Jadranka Ivaniš Yaya: Zagreb je postao prenapučen i kaotičan grad

Jadranka Ivaniš Yaya: Zagreb je postao prenapučen i kaotičan grad

»Govorim to iz pozicije osobe koja se rodila u njemu, pa ga poznajem cijeli život. Postao je prometno vrlo neorganiziran, s lošom infrastrukturom. Često neprilagođen današnjim standardima europskog grada«

Razgovarala: Snježana Kratz
Snimio: Nikola Galina

O tome gdje je odrastala, kakav je Zagreb bio osamdesetih i gdje je to bježala iz Glazbene škole, ZG-magazinu govori Jadranka Ivaniš Yaya, pjevačica grupe Jinx, akademska slikarica i dizajnerica nakita. Otkriva čime se sve bavi »u doba korone«, kakvo je to »Yayino gnijezdo« i kakav »prljavi« posao radi…

Zašto volite Zagreb?

Hmmm… Možda će vas iznenaditi odgovor, ali nisam sigurna volim li Zagreb još uvijek? Govorim to iz pozicije osobe koja se rodila u njemu, pa ga poznajem cijeli život. Postao je prenapučen, kaotičan grad, prometno vrlo neorganiziran, s lošom infrastrukturom. Često neprilagođen današnjim standardima europskog grada. To su samo neke stvari, kojih se na brzinu mogu sjetiti. Ionako sve manje odlazim u centar. Dućani i eventualni sadržaji zbog kojih bi otišla više ne postoje, a na kraju krajeva postao je i opasan po život, nakon potresa.

Kakvim ga se sjećate iz djetinjstva?

Prva slika koja mi pada na pamet jest ta da me mama vozila automobilom kroz Dežmanov prolaz. Naime, tada se tako moglo, jer je bio, recimo to tako – normalna ulica. Drugo što mi budi neke super osjećaje jest lunapark i to na mjestu današnjeg hotela Sheraton. Osamdesetih kada sam ja bila dijete, grad je imao jednu ugodnu atmosferu, imali smo svoja mjesta gdje se išlo na kolače, a gdje na klizanje, u kino… Sjećam se primjerice javnog parkinga u Praškoj ulici i jedne od najvećih fora, a to je svakako bio Ledo centar u Nikolićevoj, pardon, danas kažemo Teslinoj ulici. Dizajn interijera je bio ispred svog vremena. Danas ćemo teško naći tako nešto za usporedbu.

U kojem ste kvartu živjeli?

Odrastala sam u Prečkom, a išla sam u školu u gradu. Pošto sam pohađala i glazbenu, često bih između dvije nastave pobjegla kod bake na ručak u Mlinove. Bilo mi se od tuda bliže vratiti u glazbenu školu, koja je bila na Britancu. Mogu vam reći da sam već tada znala kako bih htjela živjeti prirodi, a ne u nekom neboderu ili zgradi. Danas živimo u kući moje bake i djeda.

Kakvim pamtite školovanje?

Nisam baš bila oduševljena školom, pogotovo osnovnom od petog do osmog razreda. Do četvrtog sam imala genijalnu učiteljicu i voljela sam školu. Kasnije sam jedva čekala da se upišem u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, jer sam htjela biti modna dizajnerica. Na kraju sam ipak odabrala slikarstvo. Srednju sam školu obožavala, jer sam imala super društvo i radila stvari koje me zanimaju. Tada smo svi bili opušteniji i nije bilo tog histeriziranja oko izvrsnosti, koje danas mlade ljude dovodi do depresije i ostalih poremećaja.

Gdje se izlazilo? Kako se družilo? Koja je glazba bila, recimo to tako, aktualna. Sjećam se kada je jedno vrijeme dance, svirao na svakom uglu. Što ste vi voljeli (po)slušati?

Svakako dance nije bio moja »šalica čaja«, kako bi rekli Englezi. Tada sam bila u istraživačkoj fazi i zanimalo me sve što ima ikakve veze s alternativnijim pravcima. Mada sam voljela i dobar pop naravno. Kada je nešto dobro, onda žanr uopće nije bitan. Moj omiljeni klub je bio Jabuka. Na cugu se išlo… Ma svugdje! Bilo je puno kafića, društveni život je bio dosta bogat, počevši od koncerata, do raznih bilijar klubova, slušaonica… Često bih i sama otišla do grada, jer bi uvijek nekoga sreo, a jedan od punktova gdje su se skupljali mladi, bio je Omladinski centar.

Da, iako starija sjećam se i ja. Otkud vam nadimak Yaya?

A, odmalena su me neka djeca tako zvala.

Eto, postao vam je svojevrsni zaštitni znak. Spojili ste vi u sebi više umjetnosti. Akademska ste slikarica, pjevačica u Jinxima i dizajnerica unikatnog nakita? Kako to? Geni? Roditelji su vam umjetnici – glazbenik i profesorica likovnog.

Nisam se nikako mogla odlučiti za jednu stvar. To i ide u prilog mom karakteru, jer kada mi dosadi jedno okrećem se drugoj stvari. Nekako mi se čini da ne bih mogla raditi jedan posao cijeli život. Užasna dosada! Bar meni, pa sam eto,odabrala sve najbolje sa svoje genetske plate!

I jeste! Na čemu radite ovih dana, da ne kažem u doba korone? Pitanje zvuči kao Marquezova Ljubav u doba kolere

Počelo je proljeće pa više slikam. Po zimi volim više raditi nakit. Brže mi prođu ti hladni i neugodni mjeseci, bez sunca pa se tada nekako »liječim« bojama, oblicima… To je zabava i terapija, ali ipak radim to za druge a ne za sebe. Čudno je to zapravo, ali meni se život nije puno promijenio. Možda ne možemo više raditi likovne radionice za djecu uživo. To bi bilo jedino možda, i da – nema koncerata. Inače sam ionako fokusirana na likovni dio stvaralaštva, a sve ostalo se događa preko interneta.

I previše toga. Zbilja, ima li ljubavi u doba korone? I kakve? Je li se svijet otuđio od tog značenja? Tehnika preuzima »vlast«, mislite li tako ili…? Svi pandemijski – prisilno opstojimo i to virtualno. Posao od doma, sastanci preko Zooma, druženja preko koječega, aplikacije ove pa one, a da ne »omirišeš« čovjeka. Meni zastrašujuće.

Pa čovjek se razvija, ništa to nije čudno. Digitalni svijet je obavezan, no nadam se da ćemo stati na kraj pandemiji, pa ćemo moći biti i u većem društvu i to uživo. To nam je ipak jedna od najvažnijih stvari, kao socijalnim bićima. Ja, doduše, baš nikada nisam voljela gužvu, tako da nisam u nekom šoku. Super mi je i to da se ukinulo ljubakanje i rukovanje! Ha-ha-ha….

Da, reći će neki – kako za koga. Ali postajemo li roboti? Kakva nam je budućnost? U kakvom će svijetu živjeti vaša kćer Lucija, razmišljate li gdjekad o tome?

Meni se čini da si mi uopće ne možemo zamisliti to u kakvom će oni svijetu živjeti. Najapsurdnije od svega jest to da danas tinejdžeri zaostaju u društvenim aktivnostima zbog pandemije. Tko zna kako će se to kasnije reflektirati u njihovim životima, a po nekim člancima vidim da to i nije nezanemariv psihološki problem. Neki su klinci već prošli i po šest samoizolacija. Možete li to zamisliti? Katastrofa!

Da… Učite li kćer kako se »braniti«? Misliti svojom glavom, zadržati vlastiti integritet ? I može li se to danas uopće? Općenito, mislim i na današnje mlade.

Pa jedini spas je i misliti svojom glavom, ne razumijem kako drugačije?

Družite li se s ljudima? Nedostaju li vam koncerti? Kada bijaše zadnji?

Ne družim se baš, ako ne moram. Ponekad bih rado otišla ne neki dobar koncert, moram priznati, ali ne znam kako bih se osjećala u gužvi. Bojim se da bi mi bilo jako nelagodno. Zadnji koncert na kojem sam bila jest »Pipsi u garaži Muzeja suvremene umjetnosti« – i to krajem srpnja prošle godine.

Pretpostavljam da je bio dobar. Grupa je to vašeg supruga.

Jest.

Glazbena vam branša »stoji«? Vi ste i slikarica, uspijevate li se uzdržavati od svojih umjetnosti? Ipak, niste ograničeni samo glazbom. Prodajete li slike? Jeste li imali koju izložbu sada u ovo »novo normalno« vrijeme. Termin koji u naravi uopće ne stoji ,ali ljudi su ga u jeziku, već odomaćili, a psiholozi su protiv.

Pa evo konačno da imam koristi od toga što sjedim ne na dvije, nego na najmanje četiri stolca! Ha-ha-ha… Da, izvlači me likovna branša. Nakit, slike, crteži, povremene radionice… A konačno imam i svoju radio emisiju na Yammatu, zove se »Yayino gnijezdo« i tamo pričam sa zagrebačkim umjetnicima. Ima puno divnih priča, to je čudo! Ime Yayino gnijezdo je još davno smislila Barbara Zlatar, kada smo radile »DIY« priloge za Modru lastu.Rekla sam joj tad, da tako genijalan naziv mora nastaviti živjeti, ali da mi dozvoli da ga koristim, ako ću imati neki novi projekt. I eto, pristala je.

Jeste li sada u kakvom slikarskom »ciklusu« i u kojoj tehnici? Kakvog naziva?

Ja sam uvijek u nekom »prljavom« poslu. Trenutno se bavim novinskim papirom, kao potrošnim materijalom. Nema još nikakvog naziva, a ni ne znam hoće li ga biti. Često se slika proda, prije nego i doživi izložbu. Ionako izložbe danas više nisu neki bitan događaj.

Što je nakitom, gdje se može pronaći? Art bite Yaya, to je stranica?

Stvaram u kontinuitetu, tako da ne mogu reći da postoje ciklusi ili određeni koncepti. Nisam baš taj tip. Nemam previše predumišljaja dok stvaram. Nove ideje se moraju dogoditi u procesu, a ne da im vi dajete ime unaprijed. Bar ja tako gledam na kreativni rad. Sve što radim stavljam na stranicu @artbiteyaya koja je na Facebooku i na Instagramu.

Jedna od dragih mi vaših pjesama svakako je Smijem se. Smijete li se danas vi? Reći će netko, nisu vremena za smijanje, ali ne liječe li smijeh i humor? Druga je – Na čemu si ti? Reklo bi se, aktualna. Svakog drugog žitelja danas bi se moglo baš to pitati, sudeći po najavama nemalog posla za psihološku i psihijatrijsku struku, uslijed svega nam – korona, potresi… Zamislite, umjesto pozdrava bok, pitanja – »na čemu si ti?«

Jinxi imaju univerzalne tekstove, nadasve proročanske i primjenjive, za svakodnevne problematike. Ha-ha-ha…

Pišete li vi pjesme?

Ja nemam pojma kak’ se pišu pjesme i jako mi je žao zbog toga, ali ne mogu sve. Tako je to…

Kakav nakit izrađujete i od čega?

Od odbačenih komada kože. To je baza, ali koristim dosta i tekstil, drvo, staklo, plastiku i sve što mi dođe pod ruke. Osim što lijepim, puno šivam na ruke. Izrada mora biti kvalitetna i trajna, jer moje cure jako vole svoj nakit i nose ga godinama.

Radite i s djecom s posebnim potrebama. S kakvim poteškoćama?

Radim inače u normalnim uvjetima s odraslima koji imaju poteškoće u intelektualnom razvoju. No, tu smo radionicu morali privremeno, zaustaviti zbog COVID pravila ponašanja.

Je li to »terapija« slikanjem?

Slikanje i općenito stvaranje rukama je izvrsna terapija. Šteta što to nije više uvedeno u naš sustav. Ljudima je stvaranje rukama prirodno stanje, isto kao i rad na zemlji. Skoro da ima isti učinak, oslobađajuće je. Na mojim radionicama vlada jedan poseban mir, i ugodna atmosfera, a vrijeme prođe jako brzo.

Kako ste obilježili Uskrs? Bojali ste pisanice?

Ma ja sam grozna s tim pisanicama! Meni se to baš nikad ne da raditi. Ha-ha. Kao mlađa sam imala živaca, ali sada nikako. Meni su jaja najljepša kada nisu oslikana. Ha-ha. Pa ih onda minimalno uresim.

Nekom prirodnom tehnikom? Ljuske od luka, cikla ili …

Ma joj! Uvijek je te prirodne boje bilo najviše po cijeloj kuhinji, a najmanje po jajima. Sada vidim da kuhaju jaja u crnom vinu, to ću probati sljedeće godine.

Spremaju li Jinxi što od glazbenog izričaja, neke nove pjesme? Radi li se išta?

Jinxi su trenutno na pauzi zbog drugih obaveza, ionako nema koncerata, a mi živimo od toga.

Ima li izglednih, makar i na otvorenom? Prošle je godine HRT organizirao neke koncerte unutar njihovog kompleksa, s naravno propisanim razmakom. Biste li nastupili na takvom koncertu?

To je bio dobar projekt! Bila sam tamo, da. Mislim da su koncerti na velikim otvorenim prostorima neka budućnost. Naravno, bilo bi dobro da ljudi imaju prostora, a ne da su kao sardine naslagani! Tada mi se čini, da ne bi nikome bilo nelagodno, zbog straha od zaraze.

Nedostaje li vam »mikrofon«?

Pa zapravo da. Pjevanje je moje prirodno stanje i cijeli organizam, se malo poremeti kada nije u pjevačkoj formi. Nažalost, ne mogu tu ništa nego se nadati da će opet biti prilike.

Pročitah negdje Yayo da vas prati glas nedodirljive? Meni taj dojam uopće nije točan. Još od kada smo se bile našle u omiljenom vam kafiću, u Medulićevoj. Baš ste topla osoba, s moćnim vokalom. Kada zapjevate izlazi snaga. Tako vas bar ja doživljavam. Naravno, bitna je poruka i izričaj pjesme.

Oh, pa to je skoro kompliment vrijedan neke dive! Ha-ha-ha… Šalim se. Nisam nedodirljiva, vrlo sam komunikativna, ali kada ja to hoću. Nekada sam stvarno nedodirljiva, samo za neke ljude i situacije na koje ne pristajem.

Onda vam hvala što ste mi gostovali u rubrici.

Molim, molim…

Na istoku, znamo, izlazi sunce, a kakvo je stanje »na zapadu«? Ne opterećujete se nijednom stranom svijeta? Mislim na sva ova politička zbivanja, kod nas i u svijetu. Korona, cjepivo, epidemijske brojke, potresi… Bombardiranje vijestima?

Ja sam se uvijek više voljela voziti na zapad. Ima poseban osjećaj nade, iščekivanja i ljepote u tome. Potpuno pozitivan osjećaj. Pogotovo ako je zalazak sunca. Čista ljepota. Vožnja na istok je kao da ideš kontra svih struja. Nikako mi ne leži. Dakle, »go west young boy«: Ja sam intuitivna osoba, ne mogu se previše prepustiti medijskoj galami, to je samo buka. Procesuiram samo osnovne informacije i pokušavam biti racionalna. Teško je danas razlučiti što je istina. Internet je jako zeznuta stvar. U svakom slučaju, vjerujem u znanost, a brojke me ne zanimaju! S tim se lako manipulira.

Iznađoh negdje da »Jinx« znači urok? Vjerujete li u njih? Imate li kakve amajlije, svoje mantre protiv?

Često mi mušterije kažu da je njihov nakit koji sam napravila – amajlija. Ima nešto u tome kada prkosiš vremenu i unosiš neku finu duhovnu energiju u materiju. Ljubav i veselje. Vjerujem u to. Neka umjetnička djela nas tome i uče kroz povijest. Ljudi streme višim ciljevima i žele kroz umjetnost, pokazati da možemo biti viša bića, ako unesemo maksimum duhovnosti, znanja, inženjeringa, rada i predanosti. To je ljepota. Vjerujem u dobre uroke. Za ostalo nemam vremena. Za zloću, zavidnost, tračeve, niskostrasje… Bar se trudim da to imam osviješteno. Nisam ni ja savršena, ali radim na sebi. Bitno je to imati na umu.

Imali ih ili ne, Yayo, dajte neku za naše čitatelje, za narod. Neku vašu. Ja doduše, imam jednu – »tamo gdje je sve po mom«. Šalim se, naravno. Ravnoteža i sklad su uvijek najvažniji. Ništa bez toga. Vaša je?

Imate pravo, slažem se da je Idem tamo pravi narodnjak! Jednom mi je jedna blagajnica rekla, da kad čuje tu pjesmu život joj je sto puta bolji! To mi je potpuno promijenilo način razmišljanja o vlastitoj karijeri i poslanju, kojeg imaju ljudi poput mene.

Ha-ha! Savršeno.

Komentiraj

*