Kad bi svi momci na svijetu

Kad bi svi momci na svijetu

(Isječak iz filma Kad bi svi momci na scijetu (Si tous les gars du monde (1956) / Foto: Youtube, snimka zaslona)

Filma sam se sjetio prateći izbore. Samo crnilo i dijeljenje. Na našim izborima biramo protiv, jer oni koji se nude govore mahom protiv onih drugih. Među novima, onima koji u politiku ulaze s entuzijazmom i naivnošću aktivista, jedino se može čuti pomirljive tonove

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Bolje je zapaliti malu svijeću nego psovati u mraku. (Kineska poslovica)

Zamišljam kako bi izgledalo naše društvo kada bi s vremena na vrijeme na TV-u prikazivali film Kad bi svi momci na svijetu (Si tous les gars du monde – francuski crno-bijeli igrani film snimljen 1956.), koji me prati me od najranijeg djetinjstva. Posada francuskog ribarskog broda se razboljela u Sjevernom moru. Poslani poziv u pomoć jedini uspije dobiti radio amater iz Togoa (u tadašnjoj Francuskoj Zapadnoj Africi). On pokreće akciju slanja spasonosnog seruma u kojoj će, stjecajem okolnosti, sudjelovati ljudi iz različitih zemalja, uključujući kako bivše neprijatelje iz Drugog svjetskog rata, tako i protivnike s druge strane Željezne zavjese. Sliku broda i nekoliko mornara vidim još i danas. Jedan je bio plavokos!

Film s porukom o potrebi pomirenja snimljen samo 11 godina poslije najstrašnijeg rata u povijesti, kada su ubijeni deseci i deseci milijuna, kada se ljude ubijalo po zakonu, samo jer su bili po nečemu drugačiji. Na području bivše nam države samo 15 godina iza rata osvanule su table »Zimmer frei«. Praštalo se, ali se ne zaboravlja i ne smije se zaboraviti niti danas, kako se nikada ne bi ponovilo. Nažalost, ponavlja se i ponavljat će se, jer kao da smo pogrešno programirani. Potlačeni s lakoćom zaboravlja što su mu radili silnici, a čim stekne malo sile i sam postaje silnik.

Filma sam se sjetio prateći izbore. Samo crnilo i dijeljenje. Na našim izborima biramo protiv, jer oni koji se nude govore mahom protiv onih drugih. Među novima, onima koji u politiku ulaze s entuzijazmom i naivnošću aktivista, jedino se može čuti pomirljive tonove. Oni nude nešto novo. Pomislim da su gledali moj omiljeni film. Možda u Kinoteci, ako takvo što još postoji.

Ne nude nove programe

Stranke, izuzev novih entuzijastičnih, ne nude nove programe. One imaju odavno izrađene predloške. Samo se mijenja broj novih obećanih radnih mjesta, visina plaća, koje se znaju popeti i do 8000 eura i standardno med i mlijeko, koji se poslije izbora u pravilu zakiseli.

Programi kod nas nemaju čak niti formalnu vrijednost. Da imaju, onda bi na izbore išli s komadom papira na kojem bi pisalo što je od obećanog ispunjeno. Mi birači bi se onda odlučili za one koji su najviše ispunili. Ako je netko obećao jedno smjenske nastavu i ostvario je, evo mog glasa. Ako je netko obećao da će Ina prijeći u naše ruke, evo mog glasa. Nažalost, od obećanja blistavih malo je toga ispunjeno, imamo škole sa smjenama, mnoga djeca nemaju pristup internetu, mnoge ceste su i dalje neasfaltirane, neke sela još nemaju eklektičnu energiju, koju su imala prije 30 godina… A nema ni Ine u našim rukama. Dapače, iz naših ruku i dalje nestaje…

Problem leži u nesposobnosti političara da poslije izbora zaista postanu gradonačelnici, župani, premijeri i predsjednici svih građana. Dobiju izbore na dijeljenju i onda vladaju na dijeljenju na naše, vaše i njihove. I rade za naše, po paradigmi naši vaše nadjačaše.

Od uspješne države, došli na začelje Europe

Takva politika nas je korak po korak, od prije 30 godina jedne od najuspješnijih država Srednje i Istočne Europe, dovela na samo začelje. Oni gore se hvale čak i s tim, jer kao da nam poručuju da bi bez njih moglo biti i gore. Može li uopće?

Poraznost ovakvog načina vođenje države vidi se u izlasku na izbore. Činjenica da većina ne ide na izbore morala bi zamisliti one koji vode državu. Od nekih 90 % na referendumu prije 30 godina dana su svojim ponašanjem izlaznost prepolovili.

Zašto većina ne ide na izbore? Jedan dio zbog toga jer mu odgovara ovakvo stanje. Među njima je i Predsjednik. A možda si on zamišlja da je monarh, a monarsi ne idu na izbore. Monarsi su iznad naroda. Čuđenje prema Predsjedniku, koga smo birali na izborima, koji primjerom poziva da se ne ide na izbore, na najvažniji alat demokratskih društava, teško mogu opisati. Vrijedi pravilo, što demokratičnije društvo to veći izlazak na izbore.

Većine ne izlazi na izbore

Dio koji je zadovoljan stanjem pa ne ide na izbore je manjina. Većina ne ide na izbore jer im 30-godišnje iskustvu kazuje kako se izborom Murte ili Kurte ne mijenja ništa. Zamjeram i jednima i drugima. Treba ići na izbore i potvrditi ako je netko zadovoljan stanjem ili pokušati naći izlaz, ako nije. Čak i kada se ne nudi baš nešto dobro, ako se nudi samo loše, uvijek se između dva zla može izabrati manje. Manje zlo se lakše ispravi.

Na film me podsjetila i Sanja, objavom na Facebooku. Pitao sam se zašto ulogu pomiritelja ne preuzmu vjere? Zašto se s propovjednica ne širi duh pomirenje, praštanja i poziva na suživot? Zašto suprotno?

Sanja piše: Sigurno desetak godina smo redovno išli u Temple crkvu, to je ona u kojoj je sniman Da Vincijev kod u Fleet Street, gledati i slušati zbor u kojem je pjevao Oscar, sin našeg prijatelja Bena. Oni su ateisti, isto kao i mi, ali to tamo ne smeta i ne priječi da pjeva u crkvenom zboru. Dakle nije uvjet da si vjernik kako bi pjevao u crkvi. Sad je Oscar student glazbe na Camridgeu. Uglavnom, kako smo često dolazili dobro smo se upoznali s glavnim šefom, vikarom ili svećenikom, ne znam točno kako ga nazvati, Robin Griffith-Jonesom, Master of the Temple. Uvijek nam se izdaleka javljao i mahao, popričao s nama, rukovao, pitao kako je u Hrvatskoj i baš je simpa.

Promjene su ipak moguće

San Dra je na Sanjin komentar napisala: Isto kao i u Nizozemskoj. Potpuna sloboda bez obzira na razlike u vjerskim, političkim i spolnim opredjeljenjima. Ono što je još bitnije je međusobno prihvaćanje i poštivanje različitosti.

Komentirao i ja: Isto kao u SAD-u. Na jednom projektu sam surađivao s predstavnicom WB-a iz SAD-a. Razgovarali i o religiji. Ona nije bila vjernica, kao niti ja. Rekla je da ona ipak ide u njenu crkvu, u kojoj se svakih 14 dana mijenja vjera koja se propovijeda. Crkva je tamo dio lokalne zajednice, nešto što nalikuje na vatrogasce, crveni križ ….. što služi svima bez obzira na vjeru … zajednica koja pomaže u oblikovanju života za sve stanovnike.

Zamišljam reakciju da kod nas u katoličku ili pravoslavnu crkvu, ili sinagogu uđe žene s hidžabom (pokrivalom za glavu žena) … da kod onih koji se križaju ili krste s lijeva na desno ili s desna na lijevo netko uradi upravo obrnuto.

Kad bi svi momci na svijetu… Ma kad su mogli prije 60 godina, zar ne bi mogli i danas kod nas. Pokušajmo. Imam osjećaj da možemo.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni