Jasenko Houra: Živimo u šizofrenom stanju jer nas je strah svega

(Foto: Facebook / Prljavo Kazalište Fan Club)

Naše životno funkcioniranje je postao strah! Kako vas ne bi bilo strah, zatvoreni ste kod kuće zbog korone, ovamo počnu potresi pa opet bježi iz nje. Ovo je postalo šizofreno stanje! Imat ćemo posljedica, da

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kakva je bila zagrebačka Dubrava, kvart u kojem je odrastao i kakve je sve »krvi« tamo bilo ZG-magazinu govori Jasenko Houra, glazbenik, gitarist, tekstopisac i frontmen grupe Prljavo Kazalište. Otkriva što ga to »žulja«, čemu uči svoju djecu, kako žive glazbenici, i za što će se trebati podnijeti račun…

Zašto volite Zagreb?

Što bih vam rekao? Zato jer je to mjesto gdje čovjek može biti sam sa sobom, u onom vremenu kada spoznajete sebe. Puno je tu elemenata koje prođete i kroz mladost, a zapravo je jako mnogo stvari koje bi čovjek mogao izgovoriti, zašto ga volim. Ma nemam neku specijalnu i jednu rečenicu, kojom bih vam opisao zašto ga volim. Mislim, to mi je dom.

Vidite da ipak imate – »to vam je dom«.

Pa zapravo, da.

Kada se govori o Zagrebu, vi ste »dečko« iz Dubrave. Tamo je, reklo bi se neki poseban »narod«?

Kad govorimo o tom kvartu i njegovim, recimo to tako, fizičkim i drugim karakteristikama kroz odrastanje, rekao bih da je to kvart gdje je bilo puno različitosti, doseljenika… Puno je tu bilo različite »krvi«. Bili smo onako »irski« nastrojeni, s puno ćudi i naravi, ali svugdje je to tako gdje je takvo miješanje ljudi. Bio je to kod nas specifikum.

Družili ste se?

Ma, da! Znate kako vam je to gdje se svi znaju, svak svakog pozna. Puno je više bilo druženja nego što je to danas.

Znači uspijevali ste se složiti?

Da, govorim prvenstveno o pozitivnim elementima. Kada je takvo sukobljavanje kultura, onda učite i o tome. Ljudi su tamo dolazili iz raznih krajeva, doseljavali su se, radili, živjeli, mijenjali poslove, odlazili, dolazili… Miješali su se… Pa i moja mater je bila učiteljica u Slavoniji…

Prosvjetarka, znači. Rekli ste da vam je djed imao svoj »križni put«?

O, pa on i tadašnji njegov prijatelj, poznati zagrebački obrtnik Cahun…

Dugovjeka i glasovita obitelj koja se bavi(la) izradom šešira?

Je. Krenuli bi oni pred vikend, zapravo petkom popiti koju po zagrebačkim birtijama i to su u šali zvali »križni put«. Ma, kada govorimo o svemu ovom, znate što? Puno ljudi bi htjelo pričati o Zagrebu, objašnjavati stvari o njemu, a ne znaju mnogo, da ne kažem ništa. Ponajprije kako je to bilo nekada živjeti u Zagrebu. Pa prisjetite se samo koliko je ovaj grad imao kavana.

Mnogi bi htjeli reći ponešto o Zagrebu, ali malo toga spominju. Pa zna li se, kad smo kod toga, tko je prvi recimo operirao meniskuse, koji su to kirurzi bili? Posebice se političari dohvaćaju takvih priča u samopromocijama pred izbore, a trebali bi u njima biti oprezniji. Ponajprije prema nama koji o ovom gradu ipak znamo nešto, zapravo nešto više. Ma oni bi nas natukli na šibice.

Da, oni su posebna priča. Pa povucimo paralelu, kakav je onda svijet postao? Crno – bijeli, kao iz vaše pjesme? Bolji ili…?

Neusporedivo je to. Sve ide naprijed, ali negdje je to dobro, a negdje…

Otišlo stranputicom?

Puno! Pa to osjećamo svi! Evo vidite i ovo danas – u kućnom smo pritvoru. Zar nismo? Kada danas nekaj velite o problemima, spomenete Europsku uniju ili nešto o tome kažete, odmah ste etiketirani kao rasist, šovinist i svega vraga. A pogledajte samo ovo cijepljenje, zar to nije čista smijurija s Europskom unijom? Gledate i vidite da stvari ne idu na dobro.

Čini se da politika svugdje ima svoje prste?

Da, zato svoju djecu odgajam da ne propuštaju nijedno glasanje. Moja je generacija digla glas i zbog toga. Pa kad vidite te ljude po europskim institucijama…

Mislite na onog europskog gospodina koji je bi toliko pijan da nije potrefio obuti cipele? Fotografija je bila snimljena i cirkulirala je po medijima uvelike. Takav čovjek na žalost ne ulijeva povjerenje, najblaže rečeno.

Točno! Pa evo ovo sada. Svi budemo doma, ležimo ili što već radimo, i zovu vas da idete na cijepljenje, a cjepiva nema. Čista smijurija! Da se razumijemo, poštujem epidemiologe i stručnjake itekako, ali teže ćemo mi ipak »popušit« te priče. Ne možemo pričat tak kak pričamo, ne možemo u nekim stvarima biti bez argumenata. Ovo će nas sve baciti na koljena. Pričam, jer ova je moja kuća dala i liječnike. Među njima i Žarka Dolinara.

Zbilja? Pa on je bio fantastičan čovjek! Poliglot, stolnotenisač, profesor emeritus… Imala sam svojedobno čast s njim raditi intervju. Kada sam ga bila pitala čemu zahvaljuje takav golem uspjeh? Rekao mi je: »Ničemu! Ja sam samo imao sreću biti bliže startu, za razliku od onih koji su se morali boriti prvo doći do njega. Utoliko sam ja bio brži, uspješniji i ispred njih«. Kakve riječi, da se zamisliš, neću ih nikad zaboraviti. Onda i vi Jasenko znate o čemu govorite. Takva pamet u obitelji! Kažu da će psihijatri ubuduće kod nas, imati itekako posla – korona, potresi?

Fala. Pa i to je pitanje, koliko će ih na psihijatriji završiti? Strah nas je danas svega, ovoga-onoga… Naše životno funkcioniranje je postao strah! Kako vas ne bi bilo strah, zatvoreni ste kod kuće zbog korone, ovamo počnu potresi pa opet bježi iz nje. Ovo je postalo šizofreno stanje! Imat ćemo posljedica, da.

Hoćete se cijepiti?

Jel‘ imam drugu mogućnost? Ako želim raditi, neću moći putovati nikako, ni avionom. Profesionalno neću moći funkcionirati, ako se neću cijepiti.

Nije li to zadiranje u ljudska prava kojima se svi busaju?

Ha, ha. Ma tko vas danas pita za ljudska prava? Budite pametni.

Ovo vas je nasmijalo?

Jest, kakva prava? Mi smo mlada država, mi smo je stvarali i stvorili, pa valjda smo se dogovorili kakav će se život u njoj voditi. Stvorili smo Ustav kojeg se treba držati, a ispada da Ustav ne znamo i da ustavna prava – nemamo. Sve to ide od povrede doma do onog što se govori, silnih ovrha i Ovršnog zakona. Sve je narušeno. Pa svaki zajebant danas može raditi što hoće i već su vam tu narušena ljudska prava. Pa vidite vi s čim smo, i o čemu mi počeli razgovarati – o Zagrebu, a došli smo na ono što nas »žulja«.

Da se vratimo na glazbene aktivnosti? Ali opet ćemo doći do ovog što hoćemo izbjeći. Čime se bavite? Evo, imate li kakve hobije, sad kad sve nekako stoji?

Imam puno hobija, čitanje, umjetnost, trgovanje… A i što bih trebao u ovoj dobi?

Zanimaju vas umjetnine, trgujete njima?

Zadnje dvije godine ne. I to je otišlo drugim tokom.

Slikarstvo?

Da, to su stvari i aktivnosti gdje se osjećam dobro.

Razumijete se u njih?

Pa to je ona stavka kada govorimo o življenju. Ako nema tih malih stvari…

A koje su velike?

Pa sad smo u fazi – daj Bože da dođe unučad.

Osjeća li se zub vremena, glazbeni, kakogod?

Spremni smo i na njega, ali kada radite ono što volite ne obazirete se na njega. Glavni je trenutak svega kada stanete, a to se dogodilo našoj branši. Sabiru gdje će, kad će i što će? Tu je i onaj element kada ljudi odlaze u mirovinu. Nisu aktivni, nemaju smisao, ne rade. Neki ljudi fantastično podnose samoću, a neki ne. A to je velika većina, jer je riječ o njihovom postojanju.

Kako vi radite, krećete se među ljudima? Nosite masku?

Ako hoćete raditi i kakogod bilo, ići među ljude, pridržavate se mjera. Ali da, i tu je stagnacija. Nesretan sam, nema proba! Kako bih trebao biti? Glazbenici već četrnaest mjeseci ne rade i nitko nas ništa ne pita. Još je dio javnosti negativno nastrojen pa kažu: »idi kopaj krumpire«. Da su ljudi mogli i to htjeli – radili bi! Ne dodajte ljudima sol na ranu!

Znači, nema proba?

Ne, zbog korone. Četrnaest dana smo bili u izolaciji, zbog doticaja s koronom. Kako ne bi bili? Javni smo ljudi. Govorimo o realnosti.

Ima li u ovom nesvakidašnjem vremenu nečeg dobrog? Barem nešto?

Pa radim stvari za koje prije nisam imao vremena. Ponajprije onog kontinuiranog, uvijek mi ga je falilo. Sada završavam knjigu Zašto sam ih volio.

O čemu govori?

O članovima benda, svima koji su bili dio njega, ali to su one ležernije priče i pričice. Iza pozornice. Smiješna strana, zapravo stražnja strana cirkusa i naša zajebancija.

Rekoste radite i na mjuziklu?

Radim, da.

Je li gotov?

Što? Materijal Kazališta? Jest, 19 pjesama je tu, a vidjet ćemo koje će bend izabrati, odnosno kad će biti snimljene. Bendu treba sedam dana…

Za što? Da imate probe…? Ne razumijem baš.

Da, mi nismo muzika koja je programirana, već se zatvorimo u studio i vježbamo. Onda nema nikog i ničeg dok sve ne isprofiliramo. Svaku pjesmu sviramo više puta i u konačnici odabiremo najbolju verziju. Nema puno bendova danas koji tako rade. Kako sam rekao, mi nismo isprogramirani.

A nastupi?

Što s njima? S nastupima stoji ovako: možete svirat u praznoj dvorani ili punoj, odnosno pod epidemijskim mjerama s deset posto publike. Mi takve koncerte u pravilu otkazujemo, a i nismo »nogomet« da nas financiraju kladionice i drugi. Vidite da ljudi ne mogu raditi. Ljudi, ne možemo raditi!

Zavapili ste glasno, čuje li vas itko? Kako preživjeti?

A kako? Mnogi gledaju u plafon i pitaju se kako plaćati račune! Nitko nas nije pitao – ljudi, a kako vi živite? Utoliko više, jer nismo mi baš tako milosrdno društvo. Tko je koga pitao: »Hej, kako ste? Što vam je?«

Mislite na državne predvodnike?

Ponajprije. Zapravo na sve! Ovo je 14. mjesec da »stojimo«. Ali mi u branši smo sada bolji nego kada se sviralo. To moram reći. Nazivamo se međusobno, pitamo kak si? Ovi gore uopće nemaju potrebe pitat, ništa! Ja nazovem svoje prijatelje, pitam jel‘ ti kaj treba? Dok imamo dat ćemo, kad nemamo – plakat ćemo.

A političari?

Ma znate što? Ne interesiraju me ni politika, ni priče o političarima. Zanima me samo činjenica, da nakon 14 mjeseci stajanja kažemo »hajde da vidimo što i kako stvari možemo poboljšati, premostiti«. Pa osjećamo se ko‘ zadnja bagra! Ovo je sve i jako ponižavajuće, netko će za to narodu treba podnijeti račun.

Ali kada se političari trebaju ugnijezdit u fotelju, kada su aktualne kandidature za ovo i ono…

Zašto bi netko mislio da me uopće zanima nečija kandidatura i ono – obećaj? Znate što? Kolikogod netko obećao, ja mogu duplo dok ne bi došli do dvije tisuće eura plaće i što sve nemaju…

Treba im onda reći…

Treba im reći: »Vi to obećavate i folirate, dražesno nas u oči gledajući«. I za pol godine od obećanja – ništa! Ne pitaju te kako živite. Ljudi, imate li?

Nemaju obraza?

Vidite da smo opet došli na ono zašto volim Zagreb i što nas žulja.

Vidim. Rekla sam vam da ćemo opet doći na isto. Hoćeš – nećeš vrtimo se u krug(u). Ima ljudi …

Da, ima ljudi… Kada isključimo one uspješne, a to nije najveći broj, ima ljudi koji se znaju i ne znaju snaći! Ima ljudi koji su gladni, ima ostavljene djece, ima bolesnih. Imamo mi kao društvo o čemu razmišljati. Eto, krenuli smo od golubova, a došli smo opet na ove teme.

Neka smo, to je život.

Je. Vidite gdje smo, na čemu smo. Nedavno kada smo bili na jednom sastanku, a svi pod maskama, pitao sam dečke, jel‘ vi znate s kim smo mi razgovarali? Pa ne prepoznaješ ljude, ne znaš više s kim pričaš, s kim si bio, a s kim nisi!

Jeste li optimist?

Nije optimizam uopće upitan. Samo se bojim da će službe koje smo mi nekad podigli te moći koje imaju sada neće moći riješiti. Barem ne jednostavno. Znate, treba znati postulate života i svega u njemu. Prvo je, ne govorite pacijentu bit ćeš zdrav za dva mjeseca. Ne govori mu lažno.

Aludirate na koncerte, nastupe?

Zašto se govori(lo) jedno, a stvarnost je vidi se nešto drugo. Recite onda, neće biti ništa još za godinu, a ne dva, tri ili par mjeseci. Ljudi to trebaju i moraju znati, da bi se mogli »posložiti«, nekako organizirati. Ovako rađate bolesnike, malodušne osobe. Razmišljate li vi o tome?

Čini se da oni koji trebaju to ne čine. Osim razmišljanja, ni pamet nam se u današnjem društvu ne cijeni dovoljno. Nažalost. Svi rade sve, a tako zapravo nitko ništa ne radi kako bi trebao. Doći ćemo izgleda na to da će i kirurg i mesar, biti »isto«, jer oboje drže nož.

Da, kako sam rekao, imamo mi kao društvo dosta za razmišljati.

Dugo smo razgovarali, Jasenko. Odličan ste sugovornik.

Kaj jesam? Svašta sam ja tu napričao, hoćete vi to malo urediti? Krenuli smo od Zagreba, a došli na razne teme.

Jesmo. Ne brinite, to je moj posao. Utoliko više, jer posebno je zadovoljstvo pričati s »herojem ulice«.

Baš vam hvala.