Između 35.000 i 45.000 Hrvata boluje od ozbiljnih poremećaja prehrane!

Centar BEA nastoji razbiti predrasudu o poremećajima hranjenja kao o hiru razmaženih djevojaka ili mladića i malo jačoj dijeti koja sve može riješiti preko noći. Kada bi to bilo tako jednostavno, ne bi neliječena anoreksija imala najveću smrtnost među svim mentalnim bolestima. Ovi mladi teško sami pronalaze izlaz iz začaranog kruga opsesije vlastitim izgledom, kilogramima i hranom

Razgovarala: Ivona Conjar

Procjene govore da je u Hrvatskoj trenutno od 35 do 45 tisuća oboljelih od ozbiljnih poremećaja hranjenja, posebno anoreksije, bulimije i kompulzivnog prejedanja. Među njima je najviše djevojaka srednjoškolske ili fakultetske dobi, no u posljednje vrijeme bilježi se porast broja muškaraca. Važno je naglasiti da je riječ o mentalnim poremećajima koji mogu imati velike posljedice za zdravlje, ne radi se o običnom „hiru“ za mršavošću, već su uzroci puno dublji i ozbiljniji.

O tom alarmantnom podatku razgovarali smo s Jelenom Blabanić Mavrović iz Centra za poremećaje prehrane BEA, koja nam je otkrila koji simptomi mogu upozoriti bližnje da na vrijeme reagiraju, kako se suočiti s tom bolešću te kako u konačnici zavoljeti sebe i svoj izgled.

Ne postoji instant rješenje za osnaživanje samopouzdanja i izgradnju dobre slike o sebi. Dobro je krenuti malim koracima, izbjegavati uspoređivanje s drugima i prepoznati vlastiti perfekcionizam. Biti dobar i pažljiv prema sebi – to je odličan početak izgradnje stabilne i zadovoljne osobe.

Možete nam za početak predstaviti Centar te ono čime se bavite?

Centar za poremećaje hranjenja BEA je neprofitna organizacija koje se bavi prevencijom, edukacijom i pružanjem psiho-socijalne podrške oboljelima od anoreksije, bulimije i kompulzivnog prejedanja, kao i njihovim obiteljima. Provodimo preventivni program Tko je to u ogledalu? za srednje škole, u kojem je do sada sudjelovalo oko tisuću učenica 13 srednjih škola grada Zagreba, održavamo edukacije i stručne skupove na temu poremećaja hranjenja, te kroz Savjetovalište pomažemo oboljelima, njihovim roditeljima i bližnjima da što uspješnije prođu kroz poremećaje hranjenja koji su ozbiljan mentalni poremećaj.

Što su poremećaji u prehrani?

Poremećaji hranjenja su mentalni poremećaji koji obuhvaćaju tri osnovna tipa: anoreksiju, bulimiju i nespecifični poremećaj hranjenja (uključivo kompulzivno prejedanje). Riječ je mentalnom poremećaju koji zahvaća najviše djevojke i mlade žene (oko 90 % oboljelih su pacijentice), no u zadnje vrijeme zabilježen je porast i dječaka i mladića koji pate od poremećaja hranjenja. Od poremećaja hranjenja tipično obolijevaju mladi ljudi u uzrastu od početka puberteta do kasnih dvadesetih godina, iako ima i mlađih i starijih pacijenata.

Biste li ocijeniti da u posljednjih nekoliko godina bilježimo porast broja osoba s poremećajima u prehrani ili je za to zaslužno sistematično praćenje problema i otvoreno suočavanje s njima, što u prošlosti nije bio slučaj?

Važno je pohvaliti sve veći interes liječničke struke za problem poremećaja hranjenja u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu. U posljednje tri godine otvorena su tri nova specijalistička centra za liječenje poremećaja hranjenja: dvije ustanove na KBC Zagreb – Zavod za personologiju i poremećaje hranjenja (za starije od 18 godina) i stacionarni odjel za oboljele pri Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju (za mlađe od 18 godina) te Dnevna bolnica za poremećaje prehrane pri Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan u Jankomiru, također za starije od 18 godina.

Kako nemamo sustavno vođena istraživanja o oboljelima u RH, možemo samo nagađati razmjere porasta oboljelih od ovih ozbiljnih mentalnih poremećaja – procjene govore da je trenutno u Hrvatskoj od 35.000 do 45.000 oboljelih.

Prisutnost ove teme u medijima i u preventivnim programima svakako doprinosi uklanjanju društvene stigme koja prati anoreksiju, bulimiju i kompulzivno prejedanje te pomaže da se oboljeli na vrijeme jave i potraže stručnu pomoć. Što osoba prije uđe u zdravstveni sustav to su veće šanse da oporavak bude potpuniji i da kraće traje. Psihoterapijsko liječenje u prosjeku traje 4 – 6 godina, no moguće je skratiti oporavak ukoliko osoba potraži pomoć u ranijoj fazi poremećaja.

Centar BEA se trudi da različitim inicijativama u zajednici razbije predrasudu o poremećajima hranjenja kao o hiru razmaženih djevojaka ili mladića, kao o malo jačoj dijeti koja sve može riješiti preko noći, ako oboljeli „samo počnu jesti“ ili ako „jednostavno prestanu povraćati“. Kada bi to bilo tako jednostavno, ne bi neliječena anoreksija imala najveću smrtnost među svim mentalnim bolestima. Ovim mladim ljudima treba pomoć jer teško sami pronalaze izlaz iz začaranog kruga opsesije vlastitim izgledom, kilogramima i hranom.

Tko vam se najviše javlja za pomoć?

Najviše nam se javljaju oboljele djevojke srednjoškolskog uzrasta i studentice, iako ima i mlađih i starijih korisnica, odnosno korisnika. Često se javljaju i roditelji, partneri, prijatelji ili sestre oboljelih, koji traže savjet kako da oboljelu osobu motiviraju na liječenje. Odbijanje liječenja predstavlja velik izazov za rad s anoreksijom ili bulimijom jer – ako je osoba punoljetna – i nije svjesna težine problema, ne postoji način da joj psihoterapeut pomogne.

Ipak, većina oboljelih ima ambivalentan stav prema liječenju – onaj „zdravi“ dio ličnosti je svjestan opasnosti kojoj se izlaže održavajući rigidnu dijetu ili zadržavajući simptome prejedanja – povraćanja. Ono što jer najvažnije, oboljeli osjećaju da nešto dublje s njihovim životom nije u redu, nisu zadovoljni sadašnjim načinom života i to je najveća motivacija da krenu u psihoterapijski proces.

Centar BEA ima zadatak podrške na početku i tijekom čitavog procesa oporavka: motiviramo oboljele za početak liječenja, pomažemo oboljelima da se snađu u zdravstvenom sustavu, upućujemo ih na psihoterapeute i ustanove koji su specijalizirani za rad s poremećajima hranjenja, uključujemo oboljele u grupe podrške i nudimo besplatna predavanja i edukacije. Također, u Savjetovalište uključujemo i roditelje, budući da je njima vrlo teško proći kroz anoreksiju ili bulimiju svoga djeteta – poremećaji hranjenja su stresno iskustvo za čitavu obitelj.

Koliko je vremena potrebno za primjećivanje napretka?

Vezano na prognoze oporavka – to je individualno, i ovisi o prethodnoj duljini simptoma, o motivaciji za oporavkom, o dobi oboljele. Prestanak simptoma je moguć nakon pola godine, no psihoterapijski proces traje i do nekoliko godina.

Koliko mediji i općeniti stav javnosti o poželjnom tjelesnom izgledu doprinosi pojavi poremećaja?

Pritisak medija nije uzrok poremećaja hranjenja, ali svakako doprinosi stvaranju okruženja povoljnog za javljanje poremećaja hranjenja. Djevojke i mladići odrastaju u vizualnoj kulturi u kojoj je ponekad važnije kako izgledaš nego tko si, što zamagljuje prave vrijednosti nečijeg karaktera, talenta, marljivosti, osobnog integriteta.

Nametanje mršavosti kao jedinog tipa ljepote dovodi do epidemije dijeta, pa je većina anoreksija, bulimija, ali i kompulzivnog prejedanja zapravo počela kao pokušaj da se smršavi drastičnom dijetom. Postoji lažni mit u našem društvu jednak razornom razmišljanju osobe koja boluje od poremećaja hranjenja, a taj lažni mit glasi: »sve će biti dobro ako smršavim«.

Sve naše tuge, nesigurnosti, samoće, sve će nestati ako samo skinemo tih 3, 5, 10 kilograma.

To nam svakodnevno tumače reklame i prodaju nam san o idealnom životu mršavih i savršenih ljudi, koji – time što su mršavi – odjednom imaju sve: podršku drugih, pažnju suprotnog spola, sretnu vezu, uspješan posao, prijatelje.

Ponekad je za svoje nezadovoljstvo u životu lakše optužiti višak kilograma nego da se zaista zapitamo – što nije u redu?

Poremećaji u prehrani nisu samo ženski problemi, javljaju li vam se i muškarci? Je li se njima teže suočiti s problemom i potražiti pomoć?

Porast oboljelih muškraca u zadnje vrijeme možemo tumačiti dvojako: većom hrabrosti da javno istupe i potraže pomoć zbog slabljenja patrijarhalnih nazora o muškarcu kao superjunaku bez osjećaja te, s druge strane i objektivnim porastom poremećaja hranjenja među muškim spolom, uslijed sve većeg pritiska na društveno poželjni izgled muškaraca, kao i zbog općenitog približavanja društvenih uloga žena i muškaraca.

Kako roditelji ili prijatelji mogu primijetiti i posumnjati u takve probleme svojih bližnjih i što im je tada činiti?

Roditelji i prijatelji mogu pomoći oboljeloj osobi kroz zajedničko traženje stručne pomoći ukoliko je osoba spremna za liječenje. U slučaju da je oboljela osoba još neodlučna, važno je biti uz nju, podsjećati je da će uz stručnu pomoć lakše napredovati, i da- što god odlučila, nije sama.

Simptomi svih poremećaja hranjenja su izbjegavanje oboljele osobe da jede u društvu, uz izliku da je već jela, da nije gladna i sl. Ukoliko ipak sudjeluje u zajedničkom obroku, osoba koja pati od anoreksije reže hranu na male komadiće, dugo je žvače, skriva hranu u salvetu ili u džepove. Osoba koja boluje od bulimije nakon obroka obavezno ide u WC, a zamijetit ćete i da u kući nestaju veće količine hrane.

Osobe koje imaju poremećaje hranjenja postaju opsjednute vlastitim izgledom i kilažom, gube inetres za društvo, povlače se u sebe, imaju promjene raspoloženja ili epizode izrazitog neprijateljstva prema bližnjima.

Roditelji i oboljeli mogu se javiti u Centar BEA na info@centarbea.hr ili na tel 098 900 59 73.

Kako se suočiti s emocionalnim prejedanjem, kada poremećaj ne nastaje zbog želje za određenim izgledom, već je možda problem puno dublji?

I kod anoreksije i bulimije usredotočenost na mršavost nastaje zbog dubljih problema, kao i kod emocionalnog prejedanja. Oboljeli znaju prelaziti iz jednog tipa poremećaja u drugi, pa osoba može početi sa simptomima anoreksije te nakon nekog vremena imati bulimiju, možda čak i emocionalno prejedanje. Tako da neki psihoterapeuti koriste zbirni naziv poremećaji hranjenja, pošto se u psihoterapiji oboljela osoba suočava s emocionalnom pozadinom ovog mentalnog poremećaja.

Emocionalno prejedanje karakteriziraju epizode prejedanja koje se odvijaju u osami, nakon čega nema purgativnog ponašanja. Osoba većinu vremena razmišlja o hrani, i ponekad kombinira i drastične dijete koje mogu samo pogoršati simptome zbog poznatog yo-yo efekta. Osoba se nakon prejedanja osjeća krivom i slabom, srami se i ima lošu sliku o sebi. I kod ovih oboljelih preporučujemo psihoterapiju, koja se može kombinirati s nutricionističkim savjetovanjem.

Kako povećati samopouzdanje i poštivanje vlastitog tijela?

Ne postoji instant rješenje za osnaživanje samopouzdanja i izgradnju dobre slike o sebi. To je proces koji zahtjeva vrijeme i koji je nerijetko spojen s dubljim uvidima o tome tko sam, kako želim živjeti, kako uspostaviti dobre odnose s bližnjima. Dobro je krenuti malim koracima, izbjegavati uspoređivanje s drugima, prepoznati vlastiti perfekcionizam koji kaže da nikada nije dovoljno dobro jer nije savršeno, dati si pohvalu i podršku kao da smo sami sebi najbolji prijatelj. Često smo za druge bolji nego što smo samima sebi – drugima vjerojatno nećemo izgovoriti sve ubojite kritike koje mlada osoba često upućuje sama sebi. Biti dobar i pažljiv prema sebi – to je odličan početak izgradnje stabilne i zadovoljne osobe.