Kapitalizam ne može spriječiti klimatski aparthejd

Kapitalizam ne može spriječiti klimatski aparthejd

Bogati su postali bogati i zahvaljujući jeftinoj i »prljavoj« energiji, bez provođenja mjera zaštite okoliša. Poznat je pristup po kome se povećanje društvenog proizvoda postiže u većoj ili manjoj mjeri na račun okoliša, a da se okolišu kasnije može vratiti dug. Profit nažalost ne prepoznaje tu obavezu

dr. sc. Viktor Simončič

Jedina tvoja obveza u bilo kojem životu jest da ostaneš vjeran samom sebi. (Richard Bach)

Viktor Simončič

Neka mi je oprošteno, ali najnovije veliko upozorenje UN-a kako je svijet na putu prema »klimatskom aparthejdu«, u kojem će bogati kupovati izlaz iz najgorih posljedica klimatskih promjena, dok će siromašni snositi najteži teret, smatram novom farsom. Zašto? Pa siromašni već danas žive u nekoj vrsti okolišnog i ekonomskog aparthejda. Bogati još od industrijske revolucije troše resurse siromašnih. Krčenje šuma se vidi golim okom, a ono malo perfidnije se pokazuje kroz klimatske promjene. Dosadašnjem povećanju koncentracija CO2 najviše su doprinijele emisije iz SAD-a s 28 %, pa Kine s 9 %, Rusije (8%), Njemačke (6,9%) … Bogati su na taj način »ušli u posjed« kapaciteta atmosfere siromašnih.

Između ostaloga, na jeftinoj i »prljavoj« energiji, bez mjera zaštite okoliša, bogati su postali bogati. Zadnjih godina najviše emisija CO2 dolazi iz Kine (28,6 %), koja po istom principu kao (ranije) bogati, na štetu okoliša podiže »standard«, a slijedi SAD (16 %). Poznat je pristup po kome se povećanje društvenog proizvoda postiže u većoj ili manjoj mjeri na račun okoliša, a da se okolišu kasnije može vratiti dug. Profit nažalost ne prepoznaje tu obavezu.

I nakon ovog UN-ovog upozorenja, nažalost, na osnovi dosadašnjeg ponašanja bogatih, a i jer mi iskustvo šutjeti ne da, očekujem rezultat kao nakon Prve konferencije UN-a posvećene okolišu održane 1972. godine u Stockholmu. Uoči te konferencije trošili smo manje obnovljivih resursa od onoga što nam je bilo na raspolaganju. Danas mi Europljani to potrošimo već do 10. svibnja. Svijet je u boljem položaju i svoj dio svi zajedno potrošimo negdje do početka kolovoza, pa ostatak godine bogati troše od siromašnih i na račun djece i unuka. Svakih osam godina raspoložive resurse potrošimo mjesec dana ranije. Ako tako nastavimo, negdje 2070. godine sve raspoloživo za tu godinu potrošit ćemo već na prvi dan te godine.

Trumpa zanima samo prosperitet američkog gospodarstva

Da budućnost nije obećavajuća svjedoči najava izlaska SAD-a iz Pariškog sporazuma jer njihovog predsjednika Trumpa zanima samo prosperitet američkog gospodarstva, bez obzira na degradaciju okoliša. SAD ne podržavaju potrebne mjere za smanjenje emisija koje izazivaju klimatske promjene. Predsjednik Trump je odmah na početku mandata smijenio direktoricu Agencije za zaštitu okoliša (EPA – Environmental Protection Agency) koja je počela uvoditi mjere internalizacije troškova okoliša – princip zagađivač plaća. Na taj način je bio otvoren put daljnjem korištenju ugljena i posebno vrlo upitnom dobivanju nafte i plina iz škriljevaca. S kolikim nemarom upravo SAD gleda na zadnje upozorenje UN-a, najbolje se vidi iz upravo završenog skupa 20 najbogatijih država svijeta G-20. U tom društvu najrazvijenijih 19 država želi barem deklarativno nešto poduzeti, a SAD čak niti to.

Unatoč velikim najavama prelaska na alternativne izvore energije i promjeni ponašanja u stvarnosti se ne događa gotovo ništa. Tekuća goriva, plin i ugljen i dalje su na prvom mjestu po potrošnji, sa smanjenim udjelom u potrošnji energenata, ali s daljnjim porastom u količinama. Kako bogati žele stalni ekonomski rast, a siromašni također žele bolji život, ovaj trend će se, slijedeći »kuznets curves« nastaviti.

Predviđanje trendova korištenja energije – i dalje prevladavaju fosilni izvori – nafta, plin, ugljen, a tek potom obnovljivi izvori, zatim nuklearne el. i hidroelektrane

Slažem se s konstatacijom u izvještaju da se ne smije pretjerano oslanjati na privatni sektor i da je dosadašnje oslanjanje i preveliko podilaženje privatnom kapitalu i dovelo do ovoga stanja. To nije nikakva novina, barem ne za nas koji smo u gimnaziji dobili prvu lekciju iz dijalektike. Da ne zvučim previše ideološki, kapitalizam, ma u kakvom se umiljato ruhu predstavljao, ne može ponuditi trajno rješenje. Ne može se ponuditi rješenje bez promjene društvenih odnosa. Ne može svijet stati i ostati na kapitalizmu kao zadnjoj fazi razvoja. Prema dijalektici, materijalni svijet, a onda i svijest o njemu, nalaze se u stalnom kretanju. Promjene se ne mogu zaustaviti i iz kvantitete nužno nastaje nova kvaliteta. Od robovlasničkog društva je nastalo pravednije feudalno, iz njega pravednije kapitalističko, a dalje se govorilo o komunizmu. Ono što je na silu nastalo u nekim državama, sigurno nije bila alternativa za kapitalizam. Uz časne iznimke, osim možda manjih razlika u siromaštvu, i činjenice da su neka od tih društava bila humanija, to je bilo daleko od neke trajno održive društvene forme.

Socijalno-ekološki sustavi Elinor Olistrom

Elinor Olistrom 2009. godine / Foto: © Holger Motzkau 2010, Wikimedia Commons (cc-by-sa-3.0)

Rješenje bi bilo u promjeni odnosa prema okolišu. Možda na način kako je to ponudila prva (i do sada jedina?) žena dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju Elinor Ostrom. Ona je naglasila potrebu za iznalaženjem takvih oblika organizacije koji bi ljudi u interakciji s ekosustavima osigurali dugoročne održive prinose resursa. Razvila je okvir »socijalno-ekoloških sustava«, unutar kojeg se sada nalazi teorija zajedničkih resursa i kolektivne samouprave. Ako sam dobro razumio, ona traži veće sudjelovanje pojedinaca i lokalnih zajednica u odlučivanju, što me neodoljivo podsjeća na neki novi oblik samoupravljanja. Možda je to onaj mogući novi oblik u kvaliteti društvenih odnosa? Da će do promjene odnosa doći i da kapitalizam nije vječan za mene nije upitno. Doći će ili vođen intelektom ili na osnovi upravo klimatske kataklizme, koja na kraju neće poštedjeti niti najbogatije, jer se novac ne može jesti. Kako to izvesti u razumnom roku, kada među ljudima kao u vučjem čoporu odlučuje samo najjači?

Kako god to nespretno zvučalo, često ponavljam, da za svijet glede klimatskih promjena vidim rješenje u povećanim katastrofama u SAD-u. Oslanjam se na činjenicu, kako su SAD uspješno povele borbu u zaštiti ozonskoga sloja (Montrealski protokol), jer bi zbog povećanog ultravioletnog zračenja utjecaj na zdravlje ljudi bio najveći upravo u SAD-u. Da je taj utjecaj bio negdje drugdje, siguran sam da bi i danas proizvodili freone. Osjete li u SAD-u bitno veće štete od dosadašnjih, pa ako zahvati i ponekog od njihovih najbogatijih, eto mogućeg spasa. Onda G-20 neće biti G-19 +1.

A što je s nama? Ne možemo puno, ali možda možemo izbjeći da postanemo manji gubitnici u mogućem »klimatskom aparthejdu«. Kako smo dozvolili da je sve na prodaju i da sve može biti privatno, kako i kod nas glavnu ulogu igra privatni kapital, kako smo pristali da i zemljište i izvori vode postaju vlasništvo pojedinaca, jedino što može donekle ublažiti, ako se kojim slučajem obistini »klimatski aparthejd«, bilo bi osiguranje i zaštita prava na pitku vodu kao ustavne kategorije. Ali ne na način da se toga sjeti neka stranka, već kao rezultat širokog društvenog konsenzusa, kao što su to napravili u susjednoj Sloveniji. Možemo li mi to? Nažalost, nisam optimist. Voli bih da griješim.

Komentari su zatvoreni