Jednogaumlje

Jednogaumlje je proizvelo prilagođene institucije sistema. Vještim dovođenjem većine u stanje bespomoćnosti ona postaje šutljiva i trpljiva većina

dr. sc. Viktor Simončič

Nule se vežu u lanac (M. Kundera)

Nakon što je više od 5 godina svakog ponedjeljka objavljivan »poučak«, urednik Boris se napokon odlučio odmoriti i stati na 14 dana s objavama na ZG-magazinu. I tako sam prestao misliti na pisanje, kao da nisam napisao niti jedan »poučak«, a ovaj je – 264. Osjećao sam se smireno, jer se o lijepim stvarima nema što pisati, pa je put do »poučka« uglavnom povezan s tamnijim mislima. Dobre vijesti kao da su odavno napustile ove prostore. I eto mene nakon par mjeseci opet. Događaji koji se izmjenjuju po sistemu »zlo na gore« mi ne daju mira. Moram kukurikati, iako još dugo neće svanuti.

Izgleda da neću živjeti u demokratskom društvu. Iz jednoumlja, umjesto da smo stvorili mnogoumlje, nastalo je jednogaumlje! U jednoumlju smo u odlukama sudjelovali, na ovaj ili onaj način, svi. Nije bilo jednostavno nametnuti nešto, ako to nije bio u interesu većine. Željeli smo, a to nam je i uspijevalo da nam sutra svima bude bolje nego nam što nam je bilo jučer. Od začelja smo se po osobnom standardu i osobnim slobodama, popeli na čelo država Srednje i Istočne Europe.

Umjesto višeumlja za koje smo glasali 1990. godine gdje bi se, kako smo zamišljali, odluke donosile raspravama među različitomišljenicima, dobili smo izvjesnu diktaturu jednoga. Dobili smo jednogaumlje.

Taj/ta/to odlučuje, a drugi bez pogovora prihvaćaju. Jednogaumlje je članove političkih stranka, bez izuzetka, pretvorilo u gomilu klimavaca. Malo demokracije je samo u izboru za prvoga. Čim taj dođe na čelo, slijedi osveta onima koji su mislili da bi oni mogli biti prvi. Primjer bivše premijerke, koju je izbacila stranka, samo zato jer je opći interes stavila ispred interesa stranke, potvrđuje pravilo.

Poslije vjetroelektrana došao naftovod…

Jednogaumlje je proizvelo prilagođene institucije sistema. Vještim dovođenjem većine u stanje bespomoćnosti ona postaje šutljiva i trpljiva većina. Idemo iz afere u aferu. Da nema još onog malog dijela preostalih hrabrih novinara i pojedinaca koji vjeruju da se jedino nešto može pokrenuti ako dospije do javnosti za većinu toga ne bi znali. Poslije vjetroelektrana došao naftovod. Prije toga nema čega nije bilo. Od četke za WC od par tisuća kuna do basnoslovnih vila s liftovima i umjetninama, lovačkim trofejima… Preko noći se postaje vlasnikom desetaka stanova. Novo normalno je da pojedinci imaju milijune nepoznatog porijekla u stanovima i automobilima. S presudama se odugovlači gdje god je to moguće sve do zastare. Svjedoci ne dolaze na rasprave ako se malo prehlade ili se ustanu neraspoloženi. Mnogi se ničega ne sjećaju. Bolest onoga Nijemca Alzheimera poprime razmjere epidemije. Zaboravlja se, ako je baš frka, do sinkope. Odabrani odlažu odlazak u zatvor na način kako roditelj opravdava izostanak djeteta u školi.

Ali sve je to šala u odnosu na posljedice koje stvara jednogaumlje. Prije par dana se ubio mladi čovjek, koji je mjesecima čekao na rješenje o mogućnosti plasmana komposta. Rješenje koje se u normalnim državama dobije elektronski, pet minuta nakon slanja zahtjeva. Mladi poduzetnik upustio se u nemogući poduhvat. Investirao je u kompostanu. Postrojenje, koje je trebalo imati prioritet nad prioritetima, ako ne zbog drugoga, ono zbog činjenice da ni Zagreb nema kamo s tim otpadom, došlo je na metu jenogaumne birokracije. One, koja smatra da zbog nje postoje građani.

Imao sam prilike upoznati i pokušati pomoći mladom poduzetniku. Postrojenje je imalo niz manjkavosti, ali ni manje ni više od mnogih sličnih postrojenja. Manjkavosti koje se mogu uz malo volje i samo malo pomoći iz Fonda, koji dijeli drugima šakom i kapom, otkloniti. Samo primjera radi, za sanaciju splitskog javašluka na smetlištu Karepovaca, izgleda da je odobreno novih naših 115 milijuna kuna. Prije godine dana nekih 100. Vjerujem da će ovoga puta izvođač primijeniti sve mjere koje naplaćuje, a ne da smrdi cijeli Split s okolicom. Iako je sada lakše jer nema turista, pa je izgleda svako zlo dobro zbog nekog zla.

Nemoć građana pred birokracijom

Znam da je mladi poduzetnik molio i kumio. Nije išlo. Zapunio je lokaciju. Niti je mogao primati otpad na preradu, niti je mogao plasirati proizvod. Troškovi su rasli. Jednogaumna birokracija ga je pritiskala. Uložio je sve što je mogao. Nije više mogao podnijeti nepravdu i vjerojatno obaveze i oduzeo si je život.

Osjećam knedlu u grlu kada se sjetim da je doslovno, ne figurativno, mladi poduzetnik klečao pred moćnim jednogaumnim birokratima. Ministar Ćorić, vjerujem nije znao da je mladi poduzetnik pokušavao doslovno sve da riješi nepostojeći problem. Ima li knedlu u grlu još netko iz jednogaumne birokracije? Hoće li prerana smrt pomoći da birokrate shvate da su oni zbog nas, a ne mi zbog njih? Koliko još očajnika čeka na neki od papira i dozvola? Koliki nisu imali priliku da nabasaju na pojedince à la gospođa Rimac ili nisu imali novca da angažiraju s birokracijom umrežene lobiste da im riješe nepostojeće probleme?

Ministre Ćoriću, možda nemate saznanja ili mislite da je nemoguće, ali ako nikada prije sada je prilika da riješite niz problema u području okoliša. Stojim Vam na raspolaganju. Pisao sam Vašim prethodnicima, a i Vama u više navrata. Osim bivše ministrice Holy nitko, pa niti Vi ne odgovarate. Promijenite praksu, ako ne zbog ničega barem da spriječite moguće nove očajničke reakcije pred jednogaumnom birokracijom nemoćnih pojedinaca.

Imate priliku spriječiti i daljnje pogubne projekte centara za gospodarenje otpadom. Prilika je eto već na predstojećoj tribini u Karlovcu u ponedjeljak 19. 10. 2020. Dođite osobno ili naredite da dođu odgovorni za projekt Babina Gora. Građani nisu protiv, ali traže argumente. Nova Marišćina nikome nije potrebna, ali dokumentacija za Babinu Goru ne ulijeva optimizam. Dapače….. Vidimo se?