Kakva je budućnost energijskog iskorištavanja otpada u jugoistočnoj Europi?

(Viktor Simončič / Foto: Danilo Medvedović)

Postrojenje za proizvodnju električne i toplinske energije nije spalionica, već termoenergetski objekt, kao što termoelektrana na ugljen nije spalionica ugljena. Ovo je posebno važno, jer bi po difoltu, skromnije educirani „zeleni“ mogli spaljivanje stavljati u prvi plan

Dr-Ing. Viktor Simončič

Nitko nije prorok u svojemu selu, i nijedan liječnik ne liječi one koji ga poznaju (Evanđelje po Tomi)

Kada me pozovu, pričam. Tradicionalno sam pozvan na savjetovanje u Moravske Toplice. Godišnje savjetovanje na kojem se sastane sva slovenska struka i politika. Kako je u Sloveniji iskorištavanje energijskog potencijala otpada došlo do stupnja prelaska s riječi na djela, predložili su mi da kažem nešto na temu: Kakva je budućnost energijskog iskorištenja otpada na Balkanu? Oni predložili, ja prihvatio.

Naravno da će iskorištavanje energijskog potencijala otpada polako doći i na Balkan – na prostore bivše nam zajedničke države. Jedino je konačna slika malo nedorečena. S obzirom na to da (gotovo) svi podanički slijedimo politike EU mogla bi biti slična, ali ne nužno ista onoj koju kopiramo.

Slika stanja postupanja s otpadom kod onih koje (bezrezervno) slijedimo nastala je postepeno kao slagalica (puzzle). Dio po dio. Iako se slika kod njih sastoji od puzzle, one se gotovo ne vide, pa se dobije dojam cjelovite slike. Kada mijenjanju pojedinu puzzleu vode računa da se ona prilagodi ukupnoj slici tako da niti jedan ne strši. Svaki dio slike je povezan s cjelinom. Njihova slika se prilagođava vremenu i sastavni je dio društvene ekonomije. Svaka nova ili dotjerana puzzlea ocjenjuje se prema doprinosu društvenom proizvodu države.

Sustav gospodarenja otpadom treba prilagoditi vlastitim mogućnostima

Oni znaju da su EU okolišni ciljevi zajednički, ali da je provedba nacionalna i da mora uvažiti lokalne uvjete. Zato su slike postupanja s otpadom među državama slične, ali se i razlikuju.

Izniman primjer prilagođavanja politika EU vlastitim mogućnostima je Finska. Oni se nisu opterećivali postotkom recikliranja otpada. Izračunali su da se kod njih ne može ili ne isplati reciklirati 55 % i više otpada. Oni, s najboljim školstvom, vrhunskom tehničkom inteligencijom i mudrom nevladinom scenom su se odlučili termički obrađivati ​​čak 60 % otpada. Posebno je zanimljivo da se to dogodilo u posljednjih deset – dvadeset godina.

I na Balkanu pokušavamo graditi slagalicu – sliku od puzzlea li pri čemu se slika često sastoji samo od jedne puzzle, u nekom zajedničkom okviru, kojeg diktira EU. Kod većine su to samo šarene kante i pokušaj razdvajanja na izvoru, bez da iza toga postoji nešto više od klasičnih deponija – smetlišta.

Ne vodi se računa o troškovima, a kamoli o utjecaju na lokalnu ekonomiju

U okvire slike slažemo pojedine segmente, oblika koji je baš tog trenutka pao nekome na pamet, bez da se sagleda cjelovita slika. Logično bi bilo, da ako država propiše da se na izvoru izdvaja biootpad, ona osigura uvjete da se izrade kompostane i/ili bioplinska postrojenja. Napredniji, prvo Slovenija, a kasnije i Hrvatska su krenuli s proizvodnjom goriva iz otpada (GIO), a da su najbliži korisnici bili u Kaknju i Beču. Ako država propiše da se dio otpada provede u gorivo iz otpada, onda ona mora osigurati i uvjete da se to gorivo iskoristi na za nacionalnu ekonomiju najprihvatljiviji način.

Ne vodi se računa o direktnim troškovima, a kamo li o utjecaju na društvenu ekonomiju. Pa što mi imamo s Fincima ?! Slika, kada doslovno prepisujemo EU zakonodavstvo želi odgovarati nekom lijepom pejzažu iz vremena romantizma. Slika prepisanog u stvarnost izgleda kao avangardna apstrakcija. Često kao karikatura.

Na Balkanu postoje primjeri iskorištavanja otpada u energiju. Nažalost, radi se o slučajevima koji nisu rezultat osmišljene strategije. U Sloveniji je dobar primjer je energana na GIO u Celju. Dobar primjer je i način korištenja alternativnih goriva u Cementari Anhovo. U Hrvatskoj nešto goriva iz otpada se koristi u cementarama u Našicama i Koromačnom. Nedavno su prošle javnu raspravu SUO za lokacije energana na GIO u Sisku i Kutini. Radi se o privatnim inicijativama. I u BiH i Srbiji cementare koriste gorivo iz otpada. Nedavno je puštena u rad energana na GIO u Beogradu, kao dio sanacije odlagališta Vinča i zbrinjavanja komunalnog otpada Beograda.

Utjecaj nevladine scene

Utjecaj nevladine scene u odlučivanju oko iskorištavanja energijskog potencijala GIO na cijelom području Balkana je znatno veći od onoga u razvijenijim državama. Nevladina scena odlučuje o sudbini čak i gospodarskih subjekata, samo za potrebe dnevne politike. Stoga postoji niz primjera slabe prakse.

U Sloveniji je, na ovaj ili onaj način, i zbog onemogućavanja korištenja alternativnih goriva zatvorena cementara u Trbovlju. U Zagrebu je prije demokratskih promjene sve bilo pripremljeno za izgradnju spalionice. Od toga se odustalo, a danas samo pomisao o toj mogućnosti znači siguran poraz na izborima. Sud u Splitu je donio odluku o zabrani korištenja GIO u cementari u Splitu.

Nedavno je na mogućnost iskorištavanja vlastitog otpada u KBC Rebro kao energenta, nakon prvog protesta, Vlada odustala od projekta, iako su bila osigurana sredstva iz EU. U Sjevernoj Makedoniji nije omogućeno korištenje GIO u postojećoj cementari.

Kako osigurati uvjete da se iskoristi toplinski potencijal otpada koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti? Problemi su slojeviti. Iskorištavanje GIO se javlja na kraju dobro osmišljanog sistema postupanja s otpadom. Da tome nije tako, ne bi nam do nedavno najbliža spalionica – energana na GIO bila ona u Beču.

No, glavni problem leži ipak u činjenici, da je energetsko iskorištavanje otpada, zbog snažnog djelovanja nevladine scene i straha od odnošenja odluka od strane, za ovo područje nekompetentne politike gotovo sotonizirano.

Slovenija je u tom pogledu bila atipična. Nevladina scena je godinama zahtijevala od politike da preuzme odgovornost za odluku o potrebi iskorištavanja otpada u energijske svrhe, konačno napravila iskorak u pravom smjeru.

U Sloveniji donesena Uredba o opravljanju obvezne državne gospodarske javne službe sežiganja komunalnih odpadkov (Uradni list RS, št. 67/22) je povijesni iskorak. Vodeći računa o količinama GIO koji potencijalno nastaje, o prostornoj raspodjeli nastanka GIO, odlučeno je da se slovenski GIO iskoristi u četiri energane.

Prepisivanje uredbi

Uredba bi mogla poslužiti i kao primjer za druge države. Kod prepisivanja, predlažem da se Uredba nazove pravim imenom. Ako se pogleda sadržaj, onda se vidi da Uredba ne govori o spaljivanju (sežigu) GIO veće o korištenju topline izgaranja (komunalnog otpada) za daljinsko grijanje…. odnosno kogeneraciju toplinske i električne energije (članak 17.). Ne radi se o spaljivanju kao namjeni, niti se radi o spalionici kao takvoj, već o dobivanju električne i toplinske energije.

Postrojenje za proizvodnju električne i toplinske energije nije spalionica, već termoenergetski objekt, kao što termoelektrana na ugljen nije spalionica ugljena. Ovo je posebno važno, jer bi po difoltu, skromnije educirani „zeleni“ mogli spaljivanje stavljati u prvi plan.

Kod prepisivanja stvari treba prilagoditi lokalnim uvjetima, a neke i dotjerati. Pitanje je ne bi li imalo smisla dopustiti spaljivanje iz inozemstva u slučaju nedovoljnih količina GIO iz domaćih izvora? Zašto se koncesionaru pod određenim uvjetima ne može dopustiti korištenje GIO otpada iz drugih izvora?

Slovenska uredba bi mogla pomoći da uredimo stvari kod kuće. Samo da prepisivači budu svjesni da prepisuju sa slovenskog, na hrvatski, srpski, bosansko-hercegovački….. papir!