Kad ministri postanu “stručnjaci”

Nije problem kada netko postane ministar bez pokrića. Problem je što tako dobiva značaj stručnjaka pa ga mediji pozivaju, a ona ili on govore kao da znaju. Na taj način od kratkoročne štetočine postaju prijetnja bez vremenskog ograničenja. Posljedice su kao sa slučajno ispuštenom algom Caulerpa taxifolia iz jednog laboratorija u Monaku i njenog kasnijeg širenja čak i u Jadranu ili žutog puža koji je navodno došao sa salatom iz Španjolske i sada je domaća životinja u našim vrtovima i na šetnicama

dr. sc. Viktor Simončič

Nikada nemojte podcijeniti snagu ljudske gluposti. (Robert A. Heinlein)

Da pojedinci zalutaju na mjesto ministra u državama sličnim našoj nije ništa nova. Kod nas to može doslovno svaki član neke stranke. Kako su ministarstva izborna lovina, onda je moguće da se elektroinženjer Vrdoljak poželi malo baviti graditeljstvom i prostornim planiranjem, a kada mu to dojadi – gospodarstvom. Sadašnji ministar okoliša, gospodin Ćorić, ekonomist, je iz ministarstva socijale prešao u okoliš i energetiku. To je dobar potez, jer je okoliš tradicionalno siromašan. Zadnja rupa na svirali. Malo ministarstvo za potkusurivanje lovine u koalicijskim podjelama. Još nismo imali ministra koji bi na osnovi svog obrazovanja ili kasnije stečenog radnog iskustva razumio okoliš kao kotač zamašnjak razvoja društva i kao temelj održivog razvoja.

I kada pojedinci ne poznaju ulogu okoliša, onda pristaju na trule i štetne kompromise. Bivša ministrica Holy, pristala je da se prostorno planiranje, kao najjači regulatorni mehanizam razvoja (određivanja funkcija u prostoru u zavisnosti od potreba i prirodnih datosti), odvoji od okoliša i pripoji građevinarstvu, povlađujući apetitima tadašnjem potpredsjedniku vlade gospodinu Čačiću. Građevinarstvo je gospodarski sektor kojem je po definiciji cilj koristiti („raubati“) prostor kao proizvodni resurs u funkciji stjecanja dobiti. Dati da prostorom „rukovodi“ onaj kome je prostor osnovni resurs privređivanja je kao da se janje dade vuku na čuvanje. Bivši ministar Dobrović kao strojar je uspio pod okoliš dobiti privredni sektor – energetiku. Razlozi zbog kojih je Most inzistirao na energetici, nisu baš jasni. Neka nova termoelektrana na ugljen u Pločama ili bilo gdje, ili neka hidroelektrana à la Ombla (nažalost!) nemaju šanse. Vjerojatno su koristeći okoliš kao kočnicu željeli nešto ušićariti od jakog energetskog sektora. Janje kontrolira vuka ili u prijevodu „janje muze vuka“.

Ugledajmo se na Sloveniju

Sličnih slučajeva nelogično povezanih nadležnosti bilo je i u drugim sredinama. Kod nas je priroda bila ranije uz kulturu, kod nekih okoliš čak uz znanost. Kod susjeda Slovenaca su pokušali s eksperimentom povezivanja poljoprivrede i okoliša (kmetijstvo in okolje). Mislim da je dobar primjer sektorske organiziranosti Njemačka. Oni imaju Ministarstvo privrede i energetike (područje gospodarstva) i Ministarstvo okoliša, prirode i nuklearne sigurnosti (područje racionalnog načina korištenje prirodnih resursa i sigurnosti).

Nije problem kada netko postane ministar bez pokrića. No problem je što na taj način dobiva značaj stručnjaka pa ga mediji pozivaju, a ona ili on govore kao da znaju. Na taj način od kratkoročne štetočine za vrijeme mandata postaju prijetnja bez vremenskog ograničenja. Posljedice su kao sa slučajno ispuštenom algom Caulerpa taxifolia iz jednog laboratorija u Monaku i njenog kasnijeg širenja čak i u Jadranu ili žutog puža koji je navodno došao sa salatom iz Španjolske pa je i sada »domaća životinja« u našim vrtovima i na šetnicama.

Za postati stručnjakom za okoliš dovoljno je biti imenovan ministrom ili biti članom neke udruge. Imenovanje i članstvo se računaju kao najveća stručnost. Novinari su fascinirani činjenicom da je netko (bio) ministar. Njihove izjave se traže. Njima se, kao i članovima zelenih udruga vjeruje na Orwelovski način – ono što vidite to se ne događa.

U Hrvatskoj bez napretka po pitanju gospodarenja otpadom

I kada je tako, još nam je dobro. Na prošlotjednoj tradicionalnoj konferenciji o otpadu u organizaciji časopisa Komunal, stalni gost konferencije i prijatelj iz Krškog (Slovenija), gospodin Jože Leskovar, bio je upitan vidi li kod nas napredak u postupanju s otpadom. Iskren kakav je, bez potrebe da nam laska – hvala mu na tome – rekao je da zadnjih godina ne vidi nikakav napredak. Čini mu se kao da smo stalno na istom mjestu. Njemu se može vjerovati. Njegov autoritet proističe iz vođenja vjerojatno najuspješnije komunalne tvrtke u Sloveniji, tvrtke Kostak. Vodeći su u postupanju s otpadom. Izgradili su infrastrukturu kojom servisiraju i veliki dio općina u Sloveniji. Na području otpadnih voda uveli su praksu da podržavaju (i) decentralizirani sistem obrade otpadnih voda.

Najviše EU standarde na području postupanju s otpadom i na pročišćavanju otpadnih voda ispunjavaju uz trošak od nekih 100 kuna po osobi. Na postupanju s otpadom uspješnost im možda proizlazi i iz činjenice da nisu koristili novac EU fondova, već su sve financirali sami. Poznato je da EU projekti mogu biti višestruko skuplji od potreba. Naveo je primjer, ako se dobro sjećam, kako je jedan centar gospodarenja otpadom financiran od EU-a koštao oko 32 milijuna eura, a oni su to isto ostvarili za nekih 12.

Potreba energijskog korištenja otpada

Ideju davanja usluga drugima, kao mogućnost smanjenja troška građanima, pokušao sam promovirati u Sisku. Nisu ni trepnuli. U Kutini sam bio uspješniji. Tamo je vijeće donijelo odluku da se dozvoli dovoz otpada iz drugih sredina. Ideja je bila da se prije odlaganja, na tada vrlo urednu deponiju, otpad preradi (MBO-T), iskoriste sekundarne sirovine, smanji količina koja se odlaže, a da se oprema financira iz prihoda dovezenog otpada. Da se to prihvatilo ne bi bio potreban centar gospodarenja otpadom u Šaguljama u Novoj Gradišci. Nažalost, promijenila se direktorica u Eko-Moslavini, došao novi direktor bez iskustva, ali izgleda sa smislom za (osobnu?) zaradu. Sanitarno odlagalište je pretvorio u smetlište, na način da je dozvoljavao dovoz otpada ispod cijene samog troška odlaganja. Za (ne)činjenje je imao podršku tadašnjih čelnika Kutine, Popovače i Velike Ludine. Sada smetlište treba ponovno sanirati. Naravno, na teret građana Kutine…

Na skupu Komunala se razgovaralo o potrebi energijskog iskorištenja dijele otpada. Javio se bivši ministar Dobrović i ponovio svoju tezu kako je to okolišno štetno i da plastiku treba oporabiti – reciklirati. Bivši ministar Dobrović i dalje inzistira da radimo ono što nikome, za sad (ne znači i da neće) nije uspjelo. U svijetu se reciklira samo 4 % od ukupne plastike, a samo 2 % otpadne ambalaže postane nova. SAD je do jučer izvozio 90 % otpadne plastike u Kinu. Kina je do sada oporabljala gotovo tri četvrtine svjetske otpadne plastike. Možda je zabrana uvoza u Kinu prilika da SAD i dobar dio Europe postanu još bogatiji ako im sveučilišni profesor Dobrović otkrije tajnu kako iz otpadne plastike stvarati veliku dobit. Inače, tehnologija je poznata, upitan je trošak i u krajnjoj liniji i doprinos onečišćenju okoliša. Možda bivši ministar i zna nešto što drugi ne znaju. Oda li nam tajnu, riješit ćemo sve naše financijske probleme i ispunit će se i obećanje Predsjednice da ćemo biti Švicarska.