Juraj Božičević: Odlazak obrazovanih Hrvata je prvorazredno nacionalno pitanje
Od svojeg osnutka Hrvatska je imala brojne ministre znanosti i isto toliko intuitivnih promišljanja o razvoju znanosti, a opstanak je znanosti ostao vezan uz zalaganje neznatno financiranih pojedinaca, kojima karijera ovisi o objavljenim znanstvenim radovima. Stanje se je održalo do današnjih dana, a može se popraviti jedino mudrim i odgovornim vođenjem znanstvene politike
Razgovarao: Boris Jagačić
Teško je nabrojati sve funkcije koje je obnašao te projekte koje je pokrenuo i u kojima je sudjelovao prof. dr. sc Juraj Božičević, no spomenimo da je riječ o vrhunskom hrvatskom znanstvenom stručnjaku, osnivaču Akademije tehničkih znanosti, čiji je i danas počasni član. Radio je kao predavač na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu, bio je državni tajnik za visoko obrazovanje i tehnologiju pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, autor je više knjiga i mnogobrojnih članaka… A što je ne manje važno, riječ je i o velikom borcu za hrvatski prosperitet. U razgovoru za portal ZG-magazin govori o razvoju i perspektivama hrvatske znanosti te problemima u našoj akademskoj zajednici i domaćem obrazovnom sustavu.
Kako ste se odlučili za rad na Metalurškom fakultetu u Sisku i kasnije na današnjem Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije?
Bavio sam se poučavanjem matematike, od srednjoškolskih dana do kraja studija. Tijekom studija bio sam demonstrator iz Fizike, kod prof. Vatroslava Lopašića. Na kraju studija na tadašnjem Tehničkom fakultetu i po diplomiranju bio sam suradnik prof. Vladimira Muljevića, inače jednog od prvih hrvatskih humboldtovaca.
Prof. Muljević bio je vrlo aktivan na stručno-društvenom području, pa me je već kao apsolventa aktivno uveo u djelovanje pojedinih stručnih tijela. Kada sam postao profesorov suradnik potaknuo me je na suradnju na više različitih programa, što je dodatno pridonijelo razumijevanju interdisciplinarne suradnje. Kao suradnik Opće enciklopedije upoznao sam se s uglednim intelektualcem prof. Rikardom Podhorskym, urednikom upravo osnovane Tehničke enciklopedije, koji me je pozvao na suradnju. Tijekom svog djelovanja na Tehničkom fakultetu, Kemijski odjel pokrenuo je razvoj interdiscipline kemijsko inženjerstvo. Surađujući s njim spoznao sam da je područje mojeg zanimanja za matematičko modeliranje i vođenje procesa najbliže kemijskom inženjerstvu.
Tako sam se, nakon što sam priveo kraju rad na projektu izgradnje edukacijskoga analognog računala, na Elektrotehničkom fakultetu, lako odlučio prihvatiti mjesto asistenta na Tehnološkom fakultetu, na Odjelima za naftu i metalurgiju u Sisku. Bio je to velik fakultet i obuhvaćao mnogo područja. Premda mi je povjereno područje procesnih mjerenja i automatskog vođenja procesa, bio sam svjestan da svoje znanje moram proširiti i da me čeka mnogo učenja.
Na Odjelima u Sisku našao sam se u zajednici vršnjaka inženjera kemije i kemijskog inženjerstva, na čelu kojoj je intelektualno nadležan bio prof. Egon Bauman, voditelj Katedre za kemijsko inženjerstvo. Formalno mi je voditelj bio prof. Ivan Hruška, koji je predmet Mjerenje, regulacija i automatizacija, (MRA) zamislio s vrlo klasičnim sadržajem, kao da pripada području elektrotehnike. Sadržaj predmeta postupno je trebalo prilagoditi tako da postane sastavni dio kemijskog inženjerstva i primjeni vođenja naftnih i metalurških procesa i operacija. To mi je bio izvanredni stručni izazov i prilika za napredovanje. Već sam nakon nekoliko godina izabran za prodekana Tehnološkog fakulteta i bio zadužen za vođenje Odjela u Sisku.
Mnogi su fakulteti osnivali podružnice, a nastavnici se okušavali u privatnom poduzetništvu, pa je zanemarivan stručni i znanstveni rad. To je i utjecalo na smanjenje njihove društvene odgovornosti.
Radili ste kao državni tajnik pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. U kojem ste razdoblju bili tamo i kako je tekla suradnja s tadašnjim ministrom Draganom Primorcem. Što je on očekivao od vas?
Na poticaj tadašnjeg ministra znanosti i tehnologije prof. Hrvoja Kraljevića pokrenut je projekt HITRA sastavljen od dva potprojekta, TEST i RAZUM.
Projekt TEST vodilo je multidisciplinarno Tehnologijsko vijeće, kojem sam bio predsjednik. Docent Dragan Primorac bio je član Vijeća i tijekom naše trogodišnje suradnje upoznao se je s mojim načinom rada. Kad mu je krajem 2003. godine ponuđen položaj ministra novo osnovanog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa pozvao me je da mu se pridružim kao državni tajnik, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Imenovan sam državnim tajnikom za visoko školstvo i tehnologiju.
To mi je omogućilo da pokrenem više projekata i privučem stručne i odgovorne suradnike. Navodim samo važnije projekte: infrastruktura kvalitete i povezivanje s EU asocijacijama, razvoj Hrvatskog inovacijskog sustava, osnivanje poduzetničkih veleučilišta u Vukovaru i Kninu, osnivanje Centra za krš u Gospiću, Jedinstvo uz pomoć znanja – projekt suradnje s dijasporom, osnivanje Sveučilišta u Puli…
Tijekom jeseni 2004. pokrenuo sam niz od 18 rasprava, o provedbi Bolonjskog procesa namijenjenih vodstvima fakulteta i sveučilišta. To je trebalo rezultirati spoznajnim uvjetima za mudru provedbu tog procesa. Zamisao Bolonjskog procesa prihvaćana je nevoljko. Stoga je Ministar predložio da brigu o provedbi preuzme državni tajnik prof. Milivoj Uzelac. On je tada preuzeo brigu o visokom školstvu, a meni je pripala briga o znanosti.
Odmah sam u suradnji s dr. sc. Hrvojem Zorcom pokrenuo izradu projekta Hrvatska znanstvena i tehnologijska politika. Raspravljali smo sa znanstvenicima sa svih područja, s humanističkih, društvenih, tehničkih, prirodoslovnih i medicinskih znanosti, pa projekt predali na raspravu Znanstvenom vijeću.
Razvio sam usporedo i projekt Tehnologijskog instituta u želji da potaknemo istraživanja i razvoj poslovne obavještajne djelatnosti i tehnologijskog predviđanja. Međutim, zbog stanovitih načelnih razmimoilaženja zahvalio sam se na dužnosti u srpnju 2005. godine na dužnosti državnog tajnika. Nastavio sam djelovati kao predsjednik Upravnog vijeća, upravo utemeljene, Hrvatske akreditacijske agencije.
Koji su po vama danas ključni problemi hrvatskog obrazovnog sustava i kako ih riješiti?
O ovom pitanju mogu danas raspravljati tek na osnovi svojega višegodišnjeg iskustva. Tijekom svoje nastavničke karijere susretao sam se s različitim svjetonazorskim stajalištima o obrazovanju. No na sreću, nisu bila dugotrajnog utjecaja. U nastojanju da se razvija suvremeni obrazovni sustav, 1993. godine potaknuo sam u suradnji s prof. Nedjeljkom Kujunđićem osnivanje Hrvatske akademije odgojnih znanosti. Pod njegovim vodstvom okupilo se je desetak članova, istaknutih nastavnika. Očekivao sam da će Akademija činiti jezgru stvaranja suvremenog obrazovnog sustava. Zalagao sam se za osnivanje Instituta odgojnih znanosti, po uzoru na slične europske institucije, no u Akademiji nije vladala sloga.
Do kada ćemo u Hrvatskoj obrazovati vrhunske stručnjake za rad u inozemstvu? Smatrate li da pojedinci koji su visoko obrazovanje stekli u Hrvatskoj trebaju financijski obeštetiti državu po svom odlasku na rad u inozemstvo?
U jesen 1970. čekao sam u predsoblju gradonačelnika Siska na poslovni sastanak kad mu je u sobu iznenada ušla manja skupina radnika Željezare. Došli su moliti gradonačelnika da ih zaštiti od prisilnog odlaska na rad u Nizozemsku. Posebice mi je ostao u sjećanju radnik, koji je sa suznim očima govorio: „Načelniče pomognite barem meni, kod kuće me treba sedmero djece“. Nakon što su bez uspjeha napustili Ured, zapitao sam gradonačelnika zašto ipak nešto ne učini za te ljude, makar za radnika sa sedmero djece. Odgovorio mi je s pitanjem: Zar ne razumijete prilike u kojima se nalazi država? Rastuća nezaposlenost ozbiljno je političko pitanje, pa nam je odlazak radnika na rad u inozemstvo vrlo važno. To je prvorazredno političko pitanje.
Ne znam je li danas političko pitanje odlazak obrazovanih Hrvata, ali znam da je to prvorazredno nacionalno pitanje. Ne treba im naplatiti troškove obrazovanja, već valja obračunati i naplatiti štetu neodgovornim i nesposobnim odlučivateljima, koji su prouzročili propast gospodarstva.
Imamo li uopće financijske, infrastrukturne i druge preduvjete da zadržimo vrhunske znanstvenike u Hrvatskoj, odnosno spriječimo njihov »bijeg« iz Hrvatske?
O nacionalnom razvoju znanosti se ne može prosuđivati nezavisno od cjelokupnog državnog sustava, od strategije njegovog razvoja i od razumijevanja razvoja svjetske okoline. Od svojeg osnutka Republika Hrvatska imala je brojne ministre znanosti i isto toliko intuitivnih promišljanja o razvoju znanosti, a opstanak je znanosti ostao vezan uz zalaganje neznatno financiranih pojedinaca, kojima karijera ovisi o objavljenim znanstvenim radovima. Stanje se je održalo do današnjih dana, a može se popraviti jedino mudrim i odgovornim vođenjem znanstvene politike. Vrhunski znanstvenici, što ih Hrvatska ima, mogu kao pojedinci tek pridonijeti tom zadatku, kojeg treba povjeriti vrsnom multidisciplinarnom timu.
Ljudi koji vas poznaju dulje vrijeme, kao i vaše najraznovrsnije aktivnosti smatraju vašim životnim djelom osnivanje i vođenje Tehnologijskog vijeća pri MZOS. U čemu je značaj ovoga vijeća?
Već sam spomenuo da je za osnivanje Tehnologijskog vijeća zaslužan tadašnji ministar znanosti i tehnologije, prof. H. Kraljević koji je procijenio da će moje višegodišnje nacionalno i internacionalno iskustvo biti korisno da predsjedam tom multidisciplinarnom timu. No uspješnom radu pridonijeli su i pomoćnik ministra Miroslav Čavlek, načelnica Jadranka Švarc i tajnica Vijeća Mirjana Vejn.
Predsjedanje Tehnologijskim vijećem shvatio sam kao priliku za razvoj inovacijske kulture i Hrvatskoga inovacijskog sustava, za što je bilo potrebno ostvariti vješto komuniciranje s članovima akademske zajednice, definirati jasna pravila rada i uredno nadzirati napredovanje poslova na prihvaćenim projektima. Nakon prvih disciplinarnih projekata, potaknuli smo rad na složenim interdisciplinarnim projektima da bismo u trećoj godini djelovanja potaknuli i razvoj istraživačkih jezgri. Tijekom tri godine Tehnologijsko vijeće je odobrilo financiranje više od 200 projekata od kojih je većina bila vrlo uspješna.
Na koji ste vlastiti projekt najviše ponosni?
Pokrenuo sam mnogo projekata, ali tek ih se nekoliko radno održalo. Kao posebice važnim ističem osnutak Hrvatskog društva za sustave, kojem ćemo uskoro obilježiti dvadesetpetu obljetnicu djelovanja. O odjecima djelovanja Društva nedavno je objavljeno na ovom portalu. Potrebno je ponoviti temeljni cilj Društva: biti društveno priznata multidisciplinarna zajednica s područja kibernetike i znanosti o sustavima, kao i stručnjaka s područja prirodnih, društvenih, humanističkih i tehničkih znanosti, koji će promicati zasade kibernetike i znanosti o sustavima, pa pridonositi razvoju Hrvatske i održanju njene samostalnosti zagovarajući sustavsko mišljenje i djelovati sinergijski, kao intelektualna elita.
Mora se spomenuti i jedan vrlo uspješan ali kratkotrajan međunarodni projekt Measurement training for practical experience (Poučavanje mjerenja za prijenos praktičnog iskustva) , što sam ga organizirao kao voditelj IMEKO Tehničkog komiteta za razvoj mjerenja u zemljama u razvoju, uz financijsku potporu UNIDO – United Nations Developing Organization. Na tri desetodnevna seminara održana u Hrvatskoj sudjelovali su stručnjaci iz 53 zemlje Afrike, Jugoistočne Azije i Europe.
Jedan ste od pionira sustavskog mišljenja u nas. Zbog čega je ono važno?
Korisnost sustavskog mišljenja shvatio sam postupno. Privukla me je najprije interdisciplinarnost kibernetike. S kibernetičkog gledišta pojam sustav jest predodžba cjelovite dinamičke tvorevine: prirodne, društvene, humanističke, tehničke ili mješovite, što svrhovito i samostalno postoji i djeluje u danoj okolini s kojom izmjenjuje materiju, energiju i informaciju.
Predočuje se pomoću modela koji istovrijedno predstavlja temeljnu građu svih raznovrsnih sustava i pokazuje da ih čine proces, (preradba tvari i energije, i postupanje s informacijama) i njegovo održavanje u danom stanju, vođenje.
Zalažući se za primjenu sustavskog mišljenja o stanovitom sustavu – u prirodi, društvu, u gospodarstvu, ili u tehnici … – prosuđuje se proučavajući proces i njegovo vođenje. U tom poslu na raspolaganju je danas široki opseg temeljnih znanja, pa zna li se pri proučavanju ili gradnji stanovitog sustava sve to povezati postaje se izuzetno uspješnim.
Napravimo li usporedbu s nekim razvijenim zemljama, ispada kako je velik dio domaće akademske zajednice »uspavan«, odnosno ne nameće se izvršnoj vlasti svojim stavovima i idejama. Je li dovoljno da nastavnik na sveučilištu radi samo na proizvodnji znanja, dakle na objavljivanju radova u inozemstvu i brojanju citata ili bi podjednako treba biti u službi hrvatskih nacionalnih interesa?
Pitanje je vezano uz društvenu odgovornost i domoljublje akademske zajednice. Krajem prošlog stoljeća pratio sam te osobine članova akademske zajednice proučavajući moguće sudionike skupova Hrvatskog društva za sustave i zatim i Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Posebice me je zanimala uloga vođa i odlučivatelja, jer su bili odgovorni za ponašanje zajednice. Mnogi su fakulteti osnivali podružnice, a nastavnici se okušavali u privatnom poduzetništvu, pa je zanemarivan stručni i znanstveni rad. To je i utjecalo na smanjenje njihove društvene odgovornosti.
Nedostatak domoljubne svijesti i odgovornosti vođa postala je najozbiljnija poteškoća hrvatskog društva početkom stoljeća. Naivno se vjerovalo da se promišljenim znanstvenim i stručnim skupovima može nadvladati tu pojavu.
S druge strane imamo vas kao svijetli primjer koji ste kao jedna od vrhunskih znanstvenih ličnosti u Hrvatskoj nesebično stavili svoje znanje i spoznaje u službu nacionalnih interesa. No vi ste u svom djelovanju nailazili na otpore interesnih skupina i politike?
Građani Hrvatske još nisu potpuno svjesni važnosti domoljublja za sveukupni napredak i opstanak države. Svojim radom i djelovanjem nastojim odgovorno pridonositi sveukupnom razvoju Hrvatske, pa i ukazujem na važnost domoljublja. Nailazilo se pri tom i na raznovrsne poteškoće, ljubomorne pojedince, oporbe različitih interesnih skupina i birokrata, no o tome je korisno govoriti tek pri prijenosu iskustva.
Ima li i u kojim znanstvenim područjima mogućnosti da se Hrvatska nametne kao europski ili čak i svjetski »igrač«?
Ne raspolažem uvidom u rad znanstvene zajednice, ali znam da postoji mnogo uspješnih mladih znanstvenika na području temeljnih znanosti. Kad se područje znanosti jednom uredi i primjereno financira sigurno ćemo uspješno više pridonositi europskoj i svjetskoj znanosti. Već sada pojedinci iznimno pridonose ugledu hrvatske znanstvene zajednice u svijetu.
Može li Hrvatska pobijediti gospodarsku i moralnu krizu, a njezini građani dočekati željeni prosperitet?
Vjerujem da može, ali jedino uz pomoć istinskih i nacionalno svjesnih stručnjaka, ali i ne slatkorječivih i neobrazovanih političara. Godine 2000., priredio sam uz pomoć članova Hrvatske akademije tehničkih znanosti publikaciju Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja. U njenom prilogu se nalazi, još uvijek aktualno, promišljanje strategije gospodarskog održanja Hrvatske. U tom se smislu, danas, za obnovu gospodarstva zalaže prof. dr. Ljubo Jurčić.
Dopustite da navedem polazište navedeno u Publikaciji, citiram:
Težimo:
– da se Hrvatska razvije u zemlju napretka i blagostanja, sudjelatnu i spojivu sa zajednicom europskih naroda
– da se ostvari suvremeno, djelotvorno i konkurentno gospodarstvo, u skladu s načelima održivog razvoja
– visokoj kvaliteti života hrvatskih građana.
– bogatom kulturnom životu.
Domišljen, predan i ustrajan rad, učenje i razvijena i djelotvorna znanstvena istraživanja koja će generirati razvoj temeljni su za ostvarenje tih težnji.
Sada već redovito pišete i za naš portal. Što vas je privuklo našem mediju?
Do 2013. godine uređivao sam glasnik Sustavsko mišljenje Hrvatskog društva za sustave. Više od dva desetljeća članovi su u Glasniku objavljivali svoja stajališta, no sve su važniji postajali novi mediji. Prof. emer. Igor Čatić upozorio me je na nekoliko portala, pa sam se odlučio za suradnju s portalom ZG-magazin.
*Objava ovog razgovora je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.