“Iza ugla ogledala” Branislava Glumca

“Iza ugla ogledala” Branislava Glumca

I ova knjiga pokazuje kako pravi pisac nikada ne gubi svoj strastveni nerv, svoju potrebu za pisanjem i bilježenjem, prisjećanjima ili sjećanjima, ne gubi želju za stvaranjem…

Miroslav Pelikan

Miroslav Pelikan

Branislav Glumac odavno je prisutan u književnosti, od prvih izdanja Zagrepčanke u vlastitoj nakladi (koja je doista u ono doba uzvitlala dosta prašine), pa do niza raznolikih knjiga u kasnijim razdobljima.

On je aktivan i danas. Nedavno mu je zagrebački VBZ u biblioteci Ambrozija objavio zanimljivo složenu knjigu od osobnih kraćih zapisa. Vrlo pogodnih za kratkotrajno prepuštanje čitanju u tramvaju ili autobusu, uz niz komentara naslova ove knjige javnih osoba iz različitih područja uz jednu dramu, Iza ugla ogledala.

Branislava Glumca sam upoznao sredinom sedamdesetih. Tada sam radio u zagrebačkoj Mladosti, u iličkom Kugliju, gdje su se svakodnevno mogle sresti mnoge poznate i ugledne osobe, posebice književnici i (kako s kojim) moglo se prozboriti o umjetnosti.

Od vlastitih iskustava iz tih vremena rado se sjećam svesrdne pomoći, savjeta Milivoja Slavičeka i Bore Pavlovića, ali i ohrabrujućeg pisma od Krleže.

Glumcu osobno dugujem poticaj za bavljenje likovnom umjetnosti. U tim ranim godinama znao bi mi darovati poneki grafički list naših umjetnika i od tada doista nisam prekinuo svoju bliskost i vezanost za likovnost.

Ne znam koliko se javnost danas sjeća ogromne donacije umjetnina Branislava Glumca Virovitici 1982. godine.

Glumac u ovoj knjizi lepršavog izričaja piše i spominje mnoge javne osobe, govori o svojim iskustvima, o samoći sobe, osobnim gubicima, dobrim izdavačkim vremenima i naravno o nizu važnih figura na hrvatskoj pozornici. Osobito me se dojmio zapis o sobi sina Borisa u Parizu, o gradu i s tamnim licem.

I ova knjiga pokazuje kako pravi pisac nikada ne gubi svoj strastveni nerv, svoju potrebu za pisanjem i bilježenjem, prisjećanjima ili sjećanjima, ne gubi želju za stvaranjem.