Kako su nastali ljetni praznici

Kako su nastali ljetni praznici

(Priča iz Dekamerona, John William Waterhouse / Izvor: Wikipedija)

Postojala je jedna trajna korist kuge koja je još uvijek s nama. U renesansnoj Italiji najučinkovitiji oblik društvenog distanciranja pokazao se kao villeggiatura – povlačenje iz grada na seosko poljoprivredno gospodarstvo ili vilu i čekanje da se pošast ugasi

“Ono malo što znam zahvaljujem svom neznanju. Samo se nikada poštovani čitatelju ne daj navesti na prepirku! Mudri upadaju u neznanje kad se prepiru sa neznalicom.” (Goethe)

Pisac Giovanni Boccaccio, koji nam je u književnosti dao najživopisniju sliku “Crne smrti”, procijenio je da je u Firenci u četiri mjeseca između ožujka i srpnja 1348. umrlo 100.000 ljudi. Broj stanovnika 1338., prema jednom suvremenom kroničaru, je bio 120.000 ljudi.

Boccaccio je u to vrijeme bio gradski porezni službenik i sve je vidio iz prve ruke. Svakog jutra tijela mrtvih – muževi, žene, djeca, sluge – gurana su na ulicu gdje su bila gomilana na nosilima, kasnije na kolicima. Odneseni su u najbližu crkvu na brzi blagoslov, a zatim su odvezeni na groblja izvan grada radi ukopa. Kako se broj umrlih povećavao, napuštali su se tradicionalni postupci sahrane. Iskopani su duboki rovovi u koje su tijela bačena u slojevima s tankim pokrivačem zemlje razbacanim po vrhu. Boccaccio piše kako se “mrtvima ne ustupa više poštovanja nego što bi se danas pokazalo mrtvim kozama”.

Giovanni Boccaccio (16. lipnja 1313. – 21. prosinca 1375.), talijanski pisac.

Boccacciove priče su šokantne. Svi su u panici trčali od bolesnih. Susjedi su izbjegavali susjede, rodbina rođake. Djeca su napuštala starije roditelje a svećenici svoja stada. Nevjerojatno, “čak su i očevi i majke odbijali skrbiti se i pomagati vlastitoj djeci, kao da ne pripadaju njima”. Neki su reagirali zaključavajući se s nekoliko prijatelja na nekom ugodnom mjestu opskrbljenom hranom i dobrim vinima. Zabavljali bi se glazbom i odbijali primati vijesti o mrtvima. Drugi, često oni bez sredstava za bijeg, postali su fatalistički i počeli pljačkati kuće mrtvih, puneći se hranom i pićem, ne obazirući se na rizik od zaraze.

Ali postojala je jedna trajna korist kuge koja je još uvijek s nama. U renesansnoj Italiji najučinkovitiji oblik društvenog distanciranja pokazao se kao villeggiatura – povlačenje iz grada na seosko poljoprivredno gospodarstvo ili vilu i čekanje da se pošast ugasi. Nakon prvih nekoliko epidemija kuge u kasnim 1300-ima, mnogi građani počeli su ulagati u seoska imanja, dijelom kako bi osigurali pouzdanu opskrbu hranom za svoje obitelji u vrijeme krize. Počeli su provoditi više vremena na selu, posebno tijekom vrućih ljetnih mjeseci kada je kuga bila u najgoroj fazi.

Boccacciov Dekameron (kao književni model) prikazao je skupinu plemenitih mladića i žena koji su tijekom kuge bježali u brda izvan Firenze zabavljajući se duhovitim pričama, pjesmom i plesom. Renesansni literat, strastveni ljubitelji antike, obožavao je Cicerona i čeznuo za oponašanjem urbanih razgovora o književnosti i filozofiji koje je opisao u svojim dijalozima, održanim u njegovoj klasičnoj vili u Tusculumu. Čak su i manje sofisticirani naučili uživati ​​u prostranijem životu na selu, čitajući u sjenovitim, njegovanim vrtovima ili gledajući slikovite krajolike. Počeli su njegovati ljetne sportove, glazbene događaje i festivale.

Tako su nastali ljetni praznici.

Reference: https://steemit.com/story/@godflesh/the-love-in-giovanni-boccaccio-s-decameron

Umjesto zaključka:

“Postoje 3 vrste neznanja: ne znati šta treba znati; znati pogrešno što već znaš i – znati što ne bi trebalo znati.” (François de La Rochefoucauld)

https://youtu.be/89L7Oxj7_Y0

Priredio: Ivan Remeta (Johnny)