Jurica Pađen: Treba vjerovati u budućnost, grad ćemo ponovno izgraditi

Jurica Pađen: Treba vjerovati u budućnost, grad ćemo ponovno izgraditi

Korona, potres, snijeg, onečišćeni zrak, čini mi se kao da sam u nekom SF realityju, kao da sanjam. Ali moramo vjerovati da će biti bolje, da ćemo i ovo iznijeti i prebroditi, jer to je jedini način da ostanemo normalni”

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kako voli svoj rodni i nažalost potresom ranjeni Zagreb, za portal ZG-magazin govori kantautor, skladatelj i gitarist Jurica Pađen. Otkriva što nas ne smije napustiti, kakvi smo to ljudi postali, čemu se trebamo posvetiti i što je počelo vladati…

Iako nam je uvijek prvo uobičajeno pitanje zašto volite Zagreb, sada ću vas gospodine Pađen pitati kako volite i ovakav svoj Zagreb? Grad nam je stradao, „ranjen” je u stravičnom potresu.

Što reći? Tužno je sve što nam se desilo, ali duh i vjera ne smiju nam nestati. Ne smijemo izgubiti to najmoćnije sredstvo da se odupremo svim iskušenjima. Treba vjerovati u budućnost, kao i to da ćemo grad ponovno izgraditi, možda neće biti isti, možda će biti i ljepši jer svaki progres ima neke svoje zakonitosti. Ali – da, sve nam se posložilo! Korona, potres, snijeg, onečišćeni zrak, čini mi se kao da sam u nekom SF realityju, kao da sanjam. Ali moramo vjerovati da će biti bolje, da ćemo i ovo iznijeti i prebroditi, jer to je jedini način da ostanemo normalni. Više zapravo nemaš gdje pobjeći, ovo je globalna katastrofa, ali duh nas ne smije napustiti, treba se posvetiti sebi i bližnjima….

Čini se da…

Čini se da se poremetio čovjekov sustav vrijednosti? Ne čini se, on jest poremećen. Premalo i nedovoljno cijenimo male stvari, ono svakodnevno,one dnevne rituale… Tako smo vidite i nazvali naš album „Dnevni rituali”, kao da smo znali. Ljudi su postali blazirani, (š)to sam i prije govorio. Misle da kontroliraju stvari, prirodu, ali sve ove informacije kruže oko nas i samo trebaš imati antenu i uhvatiti ih. Ne kontroliraju ljudi ništa, ali to je poimanje u okviru njihovih ograničenih i skromnih mogućnosti i dosega. Ne kontroliraju oni kozmičku „scenu” jer tu smo doista i mi kao virusi, kao zrno pijeska.

Vrijeme je da izađemo iz svojih egocentričnih sustava kojim smo ovo isprovocirali. Počela je vladati estetika ružnog, ljudi hoće neku svoju povijest načiniti, a samo smo zrnce, prašina… Mislimo kako možemo prirodu nadmašiti, a zapravo sebi činimo ono što njoj činimo. Ne ponovilo se!

Odgovorite mi sad na ono uvriježeno pitanje, zašto volite Zagreb?

Da, teško je. Ali volim ga jer je to moj rodni grad, tu sam išao u školu, studirao, svirao u bendovima, tu su mi se i djeca rodila. A što da vam kažem, samo je jedan rodni grad.

Istina. Gdje ste odrastali?

U Radničkoj cesti a poslije na Borongaju.

Kakvim ih pamtite?

Pa moram reći, pomalo sivim, socrealističkim. Nije to u Radničkoj zasigurno bilo kao danas, ali pamtim da smo kao djeca tamo imali dosta prostora za igru. Bili su nam, rekli bismo, nadohvat ruke nasipi, gdje smo se zimi sanjkali i općenito je tu bilo dosta cvjetnih vrtova, živica i zelenila pa se moglo zabavljati. Navečer je bila druga priča, jer ceste su bile obasjane onim žaruljama tinjalicama, bilo je mračno…

Poput zone sumraka?

Ma baš kako rekoh, mračno.

Kako vam je teklo školovanje i studentski dani?

Slabo sam izlazio, jer sam pored sedme gimnazije pohađao i glazbenu školu. Ali imao sam super ekipu, točnije imali smo jednu sobicu na Lašćini, kod frenda, gdje smo se i okupljali. Nisam ja tada ima puno vremena za landrat, jer trebalo je učiti, vježbati gitaru za školu. Znao sam otići u tadašnji Big Ben vikendom, jer preko tjedna se nije izlazilo.

Učilo se?

Da. Uostalom, znate da izlasci nekada nisu isti kao danas, mi smo u osam navečer išli van, a do ponoći bi već morali biti doma. Danas gotovo u to doba klinci izlaze u „život”, nije im više problem ni taksi pozvati. Mi o tome nismo mogli ni sanjati. Ja sam kroz školovanje itekako radio za džeparac.

Gdje?

Pa primjerice u hladnjači, na tržnici, Školskoj knjizi, u Vjesniku… Bile su to fizikalije, ali pola ljeta sam radio da bih zaradio, a pola sam trošio na putovanja.

Znači, znate cijeniti novac?

Pa da, ali novac nije najvažniji u životu, no važan je kada ga nemaš. On treba služiti nama, a ne mi njemu. To mi je životna filozofija.

Rekli ste dosta ste vremena posvećivali i gitari?

Jesam. U Zagrebu sam nakon srednje škole počeo studirati, a uporedo s tim počele su i profesionalne svirke.

Što se tada slušalo?

Pa, mogu reći dobra glazba. Jazz, rock odnosno The Beatlesi, Rolling Stonesi… U školi se radila i klasika, ma sa svih sam strana bio okružen glazbom i to kvalitetnom. Ja sam bio učlanjen i u tadašnju američku čitaonicu, pa sam imao prilike slušati i odlične američke glazbenike, uvelike jazziste.

Koga?

Dukea Ellingtona, Milesa Davisa, Oscara Petersa, Garryja Bartona, Charlieja Parkera…

Gdje ste održavali prve svirke?

Na klupi u parku! Poslije po mjesnim zajednicama, pa na školskim plesovima onda smo počeli i profesionalno…

Nastupati?

Da. Počeo sam sa Grupom „220”, s kojom smo nastupali diljem ex-Jugoslavije. Pa što da vam kažem, sa 19 godina sam snimio prvi album „Slike”, Hus iz Parnog valjka u kojem sam poslije bio, je tada imao 20, Piko 22 godine, kao i Zubak. Zamislite u tim smo godinama snimili album koji je puno godina kasnije, jedna kompanija iz Londona izdala kao The best of underground progrock. Kupio sam taj, iz Engleske uvezen, da tako kažem „svoj” kompakt disk i to prije desetak godina.

Eto, vi ste dio glazbene povijesti.

Kada si toliko dugo u glazbi postaneš povijest hoćeš – nećeš.

Gdje se sve čuju vaše glazbene note?

Imam(o) sreće da mi se pjesme vrte ne samo u Hrvatskoj, već i po zemljama bivše države. Za 2019.godinu u Rock godišnjaku u Beogradu, za najbolje izvođače u regiji po glasovima tamošnjih pratitelja osvojili smo treće mjesto, a konkurirala su najveća glazbena imena iz cijele bivše Juge.

Kada ste spoznali da će vam glazba biti životnom odrednicom?

Ma nisam imao pojma da će tako biti. Tko bi pomislio da ću svirati četrdeset godina! Ali odavno sam skužio da to želim raditi, da me motivira, odnosno da je to nešto gdje se osjećam najživlji. Znate,velika je sreća pronaći smisao života i skužit što je to u njemu gdje ti pripadaš. Smisao mog života je glazba, a to je ujedno i njegova najvažnija misao.

Prvo ste svirali u Grupi 220 odnosno Parnom Valjku, a kasnije …

Parni Valjak smo osnovali Hus, Aki i ja, a prvi smo album snimili u Novom Sadu „Dođite na show”. Sjećam se, odsjeli smo u tamošnjem hotelu Park…

Nakon Valjka osnovali ste grupu Aerodrom. Zašto baš taj naziv?

Zbog jedne stjuardese, prve ljubavi. Često sam je bio čekao kada bi se vraćala s letova i tako sam dosta vremena provodio na aerodromu.

Znači nesvakidašnje ime dolazi od prve ljubavi.

Baš tako.

Zaživjela je nakon Aerodroma i Azra? Bili ste dio i tog kultnog benda. Kako je bilo raditi sa osobenjakom i kažu namćorom Johnnyjem Štulićem? Kakav je bio?

To ste vi rekli, a bio je to što je bio. Velika figura, uostalom zna se tko je on.

Da, pustimo njega. Recite koliko ste u Pađen bendu glazbeno odmakli od Aerodroma?

Pađen je bio svojevrsna country verzija Aerodroma. Ali opet smo vratili staro ime, naime, promijenila se postava… Ma puno vam toga ovisi i o afinitetima članova. Snimili smo evo i album „Dnevni rituali” i petnaesti je tjedan na top-listi, odnosno jedan je od pet najprodavanijih. Pravo mi je to čudo, čini mi se kao da nešto ne štima s albumom kad je takav rezultat.

Koliko je u svoj ovoj pridošloj i šarolikoj glazbi opstao rock?

A što da kažem? Ako imate par bendova koji imaju rock zvuk puno sam rekao, sve ostalo je balalajka.

Zašto?

Zapravo ima rocka, ali masu ljudi on ne zanima. Ne razumiju tu glazbu, nema njenog kontinuiteta, nitko ih u mladosti nije učio. Puno je onih mlađih u „cajkama”, a glazba se uči slušati. Kada ulaziš, da tako kažem u glazbu, to je kao i svako drugo umijeće, isto kao što je i umijeće biti dobra publika. Publika u polupraznoj dvorani je jezgra publike u punoj dvorani. Poenta jest, da odabir stvari prvo kreće od onog uskog kruga ljudi.

Danas su moderni ritmovi s Ultra festivala. Samo se čuje ritam, nema pjesme, riječi,emocije… Pitajte nekog od tih poklonika kako ide refren tog uprizorenja?

Banalna je to komercijala. Uz programirani instrumental nemate ništa, ništa revolucionarno, ništa što će ostaviti trag kao Mozart, The Beatlesi… Glazba im je da im se čovjek pokloni.

A elektronska glazba?

Ma svejedno je, imate vi i fantastične elektronske glazbe koja se izvodi na „elektronici”. Za mene komercijala nije nužno i ono loše. Inače, primjer fantastične elektronske glazbe je i grupa Depeche Mode, pa Tuxedomoon još otprije četrdeset godina u SAD-u je uz elektroniku svašta načinio.

A ovi rave izričaji?

Rave je za masu, pa mu je i učinak isti kao i sve što je za masu, počevši od televizijskih serija, sapunica pa sve do klope, izuzev graha. To je jedina masovna hrana koja je dobra, a kad ga ne bi bilo tako puno bio bi aristokratsko jelo.

Kako gledate na dosta ozbiljno stanje s koronavirusom i što će biti s vašom svirkom?

Tko zna što će biti, možda desetkuje čovječanstvo, pa nećemo imati kome svirati? Mi ljudi, postali smo oholi, bahati, razmaženi, materijalno orijentirani, a kada dođe nešto ovako, tek onda vidiš koliko ti zapravo vrijedi kava s frendom. Sve uzimamo zdravo za gotovo, a ovaj virus (po)kazuje da se trebamo malo zamisliti nad time. Mislimo da smo nedodirljivi a to nije put koji vodi u dobrom smjeru. A mi? Mi ćemo svirati onome tko nas bude htio slušati.

Hoćete li imati angažmana?

Obzirom na trendove ne vjerujem da će biti previše posla, ali koliko ga bude – bude. Mi smo već obišli regiju, svirali smo pred četrdeset pa i 100.000 ljudi. U Beogradu smo prije svega ovoga bili u tamošnjoj glazbenoj emisiji „Tri boje zvuka”, a sretna je stavka da nas zovu, pa imamo kontinuitet. Da je u tom smislu samo riječ o Hrvatskoj nosili bi gaće na štapu, jer tu smo gdje smo. A tamo smo gdje je Bog rekao laku noć. Generalno je sve na tom tragu. Ukusi, stručnost, nema ljudi koji razumiju, amaterizam je na djelu, vlada teška neukost. Generalno smo sredina i gdje je prosvjeta…

…stradala?

Ma strašno! Program koji se klincima daje može pružati samo retardirana sredina. Hrvati su narod gdje se gotovo svi bolje razumiju u tuđi posao nego u svoj. Neki jako sterilni, akademski građani donijeli su reformu školstva da ti pozli! Kao da se nadmeću tko će pokazati jače mišiće i ne vode uopće računa da se radi o djeci, ubijaju im kreativnost!

Mislite na kurikularnu reformu?

Ma ta je reforma čisti užas! Sa sadističkim je predznakom, slobodno to napišite!Djeca na instrukcijama uče gradivo kod srednjoškolskog profesora, a štivo je za osnovnu školu. Roditelji su na rubu živčanog sloma, a djeca nemaju vremena nizašto, to se do ponoći uči i uvijek ti treba joker „zovi”. Svi su žrtve – i djeca i roditelji i to bolesno ambicioznih ljudi kojima ne bih dao da mi nešto u spomenar upišu, a ne da pišu knjige! Pa u razvijenom svijetu sve je posloženo, samo je to trebalo prebacit u naš sustav. Topla je voda odavno izmišljena.

Da malo odmaknemo od prosvjete?

Dajte!

Gdje danas živite?

U Remetama. Dobar je to kvart, miran i nemam zamjerke. Dobar je za život.

A Zagreb općenito?

Isto, ali prometna je kultura kritična! Posebice prema sustanovnicima grada, jer primjerice biciklisti po gradu jure i po 40 na sat! Psi se vode bez povodca pa se djeca boje pasa bez gospodara! No bar Zimske službe rade OK. Ma Zagreb je ugodan za život, ima dosta zelenila. Samo da je više kulture i obzira jednih prema drugima. Svakako treba riješiti problem biciklista koji mahnito jure kroz centar, ali i drugdje i to punom brzinom. Sad će se biciklistički lobi dići na noge, ali tako je, pa i ja sam biciklist, ali ne prolazim na razdaljini od ljudi od nekoliko centimetara. Ljudi nam se još uvijek trebaju učiti kulturi i to je generalni zaključak.

(*Naslovna fotografija: Facebook / Jurica Pađen & Aerodrom)

Komentiraj

*