije prodati očekivani broj suvenira penkale. „Danas prodamo oko 2 000 komada godišnje. No, mi smo očekivali puno veću prodaju. Nažalost nismo naišli na razumijevanje suvenirnica i dućana u kojima bi se ovaj suvenir mogao prodavati. Tako da smo zbog nedostatka financija morali odustati i od Zaklade Penkala, o kojoj je maštao moj suprug“, iskrena je Keranović.

Svestrani Boško

U maloj kutijici u kojoj se nalazi replika originalne Penkaline olovke, popularne penkale, Keranovići su otisnuli i priču o Penkali i njegovom izumu na gotovo svim jezicima. Osim engleskog, njemačkog, talijanskog, francuskog, tu su i priče na hebrejskom, arapskom, esperantu, ali i kineskom jeziku. Sama kutijica u kojoj se nalazi penkala je također reprint originalne kutije u kojoj je bila i Penkalina penkala.

Suvenir-penkala-2

Važnost autentičnog suvenira prepoznali su brojni turisti, Turistička zajednica grada Zagreba, ali i brojne strane televizijske postaje koje su prenosile priču o radnji Boška Keranovića i njegovom suveniru. Pokazujući nam njegov omiljen alat i pisaći pribor, gospođa Keranović nam je rekla kako je ova radnja puno više od samog servisa te kako su se upravo ovdje znala organizirati brojna predavanja o kulturi, ali i o pisaćem priboru. Reći će kako je njezin suprug bio svestran te kako ga je puno toga zanimalo. Tako je 1991. godine u Zagrebu organizirao Ratne zidne novine, koje je postavio na 10 velikih izloga prodavaonica oko Trga bana Josipa Jelačića. „Tako se javnost mogla upoznati sa zbivanjima i stradavanjima ljudi u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Rođen je u Kosinju u Lici, a nakon rata pomagao je u obnovi crkve u Kosinju. Zanimljivo je i to kako je pronašao i najstariju lozu i vinograd rijetkih sorata grožđa, o čemu je pisao u reviji Vrt Večernjeg lista“, ponosna je gospođa Keranović.

Radnja ima nasljednika

Obilazeći malu radnju u društvu gospođe Keranović nismo mogli nezamijetiti mnoštvo kutija sa sitnim dijelovima, precizne alate i ostali pribor. „Ovdje imamo mnoštvo dijelova koji su potrebni za popravak nalivpera, ali i kemijskih i tehničkih olovaka. Mnoge tvornice koje su proizvele nalivpera čak više nemaju dijelove za njih, a mi ih ovdje imamo. Moj suprug je sve to brižno skupljao. Vrlo često je otkupljivao stara nalivpera, čije je dijelove rastavljao kako bi ih mogao upotrijebiti kod popravka. Često su mu ljudi i poklanjali dijelove ili nalivpera. Brinuo se o svemu“, s nostalgijom se prisjetila Keranović. Zanimalo nas je što će biti s ovom radnjom nakon smrti gospodina Keranovića i hoće li će Zagrepčani i dalje imati mjesto u kojem će moći popraviti svoju omiljenu olovku.

„Ne trebate se brinuti. Radnja će nastaviti raditi kao i dosada. Za sada sam ja zadužena za nju, no vjerujem kako će ju uskoro preuzeti sin Goran. On je čak radio ovdje sa svojim ocem i naučio je kako se radi ovaj posao. Tako da nećemo prestati s dosadašnjom tradicijom“, uvjerila nas je Keranović.

 

Komentari su zatvoreni