“Kako da znaš”

“Kako da znaš”

Kako da znaš kad ne znaš, već samo možda u tebi plovi, ko kišom umotani i razdrobljeni snovi?

Kako da znaš kad ne znaš u čije polje staješ, kome to pričaš i kolko sebe daješ?

Pomisliš onda, nije to možda. Vidiš da nije! Pa kako u nitima duše može i možda da se (s)krije?

Te duše koja se smije, ko dijete kad nešto svoje, hoće od velikih da skrije.

Kako da znaš kad ne znaš, kako se zove vrijeme ispod kojeg smo prošli, i gdje smo – a nismo došli?

Kako da znaš kad ne znaš kako tišina priča, i tko joj slovo piše, kad ono jedno zbog možda, životom živi i – ne diše?

I kako da ono „možda” ne bude više kako? I kako da ono „možda” ne bude više tako?

I kako da ono „ne znaš” bude ono što znaš, da „možda” prestane više, jer slovo sa dvije strane znaš već kako se piše?

I ne pitaj opet kako? Jer to je slovo duše, i piše se baš tako.

Ovo je zbrkana pjesma. Jednina, množina, padež i šta sad sve tu stoji? Nije ni važno više, jer tek se ljubav broji.

Snježana Kratz

Komentiraj

*