Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković
Otvorenje ciklotrona 1962. godine: u prvom redu Slobodan Nakićenović, Josip Broz Tito, Tomo Bosanac; a u drugom redu Jovanka Broz, Vladimir Bakarić i Aleksandar Ranković
(Prvi dio)
Što se jugoslavenskog vojnog programa tiče, u periodu poslije 1948. godine navodi i svjedočanstva su i kontradiktorna. Pisani dokumenti nikad nisu objavljeni. No puno indirektnih evidencija govori o ideji izgradnje nuklearnog oružja. Često se citira navod S. Dedijera da mu je Kardelj rekao: »Moramo napraviti nuklearnu bombu, čak i ako ćemo za to godinama izdvajati pola nacionalnog dohotka«
prof. dr. Krunoslav Pisk
Institut Ruđer Bošković danas je s obzirom na znanstvenu produktivnost i međunarodnu prepoznatljivost stožerna znanstvena ustanova u Republici Hrvatskoj. Osnovan je prije više od pola stoljeća, točnije 1950. godine, a njegovi temelje postavljeni su kroz razvoj jugoslavenskog nuklearnog programa. Koji su razlozi i zašto je uopće nastao jugoslavenski nuklearni program? Podijelio sam ih ugrubo u tri dijela. To su su politički, ideološko-filozofski razlozi i naravno vojni razlozi.
a) Politički razlozi
Jugoslavenski nuklearni program zamišljen je i nastao je 1948. godine, a dobar dio toga projekta počiva na činjenici da je u to vrijeme objavljena tzv. IB-rezolucija1, koja obznanjuje politički raskol između Sovjetskog Saveza (i cijelog Istočnog bloka) i bivše Jugoslavije ili kako bi se reklo pojednostavljeno, politički razlaz Tita i Staljina. Ipak, uspostavlja se da Jugoslavija, odnosno Komunistička partija Jugoslavije u taj čas nije spremna odustati od vlasti i prijeći u Zapadni blok, niti napustiti ideju o ‘komunističkom društvenom uređenju’, što znači da Komunistička partija hoće i dalje graditi ono što će se poslije zvati ‘znanstveni socijalizam’. Dakle, uz jednopartijski sistem i sve ono što je uključivala komunistička dogma, ona hoće imati i vlastitu znanost, hoće imati vlastitu industriju, tehnologiju, a naravno i vojni potencijal. To bi se moglo nazvati političkim razlozima u širem smislu.
b) Ideološki razlozi
Ideološki ciljevi su dakako ostvarenje znanstvenog socijalizma. Dakle, on počiva na društveno-ekonomskoj teoriji, a to je marksizam čija je filozofija dijalektički materijalizam Karla Marxa. Prije nego što postane ideologija, Marxova društveno-ekonomska teorija, odnosno dijalektički materijalizam pretendira biti znanstvena teorije sa snagom predikcije, baš kao što je npr. klasična mehanika. Zato je postojanje zakonitosti u materijalnom svijetu za pobornike Marxova učenja dodatni dokaz za ispravnost njihovih stavova. To znači da su pobornici Marxova učenja uvjereni da je znanstveno opravdano graditi novo društveno uređenje – ‘znanstveni socijalizam’ ili “novog čoveka”, što je upotrebljavana sintagma iz onog vremena. U ono vrijeme bilo je bjelodano jasno o čemu se radi, a pogotovo svršetkom Drugog svjetskog rata. I naravno, politički vrh tadašnje Jugoslavije bez ostatka ‘prihvaća’ nuklearnu znanost.
Ona nudi logistiku za razvoj društva, nudi ga za industriju, promet i kućanstvo kao izvor beskonačne i jeftine energije, nudi izotope za industriju, medicinu i poljoprivredu, nudi zračenja koja mogu poslužiti u različite svrhe. Samo da spomenem, citirajući Lenjina, koliko je energija ili preciznije struja bila važna toj ideologiji. On je rekao: »Socijalizam, to je sovjetska vlast i elektrifikacija cijele zemlje.« Dakle, uz pomoć nuklearne znanosti i njezinih tehnologija komunistički sustav hoće razviti proizvodnju − industriju, koje stvaraju radničku klasu i to je naravno nešto s čime možete manipulirati i graditi novo društvo tj. ‘novog čoveka’. Dakle, to je vrlo jednostavan sustav koji se logički zatvara.
c) Vojni razlozi
Naravno, vojni razlozi su posve jednostavni, a pogotovo nakon prvih američkih nuklearnih bombi (jednako nazivanim − atomskim) bačenih na Japan 1945., a poslije toga i probnih eksplozija sovjetskih bombi. Naime, nuklearna znanost i njezina tehnologija nudi moćno oružje. Što se jugoslavenskog vojnog programa tiče, u tom periodu poslije 1948. godine, imamo kontradiktorne navode i svjedočanstva.
Pisani dokumenti, ako i postoje, nikad nisu objavljeni. Ipak puno indirektnih evidencija govori o ideji izgradnje nuklearnog oružja. Jedan je navod koji se često citira, onaj Stevana Dedijera kada on veli da mu je 1950. godine Kardelj rekao: »Moramo napraviti nuklearnu bombu«, pa ide dalje: »čak i ako ćemo za to godinama izdvajati pola nacionalnog dohotka«.
Moram reći da je Stevan Dedijer (koji je bio angažiran u upravi Vinče kao znanstvenik iako bez doktorata i bez ikakvih ranijih referenci u fizici) po puno toga zanimljiv svjedok, o kojem sada nećemo raspravljati, ali s obzirom na stvari koje je i poslije 1950. godine publicirao, ovaj navod izgleda istinit. S druge strane, postoji dokument iz 1953. godine, autora S. Dedijera, P. Savića i R. J. Walena (P. Savić je direktor Vinče, R. J. Walen je nizozemski znanstvenik u Vinči) u kojem piše da je proizvodnja atomskog oružja prvi cilj, a upotreba atomske energije u gospodarstvu drugi cilj jugoslavenskog nuklearnog programa. Pisani dokumenti o izvedbi prvog cilja, atomskog oružja, nikad nisu objavljeni.
Prva faza nuklearnog programa (1948. − 1967.)
Prva faza započinje 1948. godine kada se gradi Nuklearni institut u Vinči (Vinča je mjesto pokraj Beograda, a institut se od 1953. zove Institut Boris Kidrič), pa onda 1949. kada se osniva Institut Jožef Štefan u Ljubljani i na kraju 1950. kada se osniva Institut za atomsku fiziku u okviru JAZU2 u Zagrebu, koji 1951. dobiva ime Institut Ruđer Bošković. Dakako, uz to su osnivani i drugi instiuti-direkcije povezani s različitim ‘praktičkim’ aspektima nuklearnog programa, poglavito sirovinama i zračenjem i uglavnom su bili u Srbiji. Važna je godina 1955. kada se osniva Savezna komisija za nuklearnu energiju (SKNE), a Institut Ruđer Bošković izlazi iz JAZU. To je jedna posebna i zanimljiva priča, u kojoj M. Krleža, koji je tada bio partijski sekretar u JAZU, nije uspio izbaciti I. Supeka iz vodstva Instituta (ali ga je indirektno uspio izbaciti iz članstva JAZU), jer je partijska arbitraža presudila u korist Supeka, koji tada već dugo nije više član Partije. Zapravo, Ranković presuđuje da je Supek (znanstvenik i sudionik NOB-a3) onaj čovjek koji mora voditi i dalje Institut. I Institut izlazi iz sastava JAZU i postaje dio sustava kojim upravlja iz Beograda Savezna komisija za nuklearnu energiju.
Onda je 1958. važna godina, kada SKNE određuje (postavlja) novu strukturu i uprave u sustavu jugoslavenskih nuklearnih instituta, nakon incidenta u Vinči. Imenuju se direktori instituta, stručnjaci tehničkog profila, na administrativno-upravljačke pozicije direktora, koje prije toga nisu postojale. Tada na taj položaj dolazi za direktora IRB-a4, dugogodišnji profesor ETF-a5i kasnije FER-a6 pokojni Tomo Bosanac. U tom prvom dijelu važna je i 1967. godina kada se rasformirava Savezna komisija za nuklearnu energiju i društveno politički sustav ide prema decentralizaciji Jugoslavije do Ustava iz 1974., kada Jugoslavija postaje federacija s republikama kao državama, što smo mi danas baštinili. Jer da to nije bilo napisano u Ustavu iz 1974. godine, pitanje je na kakav bi se način Jugoslavija raspadala i raspala.
Jedna važna godina, geopolitički gledano je 1955., kada dolazi do zbližavanja Jugoslavije i Sovjetskog saveza i Sovjeti obećavaju nuklearni reaktor. Čas prije toga 1954. godine Jugoslavija je jedna od osnivačica CERN-a (znanstveno-nuklearnog centra kojim počinje političko ujedinjavanje Europe), ali Jugoslavija u političkom smislu ne ide čvršće na Zapad. Izgleda da je 1960. godine nuklearni program, u smislu ideje o izgradnje oružja − atomske bome, politički suspendiran. O ovom djelu također nema stvarnih podataka, ali imamo priče koje o tome govoreu. One su bazirane na Titovom, jugoslavenskom angažmanu u Pokretu nesvrstanih. Te 1960. godine u Beogradu se organizira velika konferencija “nesvrstanih”. Velika i važna zemlja u tom pokretu je Indija, a njezin prvi čovjek Nehru je apsolutni protivnik nuklearnog oružja. Prema usmenim svjedočanstvima − pričama, Tito respektira Nehruov stav i preko A. Rankovića (predsjednika SKNE) zaustavlja vojni program. Čini se da je program ipak i kasnije na neke načine podržavan, u najmanju ruku u okviru nekih tajnih službi i “siguronosne birokracije”, ali je sigurno da je potpuno zaustavljen kada se rasformirava i radom prestaje SKNE u 1967. godini.
– Kraj prvog dijela-
1 IB, kratica za Informacijski biro komunističkih i radničkih partija. IB je optužio Jugoslavensku komunističku partiju za napuštanje ‘marksizma-lenjinizma’ i za zauzimanje ‘protusovjetskih stajališta’.
2 JAZU, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
3 NOB, Narodno-oslobodilačka borba
4 IRB, Institut Ruđer Bošković
5 ETF, Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6 FER, Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu
* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.), a nastao je prema fonogramskom zapisu predavanja. Puno detalja o temi može se naći u knjizi Institut Ruđer Bošković – ljudi i događaji 1950.-2000., autora Tanje Rudež i Krunoslava Piska, u izdanje »Školske knige« (2017.)