Kad se prednosti ambalaže pretvore u njene nedostatke

Kad se prednosti ambalaže pretvore u njene nedostatke

Igor Čatić (1967.): »Plastična ambalaža ima veliku budućnost, to je jasno samo po sebi. Ali već danas treba voditi računa o pojavama koje su vezane uz tu primjenu i pristupiti njihovom rješavanju.«

prof. emer. Igor Čatić

Ovih dana u istoj rubrici objavljena su dva teksta. Moj, i kako svjetski milijarder, posvećen ovom dijelu svijeta podupire čelnike zelene orijentacije. To je bio zadnji (u novohrvatskom ultimativni) okidač da uspostavim neobičnu vezu. Između jedne američke baze podataka i prvog zelenog novinara u Hrvatskoj. Baza mi je otkrila da sam vjerojatno najviše citirani autor u radu tog novinara. U članku iz 2014., dugačkom 55 stranica, o povijesti ekološkog pokreta u Hrvatskoj devedesetih godina, čak sedam puta. Iz tog članka, kao i navedenog članka o milijarderskom podupiratelju »zelenih«, nedvosmisleno proizlazi odakle toliko sredstava koja se ulažu u sotoniziranje pojedinih materijala, promicanje obnovljivih izvora energije i priča o nula utroška. Bilo čega.

Valja započeti redom. Iz najrazličitijih izvora primam dnevno vrlo mnogo e-pošte,. Neki traže da im se to plaća. Jednog, koji se bavi vrstom plastike koje se proizvodi ispod 2 % ukupne plastike sam odbio. Slao je 6 do 8 poruka dnevno, 365 dana godišnje. No jedna baza je privukla moju pozornost i pristao sam plaćati 2 do 3 kave mjesečno. U pošti koja mi je postala pristupačna,našao sam dva teksta koja su me jako iznenadila. Poznato je da sam priređivao emisije jazza te pisao za razne časopise i portale o jazzu. Jedan od njih je bio novosadski Ritam. I pristigne članak „Jazz u Jugoslaviji“. Jazz je šezdesetih godina smatran prodorom zapadnjačke kulture u bivšu državu.

U popisu literature pod brojem 98 (od njih 150) citiran je dio razgovora kojeg smo vodili Miljenko Prohaska i ja, 1963. – zašto nema jazz sezona u Hrvatskoj. Kakve sada ima Jazz orkestar HRT-a. I koje sam pratio na jednom portalu. No puno važniji je drugi članak iz kojeg se citira dio. »Konfuzija i svjetonazorski raskoli doveli su do raspada Hrvatskog saveza zelenih. Nasuprot tome, afirmirala se grupa udruga oko »Zelenog foruma«, osobito zagrebačka „Zelena akcija“, koja u široj javnosti postaje paradigma za ekološki pokret u cjelini.« A zna se tko su bili predsjednici „Zelene akcije“. Među njima i potencijalni novi gradonačelnik Zagreba.

Od kada sam u „zelenoj priči“? Prenosim iz moje knjige Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja (Graphis, 2008.) dio teksta iz prvog članka povezanog s plastikom i zaštitom okoliša pod naslovom „Plastična ambalaža rađa specifične probleme (IT -Novine, 19. siječnja 1967.) .

»Članak Zlatka Bašića „PVC boce — perspektiva suvremenog pakovanja“(op. a. PET boce su uvedene tek 1976.), privukao je moju pažnju i ponukao da napišem nekoliko riječi o suvremenoj plastičnoj ambalaži. Pisac članka je vrlo dokumentirano iznio podatke o razvoju, plastične ambalaže na europskom tržištu i o velikim perspektivama koje obećavaju još snažniji razvoj njene uporabe, naročito u pakiranju raznih tekućina za svakodnevnu uporabu primjenu.

U istom broju lista nalazimo informaciju daZagrebačka tvornica ulja“ namjerava koristiti ovu ambalažu za pakiranje jestivog ulja u boce od pola i jedne litre. Potrebni uređaji su već nabavljeni i uskoro se može očekivati da će se na tržištu pojaviti ulje pakirano u PVC-ambalaži. Poznavajući trendove razvoja naše industrije, skloni smo tvrditi da će tim putem uskoro krenuti i ostali proizvođači ulja, a kasnije vjerojatno i ostali korisnici i da se u narednim godinama može očekivati snažan prodor plastične ambalaže. Pravac razvoja je svakako pozitivan i treba mu pružiti maksimalnu podršku.

Međutim, treba ukazati već sada, kada smo na početku primjene plastične ambalaže, na problem koji će se sve više zaoštriti porastom primjene ove ambalaže, o kojem se do sada nije vodilo dovoljno računa. Koji je danas u SAD postao glavna zapreka u njenom daljem širenju. Ono što je velika prednost te ambalaže, postaje u određenom trenutku i veliki nedostatak.

Takve boce su u trenutku punjenja sterilizirane, ali ih nije moguće sterilizirati poslije upotrebe. Uprljane, na primjer od ulja, one se ne mogu koristiti u druge svrhe. To znači da boce poslije upotrebe treba baciti. I tu se rađa osnovni problem koji koči bržu primjenu plastične ambalaže. Postavlja se pitanje kuda baciti boce. U smeće, glasit će odgovor. Ali odgovor je lagan za domaćicu, ali ne i za onog koji se organizirano bavi odvoženjem smeća (op. a. danas otpada). PVC – boca od 0,7 litara teži, prema podacima autora članka, od 23 do 27 grama. Zamislimo sada omjer između volumena boce i težine. Takvu bocu nije moguće baciti u otpadne vode, jer neće potonuti. Spaljivanje nije moguće iz mnogih drugih razloga. Stoga se kao imperativni zadatak postavlja pitanje uništavanja takvih boca i to ne samo onih u kojima je bilo ulje. Već i onih u kojima su pakirani lijekovi i slični proizvodi koji bi mogli imati nesagledivih posljedica, ako bi bili odbačeni u smeće bez dovoljnog osiguranja.

Proizvođači sirovina i korisnici boca trebat će se u narednom razdoblju usmjeriti na rješavanje ovog problema koji nije jednostavan i zato nije riješen u svijetu. Stoga, smatramo, treba budno pratiti razvoj situacije u svijetu i po mogućnosti pokrenuti rješavanje tog pitanja nezavisno od drugih. Ovakva rješenja mogu se istraživačima bogato isplatiti. Plastična ambalaža ima veliku budućnost, to je jasno samo po sebi. Ali već danas treba voditi računa o pojavama koje su vezane uz tu primjenu i pristupiti njihovom rješavanju.«

Procijenjeno je da su članci iz devedesetih godina i prvog desetljeća jako uzbudili prvoga zelenog novinara, kada ih je citirao. Stoga je odlučeno neke od tih tekstova ponovno objaviti.

Komentiraj

*