Jesmo li stvarno bogati vodom?

Ne zanosimo se bogatstvom kojeg ne znamo čuvati i prema kojem se ne odnosimo s dužnom pažnjom. Voda i kod nas bogatih s njom, može postati problem

dr. sc. Viktor Simončič

Mudrost je kćerka iskustva. (Leonardo da Vinci)

Po količini količini dostupne vode po glavi stanovnika Hrvatska spada u sam svjetski vrh i manji broj država svijeta u kojoj većina građana (blizu 90 %) ima pristup pitkoj vodi preko javne vodoopskrbe. Zadnjih godina masovno gradimo sisteme za pročišćavanje otpadnih voda. Stanje gotovo idilično. No je li stanje stvarno idilično ili bi se uskoro mogli i mi sresti s ozbiljnim problemima? Je li ono što danas radimo održivo? Hoćemo li budućim generacijama ostaviti vodu kao resurs kakav su ostavili nama? Koliko investicije u vodnom sektoru doprinose rastu društvene ekonomije? Jesu li troškovi pitke vode podnošljivi za korisnike?

Tražeći odgovore na ova pitanja sve manje sam uvjeren da imamo puno razloga za bezbrižno zadovoljstvo! Vodu ne razumijemo kao razvojni resurs, a zaštitu voda provodimo po principu „end of pipe“, boreći se s posljedicama krivog pristupa, umjesto integralnog pristupa kojim se sprječavaju uzroci da ne dođe do posljedica.

Koliko je Hrvatska stvarno bogata vodom?

Hrvatska po količini dostupne vode po glavi stanovnika spada u sam svjetski vrh. Ali većina vode je (samo) stvar statistike. Voda dođe, na tjedan ili dva podignu se razine rijeka, dođu ili nas mimoiđu poplave, a onda voda nestane u crnomorskom ili jadranskom slivu. Stanujem na lijevoj obali Kupe, ispred samog ušća u Savu. Kupa je većinu godine rječica i samo par puta godišnje moćni vodotok, kada se korito raširi i podigne do samog ruba nasipa.

Koliko su stabilne dostupne zalihe vode?

Unatoč velikim raspoloživim količinama, razina podzemnih voda je sve niža. Navodno se vodonosni sloj panonskog dijela crpi tri puta brže nego što se prihranjuje. Negdje sam pokupio informaciju da se crpi u količinama od 6 m³/sekunda, a prihranjuje samo s 2 m³. U priobalju je problem još izraženiji. Tamo je vodonosnik zbog kraškog terena izloženiji i zagađenju s kopna. Svjedoci smo da kod svake imalo veće kiše dolazi do zamućenja vode. Dijelom do toga dolazi (i) zbog pojačanih epizoda velikih oborina, izazvanih (i) klimatskim promjenama, pa u podzemlju dolazi do promjena režima strujanja.

Ovo je samo ovlaš navedena anamneza problema osiguranja pitke vode, o čemu se mora početi voditi računa na neki novi način. Kako? Sigurno i regulacijom vodotoka, mjerama dužeg zadržavanja visokih voda na kopnu, a prema potrebi i putem njihovog usmjeravanja u podzemlje. Brzom otjecanju doprinose i sve plića korita rijeke, zbog zabrane vađenja šljunka.

Voda je više od vode

Mjere treba promatrati u širem kontekstu i u multifunkcionalnom korištenjem vodu. Vodu ne koristimo u dovoljnoj mjeri niti kao resurs za poljoprivredu niti kao energijski potencijal. U navodnjavanju, bez kojeg nema isplative poljoprivredne proizvodnje, a zbog klimatskih promjena u skoroj budućnosti to će biti još izraženije, na samom smo dnu u Europske unije. Kako nema konkurente poljoprivrede, osipa se seosko stanovništvo, pa uskoro neće biti nikoga da zaore njivu.

Nije mi strana ideja podizanja razine nivoa rijeke vodenim stepenicama i/ili ustavama, uz moguće primarno korištenje za navodnjavanje, a gdje je moguće i za iskorištavanje energijskog potencijala na okolišno prihvatljiv način. Od ovakvih zahvata svakako treba s posebnom pažnjom koristiti male vodotoke. Oprez zahtjeva činjenica da je u Energetskoj strategiji predviđeno raskošno iskorištavanje malih vodotoka za proizvodnju električne energije.

Narušavanje okoliša samo zbog energijskog potencijala, kao što je to slučaj zbog 500 kW na Zelenom viru u Gorskom Kotaru, čak i bez izrađene procjene utjecaja na okoliš, je primjer koji opominje. Navodno se u široj regiji planira iskorištavanje vodotoka na par tisuća lokacija. Neki primjeri malih hidroelektrana čine mi se kao najveći zločin prema prirodi i lokalnom stanovništvu. Ne razumijem međunarodnu zelenu zajednicu da se ne angažira kako bi se zaustavila ova agresija (pretežno međunarodnog) kapitala.

Vodu (više) ne koristimo niti za prijevoz. Imao sam priliku raditi na projektu povećanja plovnosti rijeke Save. Danas je plovnost Save ograničene na manje od 200 dana godišnje. U Sisak godišnje može navratiti kruzer samo u vrijeme kada se vrijeme turizma poklopi s vodostajem. Ranije najzapadnija luka regije, već odavno nije vidjele niti jedan brod s teretom.

Je li veći uređaj ujedno i bolji?

Izgradnja uređaja je uzela maha. Ukupno ćemo izgraditi čak oko 700 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Iako se pročišćavanje otpadnih voda temelji samo na nekoliko tehnologija, svaki uređaj gradimo potpuno neovisno od iskustva i znanja kod gradnje nekog prijašnjeg. Ne respektira se čak niti smanjenje broja stanovnika u gotovo svim naseljima. Preferira se izgradnja centralnih sustava, na način da se pokušava obuhvatiti što je veći broj naselja. Izgleda da prevladava princip, što veći uređaj, to bolje. Kao da je veća cipela udobnija. Kako izabrati optimalna rješenja, s najvećim mogućim udjelom domaće komponente, i s najvećim mogućim utjecajem na jačanje društvene ekonomije, uz najmanji trošak za korisnike, nažalost nije u fokusu razmišljanja onih koji odlučuju ili im je takav pristup čak i stran.

Začuđuje neravnomjerna dostupnost do pitke vode

Dostupnost pitke vode iz javnih (86,6 % na razni države – 2016. godine) i lokalnih (1,57 %) vodovoda iznenađujuće je neravnomjerna. Priobalje je pokriveno sa preko 95 % – iznad EU prosjeka, dok su na kontinentalnom dijelu podaci gotovo iznenađujuće porazni. Bjelovarsko – bilogorska, Koprivničko križevačko i Brodsko posavska županija su javnom vodoopskrbom pokrivene ispod 60 %, po čemu su na samom dnu u EU-u. Iza ovih brojki krije se još poraznija činjenica, jer se pokrivenost uglavnom odnosi na veće gradove i općine, a da je ruralni dio praktički nepokriven javnom vodoopskrbom. Siromašna komunalna infrastruktura ograničava gospodarske djelatnosti i daje doprinos propadanju sela i depopulaciji.

Ne zanosimo se bogatstvom kojeg ne znamo čuvati i prema kojem se ne odnosimo s dužnom pažnjom. Voda i kod nas bogatih s njom, može postati problem. Investicije u području vodoprivrede moraju biti racionalne i primjeren i društvenoj ekonomiji i mogućnostima građana. Nepotrebni troškovi (izgradnje i upravljanja) mogu postati nepodnošljiv teret za domaćinstva, pa (i) to može dovesti do daljnjeg usporavanja gospodarskih aktivnosti i napuštanja pojedinih sredina.

Čini se da je glavni problem u olako izrađenim studijama prihvatljivosti i upitnim projektima. Promjene pristupa su nužne i to što prije, da se smanje buduće moguće štete. Nismo li zakasnili? Kao da jesmo, jer više (kao da) nemamo niti kadrova, pa nam i „šekrete“ rade drugi …. (Dijelovi iz mog članka objavljenog u EGE3/2019)