Kako je propao SUS

Kako je propao SUS

(Članak u Jutarnjem listu od 8 .3. 2000. godine / Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

– Treći dio –

Osim samovoznog raketnog sustava Končar-SUS je tijekom Domovinskog rata razvio i proizveo tridesetak vrsta novih oružja. No razmišljalo se i o proizvodnji poslije rata pa su razvili niz civilnih proizvoda od frekvencijskih pretvarača za upravljanje asinkronih motora do prototipa „SUSmobila“, invalidskog vozila najveće brzine 10 km/h

mr. sc. Marijan Ožanić

SUS-om sam se počeo baviti, jer sam tražio odgovor na dva pitanja – zašto je jedno uspješno poduzeće vrlo brzo nakon rata i svog poslovnog i proizvodnog vrhunca propalo i kako je bilo moguće da su u vrijeme rata, u samo četiri godine uspjeli razviti i proizvesti tridesetak novih proizvoda kakve prije nikada nisu radili.

Budući da znam što znači razviti jedan proizvod, koliko znanja, iskustva, novaca i vremena treba za to, bio sam impresioniran velikim brojem različitih proizvoda od topova, radara, bacača raketa do bespilotnih letjelica. A nitko od SUS-ovaca se prije rata s tim nije bavio. U razgovorima sam stalno kolege gnjavio da mi objasne kako su to uspjeli napraviti. Na kraju sam došao do određenih zaključaka, iako još mnogo toga, mnogo raznih procesa nisam uspio dokučiti (vjerojatno i neću). Mislim da su bitni čimbenici njihovog uspjeha:

a) Znanje – osnovno znanje za proizvodnju i razvoj raketnog sustava „Strijela“ stečeno je još u „starom“ Končaru kod usvajanja licencne dokumentacije i izrade prototipa ruske izvedbe na gusjenicama. Končarevi stručnjaci su tijekom rada u Institutu i nekim drugim Končarevim tvornicama, posebno tijekom rada na projektu tiristorske lokomotive stekli znanje koje je uključeno u modernizaciju i razvoj „Strijele“. Uz to, uključeni su i stručnjaci izvan Končara do kojih se moglo doći. Specifična znanja o eksplozivima, topovima i raznim drugim oružjima u velikoj mjeri donijeli su stručnjaci iz Bosne. U Vitezu, Travniku, Sarajevu i drugim mjestima bile su izgrađene velike i dobre tvornice oružja. U njima su na mnogim odgovornim mjestima radili stručnjaci, Hrvati. Kada je počeo rat, ti ljudi su samoinicijativno ili po pozivu iz Zagreba s obiteljima prešli u Zagreb, došli u SUS i bili uključeni u proizvodnju oružja.

b) Novac – u svakom ratu gospodarstvo, financije i cijela država služe kao logistika za djelovanja na bojišnici i za vojnu proizvodnju. Koliko god je država bila u financijskim problemima novaca za vojsku je moralo biti. Novac je kolao u velikim količinama, brzo se odlučivalo, nije se kompliciralo u donošenju odluka i nije se previše pazilo na birokratska pravila i pisanje papira i računa. To je omogućilo efikasnost u financiranju, ali katkada i „mračne putove“ novca, što će kasnije doći na naplatu. Ali u ratu se na to nije mislilo.

c) Materijali i dijelovi – zbog embarga i ratnog stanje mnogo uobičajenih, legalnih putova nabave je bilo zatvoreno. Zato su se često dijelovi i materijali nabavljali švercom, uz puno snalažljivosti, što je bilo opasno, a nabavljači su stalno bili na rubu da završe u zatvoru.

d) Proizvodni i tehnološki resursi – Hrvatska nije imala tvornice oružja i nije imala na jednom mjestu svu tehnologiju, opremu, strojeve i logistiku potrebnu za proizvodnju vrlo složenih proizvoda. Svi dijelovi oružja proizvode se s vrlo visokom točnošću, u strogim tolerancijama, prema vrlo strogim standardima i zahtjevima. Zato je angažirano mnogo kooperanata koji su proizvodili različite dijelove. Angažirani su i veliki proizvodni pogoni, ali i mnogobrojni mali obrtnici. Divim im se kako su uspjeli u tim ratnim, turbulentnim uvjetima održati visoku kvalitetu.

e) Organizacija – u ratnim uvjetima, kada je trebalo brzo i fleksibilno djelovati postavljena je organizacija koja nije bila kruta i čisto hijerarhijska, već se temeljila na projektima. Svaki proizvod, svako oružje koje se proizvodilo bio je jedan poseban projekt koji je imao svoje ciljeve i rokove, svog voditelja, svoju ekipu, nabavu materijala i vodio svoje financije. Naravno, svi ljudi iz raznih projekata su međusobno surađivali, a neki su radili na nekoliko projekata. Sve te mnogobrojne projekte koordinirao je direktor SUS-a koji je ugovarao poslove i održavao kontakte s MORH-om.

f) Menadžment – zbog specifičnih uvjeta menadžment je morao biti efikasan s jasnim, brzim linijama odlučivanja bez prevelikih kompliciranja. A ljudi koji su vodili pojedine projekta (svako novo oružje bio je poseban projekt) imali su veliku slobodu u djelovanju. Definiran im je zadatak, cilj i rok u kojem sve treba biti završeno.

g) Entuzijazam i ogroman angažman – možda je ipak najvažnija činjenica da su svi uključeni u proizvodnju oružja u SUS-u i kod kooperanata sve radili s ogromnim, patriotskim entuzijazmom, „bez radnog vremena, dan i noć“ i pokazali maksimalnu kreativnost, poduzetnost, marljivost i inicijativu. Kreirali su se inovativni proizvodi, izmišljale nove ispitne metode i organizirala proizvodnja u nemogućim uvjetima.

Stalno se razmišljalo o proizvodnji

 KONČAR je imao vrhunske stručnjake, strojarske i elektro struke, elektroničare i informatičare koji su radili u Institutu i tvornicama na razvoju i proizvodnji elektromotora, generatora, transformatora, aparata i raznih uređaja. Imao je i stručnjake koji su radili na raketnom lanseru, ali nije imao specijaliste za eksplozive, topove, mine, rakete, upaljače i ostala oružja koja je SUS za vrijeme rata trebao proizvoditi. Zato su počeli dovoditi stručnjake s raznih strana, s Tehničke vojne akademije u Zagrebu, s Brodarskog instituta, a mnogo stručnjaka došlo je iz BiH. Došli su iz Viteza, Travnika, Bugojna, Sarajeva i ostalih gradova u BiH u kojima su bile tvornice oružja. Stručnjaci, Hrvati donosili su znanje, dokumentaciju, dijelove, a iz Viteza su švercali stotine kila eksploziva.

Osim samovoznog raketnog sustava SUS je tijekom Domovinskog rata razvio i proizveo tridesetak vrsta novih oružja, od raketa, minobacača, bestrzajnih topova, mina, raketnih lansera, VBR-a, višecjevnih bacača, ciljničkih sprava, radara do mnogo vrsta raznih upaljača.

Bestrzajni top kalibra 82 mm, na poligonu za pucanje u dvorištu Končara, u Sesvetskom Kraljevcu, 8. 8. 1994. godine. (Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Topovi i rakete ispitivani su na poligonima u Veleševcu i na Bizeku.

Osim na Trešnjevci, SUS je oružja proizvodio na više lokacija u Zagrebu, Samoboru, Sesvetskom Kraljevcu. Zanimljivo je da je vojna proizvodnja bila i kraj Svačićeva trga u centru Zagreba, za koju nitko od susjeda nije znao.

Parkiralište i zgrade kraj Svačićevog trga gdje za vrijeme Domovinskog rata bila tvornica oružja (Izvor slike: arhiva Alde Raića).

 U SUS se stalno razmišljalo o proizvodnji poslije rata pa su razvili niz civilnih proizvoda od frekvencijskih pretvarača za upravljanje asinkronih motora do prototipa „SUSmobila“, invalidskog vozila najveće brzine 10 kilometara na sat, samo s ručnim komandama za invalide i starije osobe.

Nažalost, stečajem SUS-a sve te aktivnosti su se ugasile i nisu dobile priliku da se pokažu na tržištu.

Početak poslovnih problema i izlaz SUS-a iz Sustava KONČAR

„Zlatno doba“ SUS-a završava pred kraj 1995. godine i tada se počeo „rušiti“. Te godine SUS se pripremao za proizvodnju vojne opreme i naoružanja za akciju oslobođenja Istočne Slavonije. MORH je naručio 80.000 komada raketa 128 mm. Naravno, kod takve situacije najprije treba nabaviti potreban materijal. Dvorište oko „SUS-a“ bilo je puno cijevi za VBR i ostalih materijala, na koje se potrošilo mnogo novaca. Odustajanjem od akcije i mirnom reintegracijom istočne Slavoniji SUS-u su ostale ogromne količine materijala u dvorištu. Pokušali su to naplatiti od MORH-a, ali nisu uspjeli.

Osim toga SUS je stalno bio u sukobu s Upravom KONČAR-a, jer je direktor SUS-a odbijao uplaćivati novce u „zajedničku blagajnu“ KONČAR-a.

Kada je Oluja završila, direktor SUS-a je našao otkaz na svom stolu.

Uprava KONČAR-a postavila je nove direktore na čelo SUS-a.

Ugovorom o razmjeni dionica između KONČAR-Elektroindustrije d.d. i Hrvatskog fonda za privatizaciju od 11. svibnja 1998. godine, dionice SUS-a iz portfelja KONČAR-a prenesene su na tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju. Nakon što je SUS izašao iz portfelja KONČAR-a, kako se radilo o vojnoj proizvodnji namijenjenoj obrani Republike Hrvatske, za društvo je resorno bilo nadležno Ministarstvo obrane.

Ubrzo nakon toga Uprava SUS-a dala je ostavku i postavljen je novi direktor.

Štrajk

Nakon što mjesecima nisu primali plaću i kada su u ponedjeljak, 6. ožujka 2000. godine naišli na lancima zatvorena ulazna vrata u poduzeće, u SUS-u organiziran štrajk. KONČAR je htio preseliti svoje poduzeće INEM iz Jankomira na lokaciju Trešnjevka i zato su htjeli SUS preseliti na lokaciju u Sesvetski Kraljevec. Radnici se s time nisu htjeli složiti, stupili su u štrajk, ostali su u zgradi i živjeli su u tim nenormalnim uvjetima 147 dana.

Pisali su pisma Predsjedniku vlade i Predsjedniku Republike, svim medijima, nastupali na televiziji, ali u konačnici nisu postigli ništa.

Kako niti jedan problem tijekom 5 mjeseci štrajka nije riješen, a neimaština u obiteljima bila sve veća, radnici su bili prisiljeni prihvatiti ultimativnu ponudu MORH-a da im plate samo 2.000.000,00 kuna, kako bi se isplatilo 12 minimalnih plaća. Na takovo rješenje su pristali nakon obrazloženja predstavnika MORH-a da žele daljnju suradnju sa SUS-om, kao s poduzećem od posebnog interesa za obranu Republike Hrvatske, te da su zainteresirani za glavni proizvod SUS-a. Nakon toga radnici su se s opremom preselili u jednu halu u Borongaju.

Stečaj i prodaja SUS-a

Mjesec dana nakon što su se preselili na Borongaj došla je odluka MORH-a da nisu zainteresirani za nastavak proizvodnje. I tako je agonija završila. Otvoren je stečaj nad SUS-om 6. studenog 2000. godine i od Trgovačkog suda dodijeljena im je stečajna upraviteljica.

Stečaj je završio tako da je stečajna upraviteljica prodala svu preostalu Susovu imovinu – dokumentaciju, strojeve, laser za rezanje, vibrator i klima komore, namještaj, puno repromaterijala, sve alate i naprave za montažu lansera i oklopnog tijela, 1 montiran lanser, 3 kamionske šasije, kompletni pancirni lim, veliku količinu elektroničkih komponenata, liniju za SMD montažu i itd..

Za kupnju se javio samo „TIBO-3.maj“ iz Matulja kraj Rijeke 2001. godine i sve kupio za oko 2,2 milijuna kuna.

Potpuna nezainteresiranost MORH-a za sudbinu SUS-a vidi se i po tome što ih nije uopće zabrinjavala činjenica da će se prodajom poduzeća prodati i dokumentacija za proizvodnju oružja. Tijekom „života“ SUS-a mnogi podaci bili su klasificirani kao vojna tajna. I neki kolege se su skanjivali govoriti mi o pojedinim detaljima, jer nisu znali kako dugo trebaju čuvati vojne tajne. A onda su najosjetljiviji podaci došli bez problema na tržište.

Puno otvorenih pitanja za kraj

Ima li danas ljudi (osim onih koji su radili u SUS-) koji su svjesni rezultata što ih je SUS ostvarivao i sposobnosti Susovih stručnjaka koji su u kratko vrijeme, u ratnim uvjetima proizveli toliko najsloženijih oružja za Hrvatsku vojsku?

Kako je to bilo moguće? Kako je bilo moguće u kratko vrijeme sakupiti stručnjake, organizirati ih, voditi projekte razvoja novih oružja, organizirati kooperante, nabavljati materijale u vrijeme embarga i proizvoditi kvalitetna, nova oružja?

Kako je bilo moguće da su se domaći proizvođači oružja za vrijeme rata stalno morali boriti protiv uvoznog lobija koji je htio uništiti domaću industriju?

Hoće li se netko zapitati kako je moguće da je takav potencijal propao i tko je odgovoran za to?

Je li odgovoran MORH, obje Uprave KONČAR-a ili Fond za privatizaciju?

Ili si je SUS sam kriv za svoju sudbinu?

Hoćemo li ikada dobiti odgovore na ta pitanja?

Zanimaju li uopće nekoga odgovori na ta pitanja?

Hoće li doći nova generacija inženjera i profesora na tehničkim fakultetima koji će htjeti upoznati rezultate rada svojih prethodnika, naših vrhunskih inženjera koji su radili na velikim projektima kao što su razvoj tiristorske lokomotive, samohodnog raketnog sustava, magnetskih leća i na velikim projektima u RIZ-u, Tesli, Jedinstvu, Prvomajskoj, Đuri Đakoviću i ostalim našim vodećim industrijskim poduzećima?

-Kraj-


* Izvorna, šira inačica teksta je objavljena na mrežnoj stranici www.sveopoduzetnistvu.com

Komentiraj

*